
MOJA PRIČA
„Moja priča“ Sanjina Ćikovića autorov je književni prvijenac, ali već od prvih stranica teško je povjerovati da je riječ o prvom romanu. Napisan u prvom licu, u formi autobiografske ispovijesti, roman djeluje neposredno, iskreno i osobno. Upravo ta pripovjedačka pozicija čitatelja gotovo neprimjetno uvlači u priču – kao da ne čitamo tuđi život, nego slušamo čovjeka koji nam sjedi preko puta i odlučio je napokon ispričati svoju priču. I što je više stranica iza nas, to je teže knjigu odložiti.
Glavni je lik odvjetnik, čovjek kojemu se naizgled nema što prigovoriti. Uspješan je, dobro zarađuje, ima automobil koji obožava, a nakon sedam godina lijepe veze uskoro bi trebao uploviti u bračnu luku. Čini se da je njegov život uredno posložen, gotovo školski. Sve je na svojem mjestu. Ili se barem tako čini. A onda upoznaje nju – fatalnu agenticu za nekretnine koja će njegov svijet uzdrmati iz temelja.
No taj susret nije bio nikakav filmski udar munje. Nije bilo ljubavi na prvi pogled, pogleda koji traje vječnost niti trenutnog prepoznavanja. Naprotiv. Prvi dojam koji ona ostavlja na njega teško bi se mogao nazvati pozitivnim, a ni njihov drugi, čisto poslovni susret ne daje naslutiti što će uslijediti. Ipak, splet okolnosti, vremenske neprilike i jedna noć na otoku, u kojoj su prisiljeni ostati zajedno, otvorit će prostor nečemu što ni jedno od njih nije planiralo – i što, barem u početku, nijedno nije željelo. I tu zapravo počinje prava priča.
Istodobno, protagonist se nalazi pred vlastitim velikim životnim raskrižjem. Zaručnica je potpuno zaokupljena planiranjem vjenčanja koje bi se trebalo dogoditi za samo šest mjeseci, dok on iznenada počinje preispitivati sve ono u što je do tada vjerovao. Kao da mu se pred očima raspada slika budućnosti koju je godinama stvarao. I, tipično muški – moram to reći – krivnju isprva pronalazi u njoj. U zaručnici koja se, kako on smatra, promijenila. Više nije ona djevojka u koju se nekoć zaljubio, nego zrela žena koja je danas drugačija od one koju je upoznao. No nije li to zapravo jedan od onih trenutaka u dugim vezama o kojima nerado govorimo? Ljudi sazrijevaju. Mijenjaju se. Ponekad zajedno, a ponekad u potpuno različitim smjerovima. I možda je upravo to ono što se dogodilo našem odvjetniku.
No nemojte pomisliti da je „Moja priča“ još jedan sladunjavi ljubavni roman. Nije. Ovo je priča koju vam jedan muškarac pripovijeda iz svoje perspektive. Bez uljepšavanja i bez potrebe da od vlastitih postupaka napravi nešto što oni možda nisu bili. Upravo zato roman djeluje životno i uvjerljivo. Jer čovjek ponekad ne donosi odluke onda kada bi trebao, nego onda kada više ne može živjeti bez njih.
Iako živi i radi u velegradu, protagonist sanja o maloj kamenoj kućici uz more. O nekom drugom životu, jednostavnijem, mirnijem i udaljenom od svakodnevice koju je sam sebi izgradio. A upravo će mu agentica za nekretnine pokušati pronaći taj njegov zamišljeni bijeg. Ne sluteći da će s vremenom i sama postati svojevrsni simbol tog bijega. Kućica na otoku tako prestaje biti samo nekretnina. Postaje san, mogućnost, život koji bi mogao izgledati potpuno drukčije. A možda je upravo zato toliko snažan motiv romana – jer svi mi ponekad imamo neku svoju „kućicu uz more“. Mjesto, osobu ili životnu mogućnost koja predstavlja ono što bismo mogli biti kada bismo imali hrabrosti napustiti ono što već jesmo.
Posebno mi se svidio trenutak u kojem protagonist opisuje svoju unutarnju borbu:
„Zamislio sam kako mi na jednom ramenu sjedi anđeo, a na drugom vrag i dok me jedan uvjerava u ispravnost mojih postupaka i odluka, drugi me pokušava uvjeriti u suprotno. Već tada sam znao da bez obzira na to kako se odvijala ta borba i tko od njih dvojice bude izvojevao pobjedu, ja ću biti taj koji će pasti poražen i sve izgubiti.“
U nekoliko rečenica sadržana je zapravo cijela njegova dilema. Nema jednostavnog izbora, nema odluke bez posljedica i nema mogućnosti da izađe potpuno neokrznut. Što god odlučio, nešto će izgubiti. A možda je najveća tragedija upravo u tome što ponekad tek kada dođemo pred takav izbor shvatimo koliko smo toga imali, a koliko malo zapravo možemo zadržati.
Kako vrijeme prolazi, a datum vjenčanja približava, tako se protagonist emocionalno sve više udaljava od svoje buduće supruge. Tijelom je ondje gdje treba biti, ali mislima sve češće odlazi u Rijeku. Ondje gdje je ona. Ondje gdje je kuća iz snova. Ondje gdje se nalazi mogućnost nekog drugog života.
I upravo u tome roman postaje zanimljiviji od klasične ljubavne priče. Jer nije riječ samo o tome koga voliš. Riječ je i o tome tko si postao, što želiš od života i možeš li u jednom trenutku priznati samome sebi da život koji si godinama gradio više nije život koji želiš živjeti.
Roman je prožet i poslovnim detaljima, s obzirom na profesiju glavnog lika, no oni ne opterećuju radnju niti odvlače pozornost od glavne priče. Naprotiv, predstavljaju dobru protutežu emocionalnoj drami koja se postupno razvija. Čitaju se lako, baš kao i ostatak romana, zahvaljujući neopterećujućem stilu pisanja, lijepom izražavanju i jednostavnom, prirodnom opisivanju.
I upravo je to jedna od njegovih najvećih vrijednosti – čitljivost. „Moja priča“ ne traži od čitatelja da se probija kroz komplicirane rečenice ili pretjerano ukrašene opise. Priča teče prirodno, životno i neposredno. Lako se uživjeti u likove, njihove dvojbe, strahove, želje i pogreške. A kada se uživimo, počinjemo ih razumjeti čak i onda kada se ne slažemo s njihovim postupcima.
Posebno je zanimljiva i misao:
„Ponekad je potrebno izbaciti iz sebe priče koje nas bole, lakše je kada ih s nekim podijelimo, bol tada gubi svoju moć.“
Možda se upravo kroz tu rečenicu najbolje može razumjeti i sam naslov romana. „Moja priča“ nije samo priča o jednom odvjetniku, jednoj vezi, jednom preljubu koji možda jest, a možda nije ono što se na prvi pogled čini, niti o jednoj agentici za nekretnine koja će promijeniti nečiji život. To je priča o potrebi čovjeka da izgovori ono što ga boli. Da prizna ono što je godinama skrivao od drugih, ali možda još više od samoga sebe. Da svoju priču napokon ispriča. I možda upravo zato roman, premda govori o vrlo konkretnoj životnoj situaciji, ostavlja prostor svakome od nas da u njemu pronađe nešto svoje.
Ne bih više otkrivala radnju jer vjerujem da je ljepota ove knjige upravo u tome da čitatelj sam postane promatrač svega što će se dogoditi. Da zajedno s glavnim likom luta između razuma i osjećaja, između onoga što bi trebao učiniti i onoga što želi učiniti. Da poput njega osjeti nemir kako se datum vjenčanja približava i da zajedno s njim poželi saznati kamo će ga odvesti put kojim je, gotovo neprimjetno, krenuo.
A kada jednom počnete čitati, vrlo je moguće da ćete, baš poput mene, nestrpljivo okretati stranice u želji da što prije saznate kako će ova priča završiti.
Iskreno preporučujem!

Ira Šimun Prof&Graf Moja ocjena: 4/5 "Krvava vjenčanica" prvi je dio serijala o Seraphini Petrović. Seraphina je bivša policajka koju progone noćne more i traume [...]

Postoje knjige koje čitate, zatvorite posljednju stranicu i nastavite dalje. A postoje i one koje vas neko vrijeme ne puštaju. „Nasljednica ravnoteže“ Katarine Korčanin za [...]

Podnaslov ove knjige, kad bi ga ona imala bio bi otprilike ovakav: Kad katastrofa završi, prava borba tek počinje. Mogu tome slobodno i dodati ovo: [...]

Oduvijek sam bila duboko uvjerena da knjige dolaze do nas upravo onda kada su nam potrebne. Vjerujem da pisana riječ uvijek pronađe svoj put do [...]

