GLASOVI DOMAĆE KNJIŽEVNOSTI – ANA DUBRAVAC
GLASOVI DOMAĆE KNJIŽEVNOSTI – ANA DUBRAVAC
-
Za početak, možete li nam predstaviti Anu Dubravac izvan svijeta knjiga i poezije?
Izvan svijeta poezije i knjiga, Ana Dubravac je prije svega jedna sasvim obična osoba koja voli jednostavne stvari. Volim iskrene razgovore, dobre ljude, mirne trenutke i promatrati ono što se događa oko mene. Jako sam osjećajna i često primjećujem detalje koje drugi možda ne primijete. Volim slušati ljude i njihove životne priče, jer vjerujem da od svakog čovjeka možemo nešto naučiti. A upravo iz tih malih, svakodnevnih trenutaka često nastanu i moje poezije.
-
Ljubav prema knjigama i pisanju javila se još u vašim tinejdžerskim danima. Sjećate li se trenutka kada ste prvi put shvatili da je pisanje nešto čime se želite ozbiljnije baviti?
Mislim da nije postojao jedan jedini trenutak, nego se ta ljubav polako gradila. Još kao tinejdžerica imala sam potrebu zapisivati ono što osjećam, osobito onda kada neke emocije nisam znala izgovoriti naglas, ali sve je to bilo nekako za mene. S vremenom sam shvatila da mi riječi nisu samo način izražavanja, nego to mi je bila i terapija. Nekako je neke osjećaje lakše napisati nego izgovoriti. Tada sam prvi put pomislila da bi pisanje moglo biti nešto što će me pratiti kroz cijeli život. I ja znam da hoće. Jer ja kad nešto volim to volim do kraja života.
-
Od 2009. do 2024. godine vodili ste blog na hrvatskom i španjolskom jeziku. Što vas je u početku privuklo bloganju i kako se vaš način pisanja mijenjao kroz tih petnaest godina?
Bloganje me u početku privuklo kao prostor u kojem sam mogla slobodno pisati poeziju, ali i ono što mislim i osjećam. Pisanje se tijekom tih godina mijenjalo zajedno sa mnom.
Danas više nisam tinejdžerica i samim time promijenile su se i teme o kojima pišem. I dalje pišem o sebi,o svom životu, svojim razmišljanjima, osjećajima i planovima, ali danas se usuđujem pisati i o različitim temama o kojima se tada možda ne bih usudila pisati.
S vremenom sam postala otvorenija,oštrija, sigurnija u sebe i slobodnija u izražavanju vlastitog mišljenja. Mislim da je upravo to najveća promjena koju je moje pisanje doživjelo. Nekada sam više razmišljala o tome kako će drugi
reagirati na ono što napišem, a danas mi je važnije da ono što napišem bude iskreno.
-
Početkom 2025. objavili ste svoju prvu zbirku poezije ”Kad duša progovori”. Kakav je bio osjećaj prvi put vidjeti svoje stihove pretvorene u pravu knjigu?
Nevjerojatan! To vam je poput nekog sna koji dugo sanjate, a onda se odjednom pretvori u stvarnost. Bilo je tu toliko emocija , ponosa, zahvalnosti, sreće, ali i nevjerice. Sigurna sam da taj trenutak nikad neću zaboraviti.
-
Vaši stihovi govore o boli, nadi, ranama, ljubavi i unutarnjoj snazi. Je li vam bilo teško svoje najdublje emocije podijeliti s potpunim strancima – odnosno čitateljima?
Nije. Upravo suprotno. Ja sam netko tko vjeruje da se čovjek ne treba bojati pokazati svoju ranjivost. U njoj često leži najveća snaga. Pisanje je za mene svojevrsna besplatna terapija. Svoje emocije nikada nisam doživljavala kao nešto što trebam skrivati. One su dio mene i željela sam ih pokazati bez straha i bez uljepšavanja. Vjerujem da upravo iskrenost najviše povezuje ljude.
-
U zbirci postoji snažna poruka da ne trebamo bježati od vlastitih rana, nego ih prihvatiti kao dio unutarnjeg rasta. Je li to nešto što ste i sami naučili kroz život?
Da. Nikada ne treba bježati od vlastitih rana, već se s njima treba suočiti i imati hrabrosti proći kroz ono što boli. Naučila sam da ne možemo promijeniti ono što nam se dogodilo, ali možemo odlučiti što ćemo učiniti s onim što nosimo u sebi. Ponekad upravo ono što nas je najviše slomilo postane temelj naše najveće unutarnje snage, a iz svake rane kao cvijet izrastemo jači.
-
Vaša druga zbirka nosi prekrasan i pomalo misteriozan naslov ”Pod plavoljubičastom jacarandom”. Odakle je došao taj naslov i što vam simbolizira jacaranda?
Naslov je došao potpuno spontano. Jednom davno sam vidjela snimku iz Buenos Airesa na kojoj je bila ulica prepunu rascvjetanih jacarandi. Taj prizor me toliko očarao da sam se zaljubila. I tako je naslov nastao. Dok sam stvarala tu zbirku, u glavi sam zamislila dvoje ljudi koji se tajno susreću upravo ondje. Tamo dijele svoje tišine, ispunjene tugom, razočaranjima i
ranama. Oboje slomljenog srca, ali upravo jedno u drugome pronalaze ono što im je potrebno. Jacaranda mi osobno simbolizira ljepotu koja se rađa nakon boli, nadu, novi početak i ljubav koja dolazi tiho, baš onda kada je najmanje očekujemo. Za mene ona nije samo drvo , ona je mjesto susreta, simbol života koji ponovno cvjeta i podsjetnik da čak i nakon najtežih razdoblja možemo ponovno procvjetati.
-
U opisu zbirke spominju se ljubav, gubitak, čežnja, snaga, vjera, iscjeljenje i mala doza bunta. Koja vam je od tih tema bila najvažnija?
Sve su mi te teme bile podjednako važne i nijedna se ne može izdvojiti. Jer bez svega toga knjiga jednostavno ne bi bila ono što jest.
-
U čemu se ”Pod plavoljubičastom jacarandom” razlikuje od vaše prve zbirke ”Kad duša progovori”?
”Kad duša progovori” bila je moje crnilo , u njoj su rane, tuge i ono neizgovoreno. „Pod plavoljubičastom jacarandom“ donosi više svjetla. I dalje postoje emocije, ali sada ima više snage, nade,podrške, ljubavi, i pogleda prema naprijed. Mislim da se kroz te dvije zbirke najviše vidi moj osobni i pjesnički rast.
-
Postoji li pjesma iz nove zbirke koja vam je posebno važna ili koju biste izdvojili čitateljima koji vas tek upoznaju?
Teško mi je izdvojiti samo jednu pjesmu jer su mi sve važne, svaka na svoj način. U svakoj je dio mene, neko osjećanje, misao ili trenutak koji sam željela sačuvati u stihu. Svaka nosi svoju priču i svoje mjesto u ovoj zbirci, pa bih najradije prepustila čitateljima da sami pronađu onu koja će im biti najbliža srcu.
-
U opisu ”Pod plavoljubičastom jacarandom” napisali ste da je knjiga namijenjena onima koji u poeziji traže utočište, razumijevanje i komadić sebe. Što je poezija vama kada vam je teško?
Utočište. Mislim da sam s time rekla sve.
-
Vjerujete li da knjiga može pomoći čovjeku da se osjeća manje samim u vlastitim problemima?
Apsolutno. Svaki autor je prošao kroz nešto svoje, kroz vlastite tuge, borbe, preispitivanja i trenutke samoće. Kada to pretoči u riječi, čitatelj u tim riječima može prepoznati sebe. I tada shvati da nije jedini koji osjeća, pati ili se bori. Knjiga možda ne može riješiti naše probleme, ali nam može pružiti osjećaj da kroz te borbe i probleme ne prolazimo sami.
-
Mislite li da upravo iskrenost čini dobru emotivnu poeziju?
Da, jer čitatelj osjeti kada nešto nije iskreno. Poezija može biti tehnički savršena, ali ako nema emocije, teško će u čovjeku ostaviti svoj trag.
-
Velika ste obožavateljica Danielle Steel. Što vas je kod njezinih knjiga najviše privuklo i koliko su utjecale na vaš odnos prema pisanju?
Kod njezinih me knjiga najviše privukla sposobnost da tako jednostavno i neposredno, a istovremeno snažno, prenese emociju. Gradi priče oko ljudi, njihovih odnosa i životnih okolnosti koje ih mijenjaju, pa se lako možemo prepoznati u njima. Upravo zato njezine priče teško ostavljaju čitatelja ravnodušnim. Budući da pišem poeziju, njezine knjige nisu izravno utjecale na moj stil pisanja, ali su me naučile da je važno emociju prenijeti jednostavno, iskreno i neposredno.
-
Glazba je važan dio vašeg života. Koliko ona utječe na vaše pisanje? Nastaje li neka pjesma uz određenu melodiju ili izvođača?
Jako važan. Glazbu slušam ovisno o svom raspoloženju i nikad, ama baš nikad, ne pišem u tišini. Dakle, glazba je definitivno moj pokretač i toliko utječe na mene da uz nju mogu apsolutno sve. Da nema glazbe i mojih emocija, ne bi bilo ni moje poezije.
-
Vaša ljubav prema životinjama i nogometu, kao i navijanje za Hrvatsku i Argentinu, pokazuju da imate mnogo različitih interesa. Pronalaze li i oni svoj put u vaše pisanje?
Svakako. Sve što volimo dio je nas, pa tako na neki način postane i dio našeg stvaralaštva. Sve moje ljubavi sam pretočila u stihove.
-
Godinama ste pisali i na hrvatskom i na španjolskom jeziku. Kako se razlikuje vaš osjećaj kada pišete na ta dva jezika?
Španjolski je vrlo strastven jezik i neke stvari na njemu jednostavno zvuče moćnije, sočnije i intenzivnije. Ima posebnu toplinu i melodiju koja emociji daje dodatnu snagu. Ali kada pišem, najvažnija mi je emocija koju želim prenijeti. A kad duša progovori, sve je isto, bez obzira na jezik.
-
Mislite li da neki osjećaji lakše pronađu svoj oblik na jednom jeziku nego na drugom?
Da, mislim da ponekad neki osjećaji lakše pronađu svoj oblik na jednom jeziku nego na drugom. Španjolski, primjerice, ima to nešto da emocije na njemu jednostavno zvuče snažnije i bolje. Ali ne bih rekla da je jedan jezik bolji od drugoga. Svaki jezik ima svoju ljepotu i način na koji prenosi emociju.
-
Kako izgleda trenutak u kojem nastaje vaša pjesma? Dolazi li inspiracija iznenada ili sjednete s namjerom da nešto napišete?
Najčešće dođe iznenada, i to najčešće kad slušam glazbu. Nikad ne sjednem s namjerom da nešto napišem. Ponekad jednostavno osjetim da moram zapisati ono što u tom trenutku osjećam.
-
Kada znate da je jedna pjesma završena?
Kad više nemam potrebu da je mijenjam. Kad je baš takva kakva jest, savršena za mene.
-
Kada biste morali opisati svoj književni put od prvog bloga do danas u nekoliko riječi, kako biste ga opisali?
Bio je to put učenja, sazrijevanja, preispitivanja i hrabrosti. Od prvog bloga do danas puno sam se mijenjala, učila i kroz pisanje upoznavala samu sebe. Danas mogu reći da je to put koji još uvijek traje, jer vjerujem da čovjek nikada ne prestaje učiti i rasti.
-
Radite li već na novim pjesmama ili nekom novom književnom projektu?
Trenutačno radim na trećoj zbirci poezije. Zbog brojnih obaveza morala sam nakratko staviti sa strane roman na kojem već nekoliko mjeseci vrijedno radim, ali na jesen planiram nastaviti s pisanjem kako bih ga završila.
-
I za kraj – kada bi vaša poezija mogla poslati jednu poruku osobi koja upravo prolazi kroz teško razdoblje, što biste voljeli da joj kaže?
Ni teško razdoblje neće trajati zauvijek kao što se godišnja doba mijenjaju, promijenit će se i ono kroz što osoba sada prolazi.
Intervju pripremio: LARIO KREMER univ. bacc. oec.