Oduševljava me, uzbuđuje i ispunjava srećom pomisao da su moji zapisi, kojima nikad nije bio cilj da žive duže od jedne nedjelje, okupljeni u knjizi, da im se ljudi mogu vratiti, da ne moraju čekati iduću nedjelju za iduće čitanje nego ih mogu pročitati za vrijeme godišnjeg odmora ili prije spavanja držeći ih u rukama, da će ih možda čitati i oni koji su ih već čitali iz svojih elektronskih sandučića i da će doći i do novih srca.

U jednom pismu sam napisala da nedjeljna pisma neće instantno poboljšati kvalitetu života, da zbog njih ljudi neće postati bolji prema sebi (ili prema drugima) preko noći, ali da mogu poslužiti kao jedan korak prema upoznavanju, a onda i dubljem osjećanju sebe. Ta rečenica zvuči kao idealna najava knjige, ali ima i prizvuk poziva na kupnju, zar ne?

U vašim rukama jest poziv – poziv da malo svjesnije doživljavate svijet oko sebe i svijet u vama. I jedan i drugi sadrže taman toliko ljepote da zbog nje vrijedi živjeti.

Nastja