“Ne tiče me se zapravo gdje to idu i što će raditi, naravno; samo sam prerano ostao ne samo bez njih, nego i bez mogućnosti da ih promatram iz prikrajka kao odrastao čovjek odrasle ljude, pa mu bude drago kada vidi da su njegovi ljudi dobro i da se vole koliko im god to teško, složeno i strano bilo pokazati.

Jednostavno ne vjerujem da od toliko onoga što su mi davali nisu sačuvali štogod i jedno za drugo. Idem dalje sam, bez vas; našao sam nove svoje ljude, ali nisam zaboravio one kojih više nema; vičem, iako nemam pojma čuje li me itko – zato što ne umijem, ne mogu drugačije.”