IK Profigraf

GLASOVI DOMAĆE KNJIŽEVNOSTI – IGOR PAVLOV

1.  Za početak, vaš životni put prilično je neobičan – od Novog Sada i grafičkog dizajna, preko gotovo dvadeset godina života u Kanadi i SAD-u, do današnjeg života u Kutjevu. Kada biste morali izdvojiti jednu prekretnicu koja vas je najviše oblikovala kao osobu i autora, koja bi to bila?

Iako su geografski i profesionalni prijelazi – od Novog Sada, skoro dva desetljeća u Kanadi i SAD-u, pa sve do Kutjeva – neosporno ostavili traga, ključna prekretnica dogodila se znatno ranije, još u ranom djetinjstvu.

Kada sam imao dvanaestak godina, u našu ulicu dolazio je u posjet baki jedan stariji dječak koji je izvrsno izmišljao priče. Moj prijatelj iz klupe i ja slušali smo ga bez daha. Kad je otišao, nastala je tišina; nedostajale su mi priče, pa sam odlučio sam popuniti tu prazninu. No, uveo sam inovaciju: svakom dječaku i djevojčici iz ulice dodijelio bih konkretnu ulogu u narativu. Nadahnut filmovima, pleo sam priče različitih žanrova – od avantura u stilu Jamesa Bonda do trilera. Družina se svakodnevno okupljala, nestrpljivo iščekujući trenutak kada će se njihov lik, ili netko njima drag, pojaviti u radnji.

Tada sam prvi put osjetio fascinantnu moć pripovijedanja: spoznaju da zanimljiva priča ima snagu držati ljude na okupu.

Taj osjećaj nosim i danas. Čvrsto vjerujem da je književnost prostor okupljanja svojevrsnog „plemena“ istomišljenika. Ljudi koji posežu za knjigama koje volite ili pišete, svjesno biraju pripadati tom krugu; oni koji to izbjegavaju, prirodno traže vlastite svjetove, i to je posve u redu. Pisanje je za mene svojevrsna prirodna selekcija duha – način da kroz tekst pronađem ljude koji dijele sličan pogled na svijet i sačuvam prostor za one koji istinski razumiju zašto pričamo priče.

 

2.  Završili ste srednju školu za grafički dizajn i studirali multimedijalnu režiju, a kasnije ste se bavili vizualnim efektima za film i televiziju. Koliko je rad u vizualnim medijima utjecao na način na koji danas zamišljate i gradite književne svjetove?

Taj je utjecaj čitateljima očigledan mnogo više nego meni samome dok pišem, upravo zato što se radi o podsvjesnom kadriranju događaja. Kada godinama vizualno promišljate scenu, rez, svjetlo i planove, kamera vam se automatski uključi i u rečenici. Prizori se u glavi slažu poput filmskih sekvenci – prirodno pazim na rakurs, dinamiku pokreta i prostorne odnose. No, književnost zahtijeva nešto više od same vizualne perfekcije. Ponekad uhvatim sebe da pretjeram u tom filmskom pristupu, pa se moram svjesno zaustaviti i usporiti. Film i televizija su moćni, ali ostaju zatvoreni u domeni slike i zvuka. Knjiga, s druge strane, traži cjelokupno ljudsko iskustvo – mirise, dodire, hladnoću vjetra ili težinu tišine. Zato se u reviziji često vraćam tim osjetilima kojih u vizualnim medijima nema, kako bi scena prestala biti samo dobro izrežiran kadar i postala autentičan, opipljiv svijet u koji čitatelj uistinu može zakoračiti.

3.   Gotovo dva desetljeća proveli ste u Kanadi i SAD-u. Što vam je život preko oceana donio kao iskustvo koje danas možete prepoznati u svojim pričama i likovima?

Donio mi je spoznaju o tome što zapravo znači ustrajati i nalaziti smisao unatoč neprestanim razočaranjima. To je prostor u kojem vas okruženje neprestano testira: beskrajne kiše, duge, mračne zime i trenuci na minus 41 stupanj kada osjetite kako vam se suza ledi u kutu oka, a disanje mora biti strogo kontrolirano jer hladnoća reže pluća. Kada pokušate planinariti masivima pred kojima ove naše planine izgledaju poput blagih brežuljaka, neminovno se suočite s vlastitom malenkošću. Tamo sam se mnogo puta gubio — i fizički i u prenesenom smislu, na više razina.

No, više od surove prirode, oblikovali su me ljudi i društveni lomovi. Prošao sam put osnivanja jednog od najvećih sindikata u Kanadi. Upoznao sam svu iskrenu zahvalnost radničke duše s jedne strane, ali i sirovi bijes menadžmenta s druge. Vidio sam kako izgleda kad taj isti sindikat preuzme interesni klan, pa na kraju ostanete sami, ali s džepovima punim pisama onih običnih ljudi čije ste poslove uspjeli sačuvati. Kada ste dio priče u kojoj spasite četrnaestogodišnje dijete od samoubojstva ili ostavite stvaran trag u nečijem odrastanju — to vas nepovratno mijenja.

Ima tu još jedna važna dimenzija o kojoj se rijetko otvoreno govori: emigracija nosi specifičan doživljaj poniženja i lomljenja vlastitog ponosa, iskustvo koje duboko obilježi svakoga tko napusti svoju zemlju. Sve se to nataložilo u meni. Kada danas gradim likove i njihove unutarnje borbe, ne izmišljam osjećaj gubitka, studeni ili moralnog pritiska — pišem iz iskustva čovjeka koji je to doista proživio

4.  Radili ste i kao savjetnik za mlade u programu odvikavanja od alkohola i droga. Koliko vas je to iskustvo naučilo o ljudskom ponašanju, traumama i načinima na koje se ljudi pokušavaju ponovno pronaći?

Dubinu i težinu ovisnosti rijetko tko može u potpunosti shvatiti dok se s njom ne suoči izravno. Ljudski je i razumljivo zašto okolina ponekad razvije obrambeni mehanizam nerazumijevanja — svi smo se susreli s manipulativnim obrascima ponašanja koje ovisnost stvara, pa se stvari lako protumače kao običan bezobrazluk ili loš karakter. Nažalost, upravo zbog takvih predrasuda često previđamo koliko su stvarna ovisnost i klinička depresija teška, ozbiljna stanja.

Depresija se kod odraslih često prikriva iza prividne funkcionalnosti i osmijeha, dok kod mladih nerijetko izbija kroz burne promjene u ponašanju. Zato je iznimno važno na vrijeme prepoznati znakove: kada se, primjerice, samoozljeđivanje ili rizično ponašanje kod adolescenata olako otpiše kao prolazni hir ili traženje pažnje, propušta se ključan trenutak za pravovremenu stručnu podršku — trenutak koji poslije može biti teško nadoknaditi. Ovisnost i samodestrukcija nisu izraz obijesti, već najčešće tihi ili očajnički krik za pomoć; pokušaj da se nekako utiša nepodnošljiva unutrašnja bol.

Taj me rad naučio poniznosti i potpuno me oslobodio iluzije o ljudskoj nesalomljivosti. I sam sam prije ulaska u to iskustvo vjerovao da sam znatno otporniji. Najrizičnija zabluda s kojom se susrećemo upravo je uvjerenje da „sve možemo sami“ i da smo jači od vlastitih rana. Inzistiranje na fasadi snage i potiskivanje traume ne rješava problem — samo ga produbljuje i postupno počinje opterećivati i ljude oko nas.

Kroz to sam iskustvo dublje razumio i potrebu za kontrolom i dominacijom. Krut, autoritaran stav ili stalna potreba za nadmoći naprimjer rijetko kad dolaze iz stvarne unutrašnje stabilnosti. Mnogo češće riječ je o nesvjesnoj kompenzaciji za osjećaj neprihvaćenosti ili nesigurnosti iz vlastitog odrastanja. Kada čovjek ne osvijesti te vlastite manjkove, potreba za nametanjem kontrole lako postane opterećujuća za obitelj i radno okruženje — a u takvoj dinamici, nažalost, prva stradaju djeca i mladi.

 

5.   Prošli ste i obuku Kanadske Kraljevske konjičke policije. Koliko je to iskustvo bilo drugačije od svega što ste prethodno radili i je li vam kasnije poslužilo kao inspiracija za književnost?

Obuka u Kanadskoj kraljevskoj konjičkoj policiji (RCMP) bila je radikalno drugačija od svega s čime sam se do tada susreo, jer vas istovremeno testira na dvije najteže razine: do krajnjih granica fizičke izdržljivosti i do same srži psihološke stabilnosti.

Kao nekome tko dolazi iz svijeta vizualnih umjetnosti i psihologije, gdje se stvari često promišljaju, analiziraju i nijansiraju, ulazak u tako strog, hijerarhijski i taktički ustrojen sistem donio je potpuno novo poimanje stvarnosti. Obuka je bila nemilosrdno naporna. Tu nema prostora za improvizaciju ili trenutak slabosti – od besprijekornog rukovanja različitim vrstama i varijacijama vatrenog oružja, preko taktičkog kretanja i postupanja u situacijama visokog rizika, do borilačkih vještina i tehnika privođenja. I danas u šali, ali sa sasvim iskrenim poštovanjem, kažem da bih u hrvanju ili boksu radije stao nasuprot bilo koga, nego što bih olako shvatio čak i sitnije građenu ženu koja je prošla RCMP obuku. Nivo vještine, mentalne fokusiranosti, brzine reakcije i funkcionalne snage koji se tamo ugrađuje u čovjeka jednostavno je fascinantan.

Ipak, ono što me najdublje i najtrajnije dojmilo nije bila samo fizička i taktička nadmoć, već ljudski faktor. Tamo sam se iz prve ruke uvjerio koliko mlad čovjek, kada iza sebe ima pravilan odgoj, zdravu strukturu i jasne vrijednosti, može biti nevjerovatno zreo, visoko svjestan svoje uloge i moralno odgovoran. Upoznao sam mlade ljude – prave „zmajeve“ – kojima se i danas iskreno divim. To nisu bili pojedinci koji hrabrost dokazuju slijepom silom, već ljudi sposobni donositi smirene, etički teške i presudne odluke u djeliću sekunde, s punom sviješću o tome „na čemu zemlja stoji“ i što znači štititi druge. Naravno, svaki rigorozan sistem nosi i svoju tamnu stranu, pa je bilo i loših iskustava, ali to su epizode na koje se danas ne vraćam.

Za moje književno stvaralaštvo to je iskustvo bilo od presudnog značaja. Iz te discipline, mirisa baruta, taktičkog razmišljanja, ali prije svega iz unutrašnjeg moralnog koda koji sam tamo prepoznao, rodio se lik Zivana u romanu Siguran smjer. Želio sam stvoriti lik policajca čiji autoritet ne proizlazi iz puke značke ili prijetnje oružjem, već iz stvarne unutrašnje čvrstine, tehničke besprijekornosti i etičke kičme koja odbija popustiti, čak i kada je čitavo okruženje duboko kompromitirano. Bez tog kanadskog iskustva, Zivan bi vjerovatno ostao samo još jedan zamišljeni lik na papiru; ovako je dobio stvarnu težinu, autentičan puls i dah stvarnog života.

6.   „Mač snjegovitih planina“ vodi čitatelja u veliki fantasy svijet Ranka i Xa, u kojem se sukobljavaju ljudi, vilenjaci, patuljci, bogovi i demonske sile. Kako je nastao taj svijet i koliko ste ga dugo gradili prije nego što ste počeli pisati roman?

Svijet Ranka i Xa nije nastao preko noći za radnim stolom; njegovi korijeni sežu duboko u ranu mladost, u dane kada smo maštu hranili prvim velikim fascinacijama fantastikom i satima provedenim uz Dungeons & Dragons. Sve je započelo pod snažnim utiskom sirove snage Howardovih priča o Conanu, a potom se prirodno nadovezala epska širina i mitološka dubina Tolkienovog Gospodara prstenova.

Temelje tog svijeta počeo sam graditi u ranim dvadesetim godinama, u krugu trojice bliskih prijatelja iz Srednje škole za grafički dizajn. Bili su to braća Smail i Irfan Ališić, strastveni zaljubljenici u žanr i stolne RPG igre, te Nenad Delić, koji je kasnije postao i cijenjeni profesor u toj istoj školi. Kroz zajedničke partije, skice i beskrajne razgovore, ta fiktivna geografija počela je dobivati prve obrise, zakone i sukobljene frakcije. No, dok je igra nudila poligon za istraživanje mogućnosti svijeta, u meni je tinjala sasvim jasna autorska ideja: želio sam stvoriti priču o mladiću koji neće biti tipični nepobjedivi junak, već čovjek doveden do samih rubova izdržljivosti – testiran do krajnjih granica, i fizički i psihički. Zanimalo me što ostaje od čovjeka kada ga pritisnu i bogovi i demonske sile, a jedino na što se može osloniti jesu vlastita volja i etički kompas. Taj je svijet rastao, taložio se i sazrijevao više od deset godina. U tom razdoblju nastalo je nekoliko opsežnih verzija i rukopisa. Graditi toliki univerzum sa sobom nosi i opasnost od prenatrpanosti, pa je konačni i najteži dio posla bila nemilosrdna selekcija: iz završne građe izdvojio sam otprilike dvije trećine najpročišćenijeg, najdinamičnijeg materijala koji je na kraju ušao među korice romana Mač snjegovitih planina.

Ono što je čitatelj dobio u knjizi zapravo je vrh ledene sante – iza svake stranice stoje mjeseci promišljanja, prijateljstva i strasti prema žanru.

 

7.  U središtu priče nalazi se mladi Jor, koji počinje kao kovački šegrt i netko tko radije izrađuje mačeve nego što ih koristi. Zašto ste baš takvog protagonista odabrali za priču koja će ga postupno pretvoriti u ratnika?

Za mene istinski heroj nikada nije netko tko žudi za oružjem, borbom ili slavom. Pravi heroj je onaj tko je spreman odustati od svog mirnog poziva, svojih snova i vlastite udobnosti radi višeg cilja – onda kada okolnosti to od njega zatraže.

Kovački zanat u sebi nosi prekrasnu simboliku: to je stvaralački, konstruktivan rad. Jor razumije metal, vatru, težinu i ravnotežu oštrice jer ih stvara vlastitim rukama, a ne zato što sanja o prolivenoj krvi. On je graditelj, a ne rušitelj. Kada takvog čovjeka otrgnete iz njegove kovačnice i gurnete u vrtlog rata, svaka borba u koju stupa ima sasvim drugačiju moralnu i psihološku težinu.

On ne ratuje zato što voli mač, nego zato što brani ono što voli i što smatra ispravnim. Njegov put preobrazbe u ratnika nije priča o stjecanju moći, već o cijeni žrtve: kako sačuvati ljudskost i dušu graditelja u svijetu koji od vas traži da postanete oruđe razaranja. Upravo u tom unutrašnjem rascjepu leži prava drama i uvjerljivost Jorova karaktera.

8.  Jor kroz priču mora naučiti da osveta ne može vratiti one koje je izgubio. Koliko vam je bilo važno da fantasy avantura istovremeno bude i priča o suočavanju s gubitkom i prihvaćanju smrti?

To mi je bilo od iznimne važnosti, jer bez suočavanja s konačnošću svaka fantazijska avantura ostaje svedena na jeftinu videoigru bez stvarnih posljedica. Osveta je varka uma – ona nudi iluziju pravde, ali nikada ne može vratiti ono što je nepovratno iščupano.

Gubitak je prirodna i neumoljiva pojava u ovom pojavnom, materijalnom svijetu. No, dok fizički oblici nestaju, duhovna srž ostaje netaknuta. Iza svega što vidimo leži duboka spoznaja o temeljnom jedinstvu – spoznaja da smo u svojoj biti zapravo jedno. Nažalost, dogme velikih religija često su zlorabile strah od nepoznatog kako bi manipulirale ljudima, gradeći rigidne, prijeteće slike o onome što slijedi „poslije“. Na ljudskom neznanju i strahu od smrti kroz povijest su se podizali najopasniji sustavi kontrole i manipulacije.

Za mene je smrt, naprotiv, fascinantna i sveprisutna tema koju vrijedi sagledati u onom izvornom, jungovskom smislu: ne kao konačni, apsolutni mrak, već kao veliku psihološku i metafizičku tranziciju, početak nove velike avanture.

Kada Jor to napokon počne naslućivati, njegov motiv se iz temelja mijenja. On prestaje biti gonjen slijepim bijesom i osvetničkim nagonom koji izjeda dušu. Prihvaćanjem smrti kao prirodnog dijela kruga postojanja, on pronalazi unutrašnji mir i istinsku zrelost. Tek kada otpustite grčevitu potrebu za poravnanjem računa u svijetu prolaznog, postajete sposobni djelovati iz čiste slobode, bez straha od gubitka.

9.  U romanu postoji vrlo snažan sukob između nebeskih i demonskih sila, ali i puno različitih naroda i bogova. Kako ste odlučivali koja će pravila vrijediti u vašem svijetu i koliko je zahtjevno održavati konzistentnost tako velikog univerzuma?

Pravila tog univerzuma zapravo su pravila našeg vlastitog svijeta, samo ogoljena do svoje mitske osnove. Povijest čovječanstva je povijest mnoštva religija i vjerovanja, ali na kraju krajeva, bogovi žive u našim glavama. Nitko ne može fizički uperiti prstom u nebo ili zemlju i reći: „Evo, ovdje prebiva Bog“. Ovdje smo samo mi — ljudi od krvi i mesa, osuđeni i blagoslovljeni time da budemo stvaraoci vlastite sudbine unutar pravila koja sami postavimo ili naslijedimo.

Kada sam gradio duhovnu i moralnu potku tog svijeta, želio sam spojiti elemente koji su formativno oblikovali ljudsku svijest. S jedne strane izvorni asketizam, žrtva i čista dobra namjera utjelovljena u liku Isusa Krista. S druge strane, tu je budističko poimanje uma, prisutnosti i karmičkog zakona uzroka i posljedice. To su etički stupovi koji nadilaze institucionalne okvire.

Na to su se prirodno naslonila pradavna predanja i stare legende, one koje sežu još u brončano doba — u vrijeme kada je čovjek svijet oko sebe doživljavao neposredno, divlje i magično. U starim mitovima sukobi nebeskih i demonskih sila nikada nisu bili puka apstrakcija; oni su predstavljali čovjekov pokušaj da objasni sile prirode, ali i vlastite unutrašnje demone, strahove i težnju za svjetlom. Legende su arhetipski zapisi naših najranijih kolektivnih iskustava.

Održati konzistentnost tolikog svijeta zahtijeva disciplinu, no pravilo je zapravo jednostavno: mitologija mora služiti čovjeku, a ne obrnuto. Dokle god narodi, bogovi i demoni u priči odražavaju stvarne filozofske i moralne borbe kroz koje ljudski rod prolazi već tisućljećima, taj univerzum ostaje čvrst, živ i uvjerljiv.

10.  Legendarni mač božanskog podrijetla razbijen je tijekom uništenja starog svijeta, a njegove krhotine postaju važan dio nove prijetnje. Što za vas taj mač predstavlja –  oružje, simbol moći ili nešto više od toga?

 Za mene taj mač nikada nije bio tek puko oružje niti klasični simbol junaštva. On je objekt koji povezuje krajnosti – točka u kojoj se dodiruju božansko podrijetlo i sirova destrukcija, stvaranje i uništenje, najviši ideali i najmračniji porivi.

Činjenica da je mač razbijen tijekom uništenja starog svijeta nosi ključnu metaforu. Zlo ne spava; ono rijetko nestaje u jednom konačnom porazu. Češće se samo rasprši u krhotine i čeka novi trenutak nepažnje ili pohlepe da ponovno pusti korijenje. Svaka od tih krhotina nosi u sebi latentnu silu, a opasnost leži u činjenici da moć sama po sebi nema moralni predznak – ona postaje izrazito razorna onog trena kada padne u pogrešne ruke. U rukama onih koji su vođeni taštinom, strahom ili željom za dominacijom, takav artefakt prestaje biti zaštita i pretvara se u sredstvo uništenja.

Zato krhotine mača u priči ne predstavljaju samo fizičku prijetnju novom svijetu, već neprestano moralno iskušenje za svakoga tko im se približi. One su podsjetnik da se borba s kaosom nikada ne vodi samo protiv vanjskog neprijatelja, nego i protiv iskušenja da se posegne za silom koja je u stanju uništiti onoga tko je koristi.

11.  Posebno je zanimljiva ideja Drevnog Vilin-svjetla koje Gospodar Naroxe želi pretvoriti u Vatra pakla. Odakle vam inspiracija za takve mitološke i simboličke elemente?

 Takva inspiracija dolazi izravno iz kompleksne kombinacije slavenskih i nordijskih epova, dviju tradicija koje iznimno duboko osjećaju prirodu, svjetlost i kozmičke cikluse.

Slavenska mitologija nosi u sebi snažan motiv vječne borbe između sila svjetla i tame, života i zaborava, gdje vilinski svijet nije tek bajkovita kulisa, nego prostor iskonske, netaknute čistoće i harmonije sa svijetom prirode. S druge strane, nordijski epovi donose onu sirovu, tragičnu i monumentalnu težinu: svijest o tome da čak i najljepša carstva i bogovi stoje pred prijetnjom vatre, propasti i uništenja, poput mitskog Ragnaroka.

Ideja da Gospodar Naroxe želi Drevno Vilin-svijetlo pretvoriti u „Vatru pakla“ proizašla je upravo iz tog sudara. Vatra ovdje nije samo element stvaranja (energije života) a onda I razaranja, već također postaje simbol agresivnog, izopačenog poretka koji ne trpi suptilnost, sklad i svjetlost. To je sukob dvaju suprotstavljenih principa postojanja: iskonske plemenitosti i harmonije nasuprot slijepoj, proždirućoj pohlepi i želji za apsolutnom vlašću koja sve pred sobom pretvara u zgarište. Spajanjem slavenske lirske povezanosti s prirodom i nordijskog fatalizma želio sam tom sukobu dati iskonsku, arhetipsku snagu koja nadilazi uobičajene žanrovske klišee.

 

12.  Anaya i Jor postaju ključni za sudbinu cijelog svijeta. Koliko ste unaprijed znali kakva će biti njihova uloga u priči, a koliko su se njihovi karakteri i odnosi razvijali tijekom pisanja?

Unaprijed sam znao samo onaj temeljni, arhetipski pravac: želio sam se čvrsto osloniti na prastare legende o izgubljenoj ljubavi radi koje se junak usuđuje poći na sam rub postojanja kako bi je vratio među žive. To je motiv star koliko i pripovijedanje, od Orfeja i Euridike pa kroz mitologije širom svijeta.

No, njihovi karakteri, unutrašnje sumnje i sam odnos organski su se razvijali tokom samog pisanja. Nisam želio da Anaya i Jor budu samo pasivne figure podređene sudbini svijeta, već bića od krvi i mesa čija je povezanost stvarni pokretač svega.

Ono što mi je bilo najvažnije pokazati jeste da drevne legende u svojoj osnovi nose neporecivu istinu: one ljude koje je vezala istinska, duboka ljubav ništa ne može trajno razdvojiti i oni će se, na ovaj ili onaj način, ponovo sresti. U svijetu koji često djeluje hladno, surovo i prolazno, to je univerzalna, radosna vijest koju vrijedi dijeliti kroz književnost. Sudbina svijeta u romanu se lomi na velikim bitkama, ali se zapravo rješava u snazi te unutrašnje veze koja odbija prihvatiti konačnost rastanka.

 

13.  Vaše iskustvo s vizualnim efektima vjerojatno vam omogućuje da vrlo slikovito zamišljate velike bitke, svjetove i nadnaravne prizore. Dok pišete fantasy, „vidite“ li scene u glavi gotovo kao filmske kadrove?

Moj stvarni unutrašnji proces zapravo je malo drugačiji od klasičnog filmskog kadriranja. Dok pišem, nemam dojam da sjedim u redateljskoj stolici i umjetno konstruiram scenu; proces prije doživljavam kao da sam se osobno našao u tom svijetu, fizički prisutan kao tihi promatrač.

Moja je zadaća u tom trenutku zabilježiti ono što se odvija pred mojim očima i donijeti odande što više autentičnih detalja – ne samo vizualnih, već i zvukova, atmosfere i napetosti. Više se osjećam poput kroničara koji svjedoči stvarnim događajima nego kao netko tko ih izmišlja iz ničega.

Kada promatrate veliku bitku ili nadnaravni prizor iz te pozicije, ne razmišljate o jeftinim efektima, nego o tome kako se tlo trese pod nogama, kako miriše zrak prije oluje i što se u tom kaosu događa s običnim čovjekom. Rad u vizualnim medijima dao mi je oko za detalj, ali mi je pozicija kroničara omogućila da taj svijet ostane živ, sirov i uvjerljiv.

 

14.  Nakon velikog fantasy svijeta „Mača snjegovitih planina“, „Siguran smjer“ donosi puno prizemniju priču smještenu u mali slavonski grad. Što vas je privuklo upravo toj priči?

Privukla me gola stvarnost. Koliko god fantastika nudila prostor za istraživanje arhetipova, u meni je postojala snažna potreba da progovorim o onome što gledamo svakodnevno: o stanju u društvu i kroničnom nerazumijevanju mladih generacija. Sustav ih već 3 desetljeća gura u dva podjednako porazna smjera – ili u odlazak preko granice ili ravno u nelegalnost, a onda i kriminal i apatiju.

U tu je priču utkano i moje osobno iskustvo preživljavanja devedesetih, a ono što me najviše boli jest spoznaja da se temeljna matrica do danas nije promijenila. Promijenila se samo scenografija, postala je tehnološki ušminkanija, ali suština je ostala ista. Živimo u okruženju u kojem je čovjeku gotovo uskraćeno elementarno pravo na izbor estetike. Svjedočimo tihoj netrpeljivosti prema autentičnom radu i misaonom stvaralaštvu, dok se s druge strane agresivno nameće šund – jeftine kopije, instant-hitovi i turbo-folk. Došli smo do točke gdje me čak ni parodije na taj kič više ne mogu nasmijati; postale su samo još jedan način da se to smeće normalizira i održi na površini. Ponekad se s istinskom gorčinom zapitam kada sam posljednji put ušao u nečiji dom u kojem se, radi jednostavnog unutrašnjeg mira i odmora duha, sluša smooth jazz, klasika ili bilo što što ne traži agresivnu pažnju. Duhovni i kulturni prostor je opasno sužen, a buka je zamijenila sadržaj. Zato je bavljenje tom temom u priči bila nužnost, a ne tek literarni ukras. Upravo zato mi je trebao mali slavonski grad i glavni junak poput Zivana. Trebao mi je lik s kičmom koji stupa u takvu provincijsku, zagušljivu stvarnost bez iluzija, ali s namjerom da ostane uspravan. Siguran smjer je nastao iz tog unutrašnjeg poriva – to je priča o cijeni dostojanstva i borbi da se sačuva zdrav razum u svijetu koji sustavno nagrađuje mediokritet i zaborav.

 

15.  U središtu romana nalazi se nestanak sedamnaestogodišnjaka iz programa za resocijalizaciju maloljetnika. Koliko je vaše iskustvo rada s mladima utjecalo na način na koji ste pristupili ovoj priči?

 

Nažalost, bio sam izravni svjedok zlouporabe mladih ljudi u službi zakulisnih političkih interesa, prljavih poslova i ruba kriminala još u svojim tridesetim godinama, u onom mučnom razdoblju neposredno nakon raspada Jugoslavije u Vojvodini. Kada sam došao u Hrvatsku, nadao sam se da su ti obrasci stvar prošlosti, no ta me tema ponovno sustigla. Obrazac manipulacije onima koji tek stasaju ostao je gotovo identičan.

Rad na preodgoju i savjetovanju pružio mi je precizan uvid u psihologiju ranjivih adolescenata, njihove obiteljske lomove i mehanizme kojima ih sustav iznevjeri. Zato nestanak sedamnaestogodišnjaka u romanu nije samo okidač za napetu istragu; to je dijagnoza stanja na terenu. Hrvatska stvarnost i lokalne prilike u romanu su tek preslikane – nisam morao puno izmišljati, bilo je dovoljno skinuti sloj licemjerja s onoga što svi prešutno gledamo.

U tom smislu, vjerujem da se u romanu osjeti i utjecaj poetike Drage Hedla i njegove Izborne šutnje. Iznimno cijenim Hedlov rad upravo zato što beskompromisno secira spregu lokalnih moćnika, politike i trgovine ljudskim sudbinama u Slavoniji. Želio sam da Siguran smjer ponese sličan puls bespoštednog realizma – priču u kojoj istraga jednog nestanka zapravo razotkriva koliko smo zakazali kao društvo.

16.  U romanu pratimo upraviteljicu programa i novoimenovanog šefa lokalne policije koji pokušavaju pronaći dječaka prije nego što ponovno upadne u mrežu manipulacija i kriminala. Što vas je više zanimalo – sama potraga ili psihologija ljudi uključenih u nju?

Potraga nosi ritam i napetost zapleta, nju doživljavam tek kao okvir kroz koji progovara ono bitno: stanje u društvu i psihološki lomovi ljudi koji u toj potrazi sudjeluju. Zanimalo me što se događa s pojedincem kada se nađe pred zidom sustava koji bi trebao štititi, a zapravo zanemaruje one najranjivije.

U tom smislu, dinamika između Lucije i Živana nosi pravu težinu priče. Lucija je za mene istinski heroj ovog romana – nepokolebljiva upraviteljica koja odbija kapitulirati pred pritiscima i koja se beskompromisno bori za prava maloljetnika onda kada su svi ostali spremni odmahnuti rukom. Njezina moralna čistoća i ustrajnost djeluju kao katalizator za Zivana. Zivan, s druge strane, nije idealiziran junak bez mane. On nosi vlastite teške sjene; nije bio savršen otac, što se jasno iščitava iz njegova opterećenog odnosa s sada već punoljetnom kćeri. No, upravo u pomoći Luciji i spašavanju tuđeg djeteta, on prepoznaje svoju tihu, možda i posljednju šansu za iskupljenje. On ne može vratiti propušteno vrijeme u vlastitom životu, ali daje sve od sebe da ispravi pogreške iz prošlosti boreći se za dječaka kojemu još uvijek ima spasa. Tako potraga za nestalim mladićem postaje dvostruka: vanjska utrka s vremenom i unutrašnja bitka čovjeka sa samim sobom.

 

17.  Za razliku od fantasyja, „Siguran smjer“ oslanja se na stvarno okruženje i probleme koji postoje i izvan književnosti. Je li vam bilo teže pisati priču koja je toliko blizu stvarnom životu?

 Bilo je neusporedivo teže, ponajprije na emotivnoj razini. U fantastici možete stvoriti distancu kroz metaforu, mit ili simbol, no kada pišete priču koja je čvrsto ukorijenjena u stvarnost, nemate se iza čega sakriti. Svaka rečenica prolazi kroz filter osobnog iskustva i sjećanja na stvarne sudbine koje ste vidjeli.

Posebno mi je teško bilo graditi lik Matije. Pisati o izmanipuliranom dječaku koji je ostao posve sam, emotivno ogoljen i bez ikakve stvarne zaštite odraslih ili institucija, izuzetno je bolan proces. U romanu postoji jedna konkretna scena s njim koja mi i danas, svaki put kada je se sjetim ili je pročitam, vrati knedlu u grlo. Bilo je trenutaka kada sam morao ustati od stola i napraviti pauzu jer to nije bilo nimalo lako staviti na papir. Kada pišete o nečemu što svakodnevno pogađa mlade ljude oko nas, to prestaje biti samo zanat ili literarni zadatak; postaje duboko osobna odgovornost.

 

18.  Koliko vam je važno da kriminalistička priča, osim napetosti i misterija, čitatelju ponudi i razumijevanje razloga zbog kojih određeni ljudi završe u problematičnim situacijama?

Razumijevanje socijalnih okolnosti i motiva sporednih likova svakako je važno, no u kriminalističkoj priči mene ponajprije zanima anatomija glavnog lika. Zanimaju me njegovi unutrašnji razlozi: što tjera čovjeka da se vrati i postupa časno unutar sustava koji je duboko kompromitiran i nečastan?

Mi na ovim prostorima imamo tragičan povijesni presedan. Ubojstvom Josipa Reihl-Kira početkom devedesetih kao da je simbolički ubijen posljednji policajac onog istinskog, arhetipskog kalibra – čovjek spreman stati pred nasilje s integritetom i moralnom težinom ravnom klasičnim filmskim pravednicima. Nakon toga, prostor su prečesto preuzeli konformizam, oportunizam i ljudi u uniformama bez stvarne hrabrosti da zaštite slabijeg ili stanu iza zakona kada je to najteže.

Upravo zato me privukao lik Zivana. Zanimalo me stvoriti čovjeka od krvi i mesa koji svjesno ulazi među takve trule društvene mehanizme, ne gajeći iluzije o sustavu, ali s nepokolebljivom odlukom da svoj posao odradi onako kako treba – do kraja, pošteno i po cijenu vlastite sigurnosti.

19.  Sebe opisujete kao Slavonca vojvođanskog porijekla, a od 2018. živite u Kutjevu. Kako je povratak u ovaj dio Hrvatske utjecao na vas privatno, ali i na vaše stvaralaštvo?

U meni se prirodno spajaju ta dva prostora jer dijelim sudbinu čovjeka ravnice. Slavonija i Vojvodina dijele identičan, često gorak teret: to su iznimno bogati, plodni i radišni krajevi koji su u objema državama sustavno gurnuti na marginu, dok se plodovi tog rada prelijevaju prema centrima političke moći. Gledati ruralne krajeve koji propadaju pod teretom pohlepe i političke neodgovornosti stvara dubok osjećaj nepravde koji ne možete ignorirati. Nitko ovdje nije naivan; ljudi itekako vide i osjećaju jaz između stvarnog života i povlaštene kaste.

Dolazak u Kutjevo 2018. donio mi je potreban mir za rad, ali i snažan stvaralački poriv. Pisanje je postalo moj oblik otpora takvom stanju.

Taj socijalni i psihološki naboj izravno prožima moje knjige: u krimiću Siguran smjer on se ogleda kroz anatomiju lokalnih pritisaka, korupcije i cijene koju pojedinac plaća kada želi ostati uspravan; s druge strane, u distopijskom romanu COR – Srce, koji projicira sliku Hrvatske za stotinu godina, mehanizme današnje pohlepe i društvene kontrole samo sam doveo do njihova logičnog, upozoravajućeg ekstrema. Ravnica me prizemljuje, a njezina nepravda me tjera da pišem bez uljepšavanja.

20.  Imate iskustvo grafičkog dizajnera, filmaša, psihologa, rada s mladima i policijske obuke. Kada pišete, osjećate li da sve te različite životne epizode na neki način ulaze u vaše likove i priče?

Sva ta iskustva ne ulaze u priču kao puka biografska faktografija, nego djeluju vrlo pragmatično – izoštravaju način na koji promatram čovjeka i društvo. Ponajprije se to odnosi na rad s mladima i probleme s kojima se suočavaju.

Već desetljećima svjedočimo tihom, ali opasnom obrascu u kojem svijet odraslih, od obiteljskog okruženja preko obrazovnih modela do šireg društvenog sustava, često svjesno ili nesvjesno manipulira mladim generacijama, namećući im gotove uloge i sužavajući prostor autentičnog izbora. Kada svakodnevno gledate kako se taj pritisak prelama na onima najosjetljivijima, kao autor jednostavno ne možete ostati ravnodušni.

Zato sve ono što sam prošao u različitim životnim fazama nastojim staviti u službu priče: psihologija mi daje uvid u unutrašnje mehanizme otpora i manipulacije; filmsko i vizualno obrazovanje pomaže mi da taj unutrašnji sukob kadriram i prenesem kroz atmosferu i ritam; a disciplina i policijska obuka pružaju osjećaj za strukturu sustava i realnost pritiska. Moje priče nisu samo bijeg u fikciju, već pokušaj da se taj suptilni mehanizam manipulacije ogoli, a likovima – i čitateljima – ponudi prostor za vlastito preispitivanje i buđenje.

 

21.  Koliko vam je važno da vaši likovi budu psihološki uvjerljivi, čak i kada se nalaze u potpuno fantastičnom svijetu? Može li čitatelj vjerovati liku koji živi među bogovima i demonima ako prepozna njegove stvarne ljudske emocije?

 Psihološka uvjerljivost lika mi je izuzetno važna jer bez nje fantastični svijet lako postane samo prazna kulisa. Bogovi, demoni i mitska bića zanimljivi su onoliko koliko kroz njih prelamamo stvarna ljudska stanja – strahove, sumnje, gubitke i potragu za smislom. Čitatelj može povjerovati liku u nadnaravnom okruženju onog trenutka kada u njegovim reakcijama prepozna nešto iskreno i ljudsko.

Kada netko uzme knjigu u ruke, ulazite u svojevrsni tihi dogovor: čitatelj vam poklanja svoje vrijeme i povjerenje, a vi se trudite ponuditi mu promišljen svijet, jasan stav i priču koja ga neće iznevjeriti.

Svijet koji opisujem u Maču snjegovitih planina svojevrsna je psihološka slika našeg postojanja. Kada se zagrebe ispod površine fantastike, on postaje vrlo stvaran, a arhetipski sukobi zapravo odražavaju unutrašnje borbe kroz koje svi prolazimo. Zato i pišem prvenstveno za tragače – čitatelje koji vole zaviriti iza simbola i fabule, gdje se nalaze prilično jasni putokazi za one koji žele dublje istraživati.

22.  Nakon „Mača snjegovitih planina“ i „Sigurnog smjera“, planirate li nastaviti istraživati različite žanrove ili vas već privlači neka nova priča i svijet koji biste voljeli prenijeti na papir?

Kretanje kroz različite žanrove za mene je prirodan način stvaralačkog disanja.

Trenutačno radim na pripremi reizdanja, ali i nastavka mog znanstvenofantastičnog distopijskog romana COR – Srce, čija je radnja smještena stotinu godina u budućnost na prostoru Hrvatske. Taj projekt razvijam i korak dalje: na temelju tog svijeta pripremam i autorski strip, gdje se moje iskustvo u vizualnim medijima izravno spaja s narativom.

S druge strane, nakon dugogodišnjeg rada privodim kraju povijesni roman Riter drvenog mača. Radnja je smještena na našim prostorima u 13. stoljeću, u turbulentnom vremenu slavonskoga bana Apaja – to je priča duboko uronjena u intrige na dvoru, previranja moći, utjecaj crkve i surovu stvarnost srednjovjekovnog života. U konceptu je, naravno, i nastavak epskog ciklusa Rank Xa Naroxa, čiji je Mač snjegovitih planina tek uvodno poglavlje.

Posebno dinamičan život trenutno ima upravo Zivan. Osim što razrađujem koncepte za nove književne nastavke njegovih istraga, tu priču aktivno prevodim i u vizualni medij: na osnovu Zivana napisao sam i pripremio tri uvodne epizode zamišljene u formatu vertikalne kratke serije kao autentičan neo-noir krimić prilagođen američkom tržištu, što trenutačno nudim produkcijskim studijima.

Svjetovi, epohe i formati se mijenjaju, no nit koja ih povezuje uvijek ostaje ista: čovjek stavljen pred težak moralni izbor u prijelomnim i kompromitiranim vremenima.

 

Intervju pripremio: LARIO KREMER univ. bacc. oec.