Nisam vam ja odmah kod Jasmine iz azila došao. Prvo sam bio privremeno udomljen negdje na selu, a prvi susjed je imao kokoške. Bože, ima li glupljih ptica?! I kakve su to ptice kad uopće ne lete?! Glupo su gledale negdje u prazno i kokodakale svako jutro provocirajući me.

– ‘Ko je sad ovaj dlakavi? Ko-ko? Daa? – čuo sam ih kako se došaptavaju.

– Vidi samo tu glupu njušku, kokokokodaaaaa…

Naravno da sam morao prekinuti to podmuklo izazivanje. Ovako atletski građen i puno mršaviji nego što sam sada, preskočio sam ogradu koja nas je dijelila lako kao kenijski atletičar i začas podavio par komada. Ni „ko“ više nisu stigle pisnuti. Zadavio sam ih toliko koliko sam stigao dok mene nisu stigli, nabili me nogom u guzicu i ekspresno kurirskom službom vratili me nazad u azil. Nisam se stigao pošteno ni okrenuti i izbrojati zadavljene kokoši, a već sam ponovo bio u malom boksu s rešetkama i kućicom na kojoj je pisalo „Lujka.“