Stajala je na stijeni u Muxii, mjestu koje je pohodila Gospa osluškujući valove koji su udarali desetak metara niže dobacujući kapljice na lice, kao da je nebo slalo Njegove suze. Vjetar joj je mrsio kosu, nosio bijelu haljinu, simbol pročišćenja kroz kilometre hoda. Suze su potekle od soli ili od nečega dubljeg, milijun koraka stalo je u taj trenutak.

Ranac, ruksak ili naprtnjača – kada ga stavite na ramena, postaje suputnik, ime gubi važnost. On je simbol puta. Teret koji nosimo, ali i prostor u koji spremamo susrete, suze, pjesme i svjetlost.

Autorica kreće iz Lisabona, preko Fátime i Porta do Santiaga, a zatim se vraća kući – u Dalmaciju, u Split, Šibenik, Zadar – i još dalje, u vlastito djetinjstvo, ondje gdje su započeli prvi snovi. Svaki grad, svaki kilometar i svaki korak ostavljaju trag u rancu koji se, kako se prazni od tereta, puni novim smislom.

Ova knjiga nije samo putopis. Ona je priča o čišćenju, povratku i tihoj hrabrosti da se krene – i vrati – promijenjen. Priče su dijelom stvarne, dijelom isprepletene maštom. Napisane su tako da brišu granicu između mogućeg i doživljenog pozivajući čitatelja da se izgubi u njima – i možda pronađe sebe. Ilustracije Igora Pavlova dodatno produbljuju doživljaj, dajući pričama i stihovima vizualnu dimenziju koja ostaje u pamćenju.