
GLASOVI DOMAĆE KNJIŽEVNOSTI – DAVORKA CRNČEVIĆ
1. Za početak, možete li nam se ukratko predstaviti? Tko je Davorka Crnčević kada nije u laboratoriju ili za tipkovnicom?
Kad skinem laboratorijsko odijelo i zatvorim laptop, ja sam prije svega jedna posve obična žena koja uživa u životu i neprestano traži ravnotežu između realnosti i mašte. Imam pedeset i sedam godina, čitam već pola stoljeća, a suprug trpi moje pisanje s više strpljenja nego što bih imala ja da sam u njegovoj koži. Volim svoj mali, uređeni svijet i tek sam u zrelim godinama otkrila da u njemu još uvijek ima prostora za nešto potpuno novo.
Jako cijenim tople ljudske odnose i trenutke u kojima ne moram ništa analizirati ni planirati. Posao u laboratoriju naučio me preciznosti i analitičnosti, ali pisanje mi je otvorilo jedan sasvim novi prostor za kreativnost, istraživanje emocija i ljudskih odnosa. I zapravo ne osjećam da sam napustila jedan svijet da bih ušla u drugi – mislim da su se ta dva svijeta samo lijepo spojila u meni.
Kad nisam na radnom mjestu i ne pišem, uživam u malim svakodnevnim ritualima: pješačenju sa suprugom, kavi uz Kupu i razgovorima s prijateljima koji često počnu s nekom sasvim neobaveznom temom, a završe kao inspiracija za novu scenu u romanu. Ne slušam samo ono što ljudi kažu nego pokušavam čuti i ono neizgovoreno. I zato mi je psihologija postala posebno zanimljiva. Promatram svijet oko sebe, ljude i njihove dinamike – a to mi zapravo koristi i u laboratoriju i u pisanju.
Cijenim svoju slobodu i ne želim da mi drugi govore kako moram osjećati, misliti ili živjeti. Vjerujem da čovjek mora imati sposobnost mijenjati se u skladu s vremenom u kojem živi i neprestano iznova upoznavati sebe u novim okolnostima. Prilagodljivost smatram jednom od najvažnijih čovjekovih osobina jer život ne stoji na mjestu. Tko se ne mijenja, prije ili kasnije počne živjeti u vremenu koje više ne postoji.
2. Veći dio profesionalnog života posvetili ste mikrobiologiji. Kako je došlo do toga da se zaljubite i u pisanje?
Rekla bih da se u njega nisam zaljubila odjednom. Ideja je dugo čučala u meni, samo joj nisam davala dovoljno prostora. Cijeli sam život mnogo čitala, ali dugo mi nije padalo na pamet da bih i sama mogla napisati roman. Mikroorganizmi su bili moj profesionalni svijet, a knjige moje utočište i strast.
Pisanje se uvuklo neplanirano u moj život, u vrijeme pandemije i potresa, kada je svakodnevica u laboratoriju bila iznimno zahtjevna. Prijateljica me godinama nagovarala da se okušam u tome, no presudan je bio trenutak kad sam shvatila da mi pisanje može pružiti savršen bijeg od teških tema i stresne stvarnosti.
Nisam imala ni priču ni koncept, a nisam imala ni osobito mnogo slobodnog vremena. Ipak, prvoga dana godišnjeg odmora sjela sam za računalo i napisala prve rečenice. A onda se dogodilo nešto što nisam očekivala – pisanje me potpuno zaokupilo. Prošli su sati, kava se ohladila, a ja sam bila potpuno uvučena u stvaranje likova i smišljanje zapleta priče.
Iako mikrobiologija i pisanje na prvi pogled nemaju mnogo zajedničkog, za oba područja važno je da nikada nije dovoljno ono što već znate. Svaki novi organizam, nova metoda ili novi problem u laboratoriju traže od vas da učite i prilagođavate se. Slično je i s pisanjem – svaki novi lik i svaka nova priča otvore neka nova pitanja.
Možda je upravo zato pisanje tako prirodno ušlo u moj život. Mikrobiologija je i dalje posao u kojem uživam, a pisanje je postalo moj prostor slobode. U jednom istražujem ono što se događa pod mikroskopom, a u drugom ono što se događa među ljudima. I, zanimljivo, u oba slučaja još uvijek imam osjećaj da sam tek zagrebala površinu.
3. Jeste li oduvijek željeli napisati roman ili se ta želja pojavila tek posljednjih godina?
Nikada nisam imala ambiciju napisati roman. Bila sam strastvena čitateljica kojoj su knjige neodvojiv dio života. Romane sam doživljavala kao nešto što stvaraju ljudi koji imaju neku posebnu potrebu za pripovijedanjem, dok sam ja bila zadovoljna time da njihove priče čitam.
Kada me prijateljica pogurnula da napravim prvi korak i objasnila mi da pisanje ne mora robovati strogim pravilima, nisam imala nikakvu veliku priču u glavi i nisam pomislila: „Želim napisati roman“, pa sjela za računalo. Bilo je upravo obrnuto – sjela sam bez ikakve ozbiljne namjere, napisala nekoliko rečenica i tek tada polako počela otkrivati koliko me taj proces privlači.
Mislim da sam se zapravo zaljubila u samo stvaranje priče. U mogućnost da od nekoliko ideja, karaktera i situacija postupno stvorim cijeli jedan svijet. A kad jednom otkrijete koliko vas to veseli, teško je stati. Zato danas na svoje početke gledam pomalo kao na slučajnost koja je promijenila moj život i otkrila mi da je pisanje nešto što mi je nedostajalo, a da toga uopće nisam bila svjesna.
Vjerujem da za neke stvari treba doći pravo vrijeme. Možda sam jednostavno počela pisati onda kada sam imala što reći.
4. Vaš književni put započeo je prilično impresivno. Kako ste se osjećali kada ste završili svoj prvi rukopis i shvatili da će postati knjiga?
Kada sam prvi rukopis privela kraju, nisam odmah razmišljala o tome što će biti poslije. Bila sam sretna što sam završila nešto u što sam uložila ogroman trud, ali i svjesna da to sada treba preživjeti onaj najteži dio – tuđe čitanje i procjenu.
Osjećaj da je netko pročitao ono što sam napisala i da mu se dopada bio je za mene mnogo dojmljiviji trenutak nego kad sam prvi put u rukama držala gotovu knjigu. Do tada sam bila uvjerena da će ono što radim zauvijek čučati na mom računalu. A onda se, korak po korak, dogodilo ono što nisam planirala – rukopis je pronašao put do izdavača i postao knjiga.
U tom trenutku nešto što je postojalo samo u mojoj glavi i na računalu odjednom je postalo stvarno i počelo živjeti među čitateljima. Mislim da mi je upravo taj dio najljepši u cijeloj priči o nastanku moje prve knjige.
5. Zanimljivo je da ste inženjerka u mikrobiološkom laboratoriju, a pišete romantične i erotske romane. Mislite li da postoji neka poveznica između znanosti i književnosti?
Apsolutno. Posao u mikrobiološkom laboratoriju naučio me analitičnosti, promatranju detalja, istraživanju i strpljenju — a sve su to ključni alati za građenje uvjerljive priče i likova. I u znanosti i u pisanju traži se određena „kemija“ i reakcija.
Razlika je samo u tome što u laboratoriju radim s egzaktnim činjenicama, a za tipkovnicom s izmišljenima.
Mikrobiologija mi je dala disciplinu i naviku da svaki posao dovedem do kraja, čak i kada se u nekom trenutku čini besmislenim – a to je u stvaranju romana izuzetno važno. Pisanje likova, njihovih motiva i odluka nije toliko različito od promatranja nekog procesa koji se odvija korak po korak. Osim toga, obje su discipline pune neizvjesnosti u kojoj morate biti spremni da će vas rezultat iznenaditi.
6. U vašim knjigama medicina nije samo kulisa nego važan dio priče. Koliko vam je vlastito profesionalno iskustvo pomoglo u stvaranju uvjerljivog svijeta likova?
Mnogo. Godine rada u laboratoriju i medicinskom okruženju omogućile su mi da uvjerljivo prikažem dinamiku bolnice, profesionalne odnose, moralne dileme i svakodnevne situacije koje likovi žive. To je svijet koji dobro poznajem, pa ga mogu prikazati autentično i bez stereotipa.
Ono u čemu mi profesionalno iskustvo najviše koristi nije toliko medicinska terminologija koliko atmosfera – umor nakon dugih smjena, način na koji se ljudi u zdravstvu nose s tuđom boli, humor kojim se brane od svega što vide. To je ono što mojim likovima daje uvjerljivost.
7. Jeste li ikada tijekom rada u laboratoriju ili svakodnevnog života dobili ideju koja je kasnije završila u romanu?
Pretpostavljam da većina autora poseže za onim što im je blisko, pa tako i ja. Svakodnevni rad i ljudske interakcije nepresušan su izvor inspiracije. Često neka sitnica — opaska kolege, određeni profesionalni izazov ili dinamika u timu — posluži kao iskra za novu scenu ili zanimljivu karakterizaciju nekog lika.
Laboratorijski rad ima svoje posebnosti: s jedne strane tu su strogi protokoli, ponavljanje postupaka i visoka preciznost, a s druge strane napetost iščekivanja rezultata. Upravo u tom međuprostoru između rutine i neočekivanog ishoda rađaju se najbolje ideje.
Ponekad i sam rad pod pritiskom rokova pomaže u izgradnji autentičnih i uvjerljivih scena. Iako priče koje pišem ne moraju nužno biti smještene u medicinski milje, to promatranje uzroka i posljedica i pažnja posvećena detaljima sigurno utječu na način na koji gradim odnose i motivaciju u svojim romanima.
Zanimljivo je gledati kako se ljudi nose s pogreškom, kako reagiraju na uspjeh ili kako grade autoritet u stručnom okruženju i to kasnije iskoristiti za karakterizaciju likova.
A i sam život prepun je situacija koje vrijedi zabilježiti. Od prvih poljubaca na srednjoškolskim tulumima do predavaonica fakulteta i laboratorija. Gotovo sve što proživim, na neki način pronađe put u priču — nekad kao cijela scena, nekad tek kao sitna crtica. Pišem o termodinamici i o profesorima punim razumijevanja prema svojim studentima; o bakama koje predaju biologiju i kemiju i onima koje peku kekse sa svojim unucima; o majkama koje ustaju zorom da bi pripremile sve što obitelji treba. O emocionalno zrelim partnerima i odnosima punim strasti. O perfekcionizmu i imposter sindromu. Jer ljudi tako žive.
Neki primjeri preneseni su iz mog studentskog iskustva — scena u Anatomiji laži gdje profesor na vježbama iz histologije opomene studenta koji si prisvaja tuđe otkriće, govoreći mu da znanost nije privatno vlasništvo i da je ego najveći neprijatelj struke. To je lekcija koju sam stvarno čula, i jednostavno mi se učinila prevažnom da je ne podijelim dalje, kroz priču.
Ali inspiracija ne dolazi samo iz laboratorija ili s fakulteta — jednako često izvire iz sitnica svakodnevice. Volim promatrati djecu i unuke naših prijatelja i uvijek me iznova iznenadi koliko su pronicljiva i domišljata, mnogo više nego što odrasli očekuju. Upravo je to opažanje „uselilo“ u lik male Mije u Kemiji požude — djevojčice čije rečenice znaju zateći odrasle oko nje jer progovara s neočekivanom oštroumnošću za svoju dob.
Mislim da je to i draž pisanja — čovjek nikad ne zna unaprijed što će od proživljenog jednog dana postati rečenica u nekoj knjizi.
8. Već sâm naslov Kemija požude privlači pažnju. Zašto ste odabrali upravo taj naziv?
Naziv je odraz onoga što roman jest: spoj privlačnosti, dinamike, emocionalne napetosti i nečega što se događa spontano. Kemija je nepredvidiva – baš kao i odnos Eme i Luke. A požuda je samo početna iskra koja pokreće njihovu priču.
„Kemija“ mi se činila prirodnim izborom i s obzirom na to da se čitav moj profesionalni život vrti oko nje, a „požuda“ jasno govori da se ne radi o suzdržanoj, platonskoj priči.
9. Glavni likovi Ema i Luka na početku žele odnos bez emocija, vođen razumom i unaprijed postavljenim pravilima. Zašto vas privlače upravo takvi odnosi u kojima se osjećaji pokušavaju kontrolirati?
Zato što je to, čini mi se, vrlo ljudski poriv – uvjeriti sebe da nešto možemo racionalizirati i kontrolirati, samo da bismo shvatili kako osjećaji rijetko poštuju pravila koja smo zamislili. Ta napetost između onoga što likovi vjeruju da žele i onoga što stvarno osjećaju meni je kao spisateljici najzanimljivija za razradu.
Izreći pravilo „nema vezivanja“ zvuči jednostavno na papiru, ali u praksi je to borba protiv vlastite prirode. Takvi odnosi pružaju sjajan dramski naboj jer čitatelj od samog početka navija za trenutak u kojem će sve te brižljivo podignute barijere pasti pred pravom kemijom. U Kemiji požude upravo ta borba između razuma i emocija drži radnju živom.
10. U romanu se isprepliću ljubav, erotika i ambicija. Što vam je bilo najvažnije prikazati kroz njihov odnos?
Bilo mi je iznimno važno prikazati zrele, ostvarene ljude koji imaju svoje karijere i osobne ciljeve, ali i potrebu za bliskošću. Nisam željela da erotika bude sama sebi svrha, niti da likovi odustanu od svojih ambicija zbog ljubavi. Najvažnije mi je bilo pokazati kako dvoje ljudi kroz međusobno prepoznavanje i strast uče graditi iskreno povjerenje.
Htjela sam da erotika bude prirodni produžetak onoga što se između likova događa emocionalno i profesionalno. Ambicija i ranjivost često se kod ljudi bore za prostor, pa mi je bilo važno prikazati dinamiku dvoje zrelih pojedinaca koji se pokušavaju zaštititi od ranjivosti skrivajući se iza profesionalnog napretka – dok ih život stalno vraća jedno drugome. Ljubav, erotika i ambicija nisu odvojeni; oni se prepliću i oblikuju njihove odluke, strahove i želje.
11. Vaše scene intimnosti djeluju kao sastavni dio razvoja likova, a ne samo kao element iznenađenja. Koliko vam je bilo važno da erotika ima svoju pripovjednu svrhu?
Vrlo važno – to mi je zapravo bila jedna od polazišnih točaka kad sam odlučila pisati u ovom žanru. Dugo sam kao čitateljica nailazila na erotske scene koje su djelovale usputno ubačene, gotovo kao digresija koja prekida radnju. Željela sam izbjeći uobičajene klišeje i sladunjave eufemizme.
Erotske scene u mojim pričama nisu senzacionalistički dodatak. One su tu da otkriju dublja emotivna stanja likova – njihovu nesigurnost, ranjivost, dominaciju ili prepuštenost. Kroz strast likovi često izgovore i pokažu ono što u svakodnevnom životu potiskuju. Zato ne bježim od eksplicitnosti, ali pazim da scene ne budu vulgarne, da budu anatomski jasne te da se organski uklapaju u priču.
12. Smatrate li da se ljubavni i erotski romani danas neopravdano podcjenjuju, unatoč velikom interesu čitatelja?
Mislim da se to podcjenjivanje često temelji na predrasudama, a ne na stvarnom poznavanju žanra. Pratila sam godinama rasprave o tome što je vrijedno čitanja, a što je „šund“, i uvjerena sam da mjerilo vrijednosti ne bi trebao biti stav pojedinca koji sebe smatra mjerodavnim. Često se zapitam tko je uopće taj tko si uzima za pravo određivati što bismo trebali čitati i voljeti. Ako u toliko područja života poštujemo ono staro pravilo da se o ukusima ne raspravlja, zašto bi književnost bila iznimka? Nitko ne bi trebao pravdati svoj književni izbor. Ljudi itekako znaju procijeniti što im odgovara, a broj čitatelja i njihove iskrene reakcije govore više nego bilo koja etiketa koja se zalijepi na žanr.
Riječ je o literaturi koja donosi optimizam, opuštanje i dobru energiju. Smatram da nitko ne bi trebao osjećati krivnju zbog literature koja ga veseli i ispunjava. Publika je najbolji sudac, a velika potražnja i uspješna prodaja romana ovog žanra pokazuju da čitatelji cijene dobre, dinamične i iskrene priče.
Tu se moram dotaknuti i jedne raširene pojave – onoga što bih nazvala nerazmjerom u vrednovanju pismenosti. Primjećujem da se jezična norma uzdiže na razinu jedinog mjerila nečije obrazovanosti, dok se nepoznavanje prirodnih znanosti doživljava sasvim prihvatljivim. Kad bismo nekoga zamolili da izjednači redoks reakciju, riješi stehiometrijski zadatak ili objasni mehanizam djelovanja nekog lijeka, većina ne bi znala odgovor – pa ipak, nikome ne bi palo na pamet takvu osobu proglasiti „nepismenom“.
S druge strane, dovoljna je jedna pravopisna pogreška u javnom nastupu pa da netko bude proglašen neobrazovanim, dok se nepoznavanje, recimo, periodnog sustava elemenata često doživljava simpatičnim – „pa dobro, njemu to i ne treba“. To je zanimljiv dvostruki standard: znanstvena pismenost u javnom diskursu nema istu težinu kao jezična, iako su obje jednako važne za razumijevanje svijeta. Danas govorimo o funkcionalnoj, digitalnoj, financijskoj i znanstvenoj pismenosti – pa bi možda bilo vrijeme da i jezičnu gledamo kao jednu od mnogih, a ne kao najvažnije mjerilo obrazovanosti.
Jezik služi komunikaciji i prenošenju misli. Svjetovi poput medicinskog, kemijskog ili fizikalnog imaju svoju vlastitu, nevjerojatno složenu logiku. Znanstvenici u STEM područjima stvaraju nove vrijednosti, tehnologije i lijekove i njima je jezik alat za prenošenje informacije, a ne krajnji cilj. Ne treba osuđivati nekoga zato što je upotrijebio krivu sintaksu ili ne zna neko gramatičko pravilo, ali zato u glavi drži složene matematičke proračune.
13. U Anatomiji laži odnos Lucije i Maksa počinje rivalstvom koje traje godinama. Što vas inspirira u pričama u kojima se granica između ljubavi i netrpeljivosti postupno briše?
Inspirira me dinamika dvoje ljudi čije se ambicije, ponos i nerazriješene emocije godinama sudaraju. Rivalstvo uvijek nosi ogromnu napetost, a napetost stvara prostor za transformaciju. Granica između netrpeljivosti i privlačnosti često je tanja nego što mislimo – jer da bi nekoga mrzili ili se s njim natjecali, morate ga neprestano promatrati i analizirati, a to daje fantastičnu energiju priči.
Motiv „od neprijatelja do ljubavnika“ (enemies to lovers) zato je izuzetno zabavan za pisanje.
14. Naslov sugerira da laži mogu biti jednako složene kao i ljudsko tijelo. Što za vas predstavlja „anatomija laži“?
Anatomija podrazumijeva raščlanjivanje nečega na najsitnije dijelove kako bismo shvatili kako točno funkcionira. Laž ima svoje slojeve, uzroke i obrambene mehanizme – baš kao što ih ima i tijelo. Anatomija laži predstavlja slojevitost obmana koje ljudi stvaraju. Zanimalo me rastaviti tu laž na dijelove i pokazati odakle dolazi i što pokušava zaštititi, umjesto da je jednostavno proglasim moralnim posrnućem lika.
15. U romanu važnu ulogu imaju povjerenje, ambicija i profesionalni život liječnika. Koliko ste istraživanja uložili kako bi medicinski aspekt priče bio što uvjerljiviji?
Budući da radim u zdravstvenom sustavu, taj mi je milje prirodan i blizak. Ipak, kako bih bila sigurna u svaku proceduru i medicinski detalj, uložila sam dosta vremena u dodatno provjeravanje. Medicina je područje koje se stalno mijenja – nove metode, rezistencije, uređaji, protokoli… Željela sam da kolege iz struke u pričama prepoznaju stvarni život i izazove – od organizacije rada na odjelu do sitnica u svakodnevnom žargonu – a da istovremeno laicima sve bude potpuno razumljivo i pitko.
16. Je li vam bilo izazovnije graditi napetost između glavnih likova ili razvijati njihove osobne životne priče?
Napetost mora proizlaziti upravo iz njihovih osobnih priča, trauma i uvjerenja. Ako likovi nemaju dubinu i jasnu pozadinu, onda ni kemija među njima ne djeluje uvjerljivo. Stoga je najslađi dio posla bio povezati njihove životne priče i osobne borbe s iskrom koja se pali među njima.
Napetost između likova lakše mi je pisati – jednostavno se oslanjam na dijalog i sitne geste. Mnogo je zahtjevnije razviti njihove osobne priče tako da budu dovoljno duboke, a da pritom ne uspore radnju i ne skrenu pažnju s onoga zbog čega je čitatelj zapravo tu.
17. Kako izgleda vaš proces pisanja? Pišete li prema detaljno razrađenom planu ili dopuštate likovima da vas iznenade?
Nisam tip pisca koji ima strogo razrađene koncepte. Obično krenem s jasnom idejom i likovima, a onda pustim da me priča vodi. Često mi se dogodi da likovi „preuzmu volan“ i odvedu scenu u smjeru koji uopće nisam planirala. To pisanju daje posebnu živost i element iznenađenja u kojem neizmjerno uživam.
18. Što vam je važnije prilikom stvaranja romana – snažni likovi ili zanimljiv zaplet?
Uvijek dajem prednost likovima. Najbolji zaplet može pasti u vodu ako čitatelja nije briga što će se dogoditi s ljudima u priči. Ali ako stvorite živopisne, nesavršene i emocionalno uvjerljive likove s kojima se čitatelj može poistovjetiti ili se u njih zaljubiti, zaplet se prirodno razvija oko njih.
19. Postoji li lik kojeg ste tijekom pisanja zavoljeli više nego što ste očekivali?
Uvijek se uvuče neki sporedni lik koji je u početku trebao poslužiti samo kao kulisa, a na kraju preuzme pozornost svojom duhovitošću ili odanošću. Često su to prijatelji glavnih junaka koji unose dozu humora, topline i realnosti te donose prijeko potrebnu ravnotežu u trenucima visoke napetosti – pa tako sporedni likovi na kraju postanu važniji nego što sam prvotno planirala.
20. Koliko vaša obitelj sudjeluje u nastanku vaših romana? Jesu li prvi čitatelji vaših rukopisa?
Moja obitelj je moja velika podrška, ali i izvor stalne zabave. Suprug često kroz smijeh komentira kako mu je lakše kad su rukopisi pri kraju jer se kuhinja konačno vraća u red! Prvi čitatelji su urednica i bliski ljudi u čiji sud imam potpuno povjerenje i čija mi iskrena reakcija iznimno znači.
21. U vašoj biografiji spominje se prijateljica koja vas je potaknula na ovu književnu avanturu. Koliko vam je njezina podrška značila na početku?
Bez nje ove knjige doslovno ne bi postojale. Ona je bila ta koja je u meni prepoznala potencijal u trenucima kada ja nisam imala nimalo vjere u sebe. Gurala me naprijed, tražila da pišem dan po dan i nije mi dopustila da odustanem. Čitala je prve odlomke, tražila izdavače i vukla me na sajmove knjiga. Njezin entuzijazam i nepokolebljiva podrška odredili su moj književni put. Prije devet mjeseci zauvijek sam ostala bez nje, i teško je opisati koliko mi nedostaje, ali svaka moja napisana riječ i svaka objavljena knjiga zauvijek nose njezin trag i ostaju kao spomen na naše prijateljstvo.
Intervju pripremio: LARIO KREMER univ. bacc. oec.

Odabrati knjigu za sebe ponekad je jednostavno. Znamo što volimo, poznajemo svoje interese i vrlo lako možemo posegnuti za naslovom koji nam je već dugo [...]

Ljubav je jedna od onih tema koje nikada ne izlaze iz mode. O njoj se pišu pjesme, snimaju filmovi, vode beskrajni razgovori, a ponekad se [...]

Za početak, iza vas je već velik broj objavljenih knjiga, priča i romana. Kada danas pogledate na svoj dosadašnji književni put, što vam je najvažnije [...]

Za početak, možete li nam predstaviti Gorkića Taradija izvan svijeta knjiga, portala i satire? Kakav je Gorkić u toplini svoga doma sa suprugom, kćerima i [...]

