“… gledati u živog čovjeka koji je mrtav, a samo još hoda među nama jer ni umrijeti još nije stigao. Svijet je prepun takvih i svi oni koji prestanu vjerovati u ono u što su vjerovali još kao djeca ili kad su znali da je život vrijedan toga da se živi – hodaju ovom zemljom baš tako. Navikli smo već gledati u žive mrtve; ono što je najstrašnije, to su ljudi koji su ostali živjeti i nakon što su im duše već umrle ili su ih tuđa tijela, svijet i misli od sve muke i nepravde u svijetu natjerali da još živi umru.” Josip Grubišić