Nakon iznenadnog gubitka supruge, s kojom je dijelio desetljeća života, i nakon četiri godine tihog lutanja kroz tugu, započinje pisati — ne da bi stvorio književno djelo, već da bi dao oblik onome što riječima često izmiče: tišini, boli, čežnji, ali i tihoj nadi koja se postupno vraćala. U haiku stihovima i refleksijama pronalazi način kako ostati vjeran prošlom, a otvoren za buduće. Što ostaje kad ode voljena osoba? Ponekad šutnja. Ponekad suze. A ponekad — prostor u kojem tuga i ljubav nastavljaju zajedno disati. Zbirka Kad ponovno dišem njegov je osobni, ali i univerzalni most između gubitka i obnove, sjećanja i mogućnosti. To je priča o ljubavi koja ne prestaje. O disanju koje se vraća. O čovjeku koji, ne zaboravljajući, bira — živjeti.