IK Profigraf

1. Za početak, kako biste čitateljima koji vas još nisu upoznali predstavili Gordana Struića – pjesnika, pravnika i glazbenika?

Nisam siguran da se čovjek najbolje može predstaviti onime čime se bavi. Ali ako već govorimo o onome čime se bavim, pravo je moj profesionalni svijet. Ondje riječi moraju biti precizne, argumentacija jasna, a ono što tvrdite morate biti spremni braniti. Poezija mi dopušta nešto sasvim drugo – da ostavim pukotinu, sumnju, nešto nedorečeno. Glazba je opet treći jezik i možda najneposredniji od svih. Nekad nekoliko tonova kaže ono oko čega se riječima dugo vrtimo.

2. Tri naizgled vrlo različita svijeta – pravo, glazba i poezija – dio su vašeg života. Kako se međusobno nadopunjuju?

Više nego što sam nekada mislio.

Pravo me naučilo da nijedna riječ nije sasvim nevina. Jedna riječ u pravnom tekstu može promijeniti smisao cijele odredbe. U pjesmi također, samo što posljedice nisu pravne.

Glazba me, vjerujem, naučila slušati ono između riječi. Ritam, zastoj, ponavljanje, trenutak u kojem stih prekinem možda malo prerano. Ili upravo na vrijeme.

Poezija je negdje između. Traži preciznost, ali joj je potreban i prostor da nešto ostane izvan dosega.

3. Vaše su pjesme dosad objavljivane u više od pedeset književnih portala, časopisa, antologija i drugih publikacija. Kako gledate na taj put i što vam znači kada vaša poezija pronađe put do novih čitatelja?

Brojeve nastojim ne gledati previše. Lijepo ih je čuti, naravno, ali ne bih volio da mi pisanje postane knjigovodstvo objava.

Mnogo mi više znači ono neobično putovanje pjesme nakon što je pustite od sebe. Nešto što je nastalo dok ste bili sami odjednom čita čovjek na drugom kraju grada, države ili svijeta. Ne poznaje vas, ne zna što je prethodilo tekstu, a ipak u njemu nešto prepozna.

Posebno me to dirne kada mi se javi netko tko je u pjesmi pronašao vlastito iskustvo, iako je možda sasvim drukčije od mojega. Tada pjesma više nije samo moja stvar.

4. Naslov “Pogled iznutra” odmah sugerira vrlo osobno i intimno putovanje. Što ste željeli pronaći kada ste krenuli “gledati iznutra”?

Nisam zapravo krenuo s namjerom da nešto određeno pronađem. Više sam pokušavao vidjeti što ostaje kada se utišaju vanjske uloge, očekivanja i svakodnevna buka.

Pogled iznutra nastajao je upravo iz tog prostora. Mislim da sam pisanjem manje tražio odgovore, a više pokušavao postaviti prava pitanja. Neke stvari postanu jasnije tek kada ih pretvorimo u riječi, a neke ni tada.

Možda je upravo to i najtočniji opis te zbirke: pokušaj da se dovoljno dugo ostane pred sobom, bez potrebe da se sve odmah objasni.

5. U opisu zbirke govorite o “kutovima o kojima se najčešće predugo šuti”. Koje su to teme o kojima vam se činilo najvažnije progovoriti?

Strah. Gubitak. Krhkost. Udaljavanja. I ono što ostane među ljudima kada su najvažnije rečenice već odavno trebale biti izgovorene, a nisu.

Zapravo me manje zanimaju velike riječi za te stvari, a više njihovi mali, gotovo nevidljivi tragovi u svakodnevici. Često ni ne znamo što se u ljudima oko nas događa, jer se mnogo toga odvija ispod površine sasvim običnog dana.

Takve su me stvari zanimale. Ne zato da ih razriješim. Samo da ih ne ostavim sasvim bez glasa.

6. Napisali ste da su pjesme nastale kao “tragovi onih koji se polako vraćaju sebi”. Što za vas znači vraćanje sebi?

Ne vjerujem previše u ideju da negdje u nama postoji neka izvorna, netaknuta verzija sebe kojoj se jednostavno možemo vratiti. Vrijeme ipak napravi svoje.

Za mene je vraćanje sebi prije pokušaj da među svime što se nakupilo ponovno prepoznamo vlastiti glas. Obveze, očekivanja, odnosi, razne uloge – sve to s vremenom postane toliko glasno da čovjek ponekad više nije siguran što je njegovo, a što je samo naučio nositi.

I zato sam napisao „polako”. Nema tu velikog povratka kući. Više sitnih prepoznavanja.

7. Koliko je u vašoj poeziji autobiografskog, a koliko ostavljate prostora čitatelju da u stihovima pronađe vlastita iskustva?

Autobiografskog ima, naravno. Bilo bi čudno da ga nema. Ali pjesma nije zapisnik događaja.

Čak i kada krene iz nečega što se doista dogodilo, pisanjem se iskustvo mijenja. Nešto se pojača, nešto nestane, dvije se stvari spoje u jednu, a ono što je bilo sasvim stvarno ponekad na kraju postane gotovo fikcija.

Ne volim čitatelju zatvoriti sva vrata. Ako mu objasnim tko je tko, što se dogodilo i što bi točno trebao osjećati, onda sam mu zapravo oduzeo dobar dio pjesme.

Najljepše mi je kada mi netko kaže: „Ovo je baš o tome.” A ja znam da nije. Ili barem nije bilo kada sam je napisao.

8. U vašem opisu posebno se ističe ideja da se riječi “slijevaju” kroz pukotinu u tami prema prvim obrisima svjetla. Je li nada svojevrsna konstanta vašeg pjesništva?

Vjerojatno jest. Samo nije osobito glasna.

Tama mi je književno zanimljivija od čistog svjetla. U njoj se čovjek nekako jasnije vidi, možda zato što više nema mnogo toga iza čega se može sakriti. Ali sama tama mi nije dovoljna.

Treba mi barem mogućnost da negdje postoji izlaz. Ne nužno otvorena vrata. Ponekad je dovoljna pukotina.

Ne vjerujem u kraj pjesme koji odjednom sve popravi. Život to uglavnom ne radi, pa ne vidim zašto bi pjesma morala.

9. Može li poezija biti oblik suočavanja sa sobom, odnosno svojevrsna terapija?

Suočavanje – da. S riječju terapija bio bih oprezniji. Mislim da joj nema potrebe davati zadaću koju ne može nositi. Ali pisanje katkad učini nešto drugo: prisili vas da ono što ste dotad samo nejasno osjećali pokušate izgovoriti.

Kad nešto dobije riječ, ne znači da je nestalo. Samo više nije sasvim bez oblika.

A ponekad je i to mnogo.

10. Što vam je osobno teže – napisati pjesmu o boli ili pjesmu o sreći?

O sreći, bez dvojbe.

Bol već nekako ima svoj jezik – ima napetost, lom, pitanje. Tjera nas da kopamo po njoj i pokušavamo shvatiti zašto boli baš tako kako boli.

Sreća je nezgodnija. Dok traje, nemamo baš potrebu secirati je, a čim je pokušate pretvoriti u pjesmu, vrlo je lako završiti u sentimentalnosti ili nečemu što zvuči kao lijepa poruka na čestitki.

Valjda zato o boli pišemo više. Ne zato što je vrijednija, nego zato što nas više gnjavi.

11. Pogled iznutra ne oslanja se samo na stihove. Crno-bijele ilustracije ravnopravni su dio poetskog doživljaja. Kako je došlo do ideje da poeziju spojite s vizualnim umjetničkim izrazom?

Nisam htio da zbirka bude samo niz pjesama koje se smjenjuju iz stranice u stranicu.

Slika mi je omogućila da atmosferu teksta nastavim drugim sredstvom. Ne da ilustracija pokaže ono što stih upravo govori – to bi mi bilo previše doslovno – nego da ga malo pomakne, otvori nešto sa strane.

Crno-bijeli izraz došao je prirodno. Boja bi u toj zbirci, barem meni, često govorila preglasno.

12. Koliko ste sudjelovali u odabiru ili oblikovanju ilustracija koje prate pjesme?

Sve sam ilustracije izrađivao uz same pjesme, iz njihove atmosfere, motiva ili nekog detalja koji mi je ostao nakon pisanja. Nisam želio da budu doslovan prijevod stihova u sliku, nego da uz njih otvore još jedan sloj značenja.

Zato ih ne doživljavam kao dodatak zbirci, nego kao njezin sastavni dio. Riječ i slika nastajale su iz istog unutarnjeg prostora, samo u različitim oblicima.

13. Može li jedna ilustracija reći nešto što riječi ponekad ne mogu?

Naravno, kao što ponekad samo jedan ton može.

Riječ ipak određuje – čim nešto imenujete, već ste mu malo suzili prostor. Slika može ostati neodređenija i može vas podsjetiti na nešto što uopće nije bilo u autorovoj namjeri.

I to mi je zanimljivo. Ne mora reći više. Dovoljno je da kaže nešto što pjesma nije mogla reći na isti način.

14. Kao glazbenik, doživljavate li ritam i zvuk drugačije kada pišete poeziju?

Sigurno ih osjećam. Koliko je to posljedica glazbe, a koliko jednostavno načina na koji pišem, teško mi je razdvojiti.

Riječ mi nije važna samo zbog značenja. Važno mi je kako stoji pokraj druge riječi, koliko traje stih, gdje se prekida, što učini ponavljanje. Nekada promijenim sasvim dobru riječ samo zato što mi na tom mjestu ne zvuči dobro.

I tišina je dio toga. U glazbi pauza nije odsutnost glazbe. Ni praznina u pjesmi nije nužno prazna.

15. Postoji li pjesma ili glazbenik kojem biste mogli pripisati dio zasluga za nastanak vašeg poetskog senzibiliteta?

Ne bih mogao izdvojiti samo jedno ime ili jednu pjesmu.

Takve se stvari talože godinama, često bez našeg znanja. Nešto ostane iz pjesme koju smo slušali prije dvadeset godina, nešto iz rečenice koju više ni sami ne znamo točno smjestiti, nešto iz melodije koja se vraća bez razloga.

Uvijek su me privlačili autori koji znaju stati prije nego što sve kažu. Vjerojatno sam i iz glazbe rano naučio da ono što ostane nakon posljednjeg tona ponekad traje duže od samog tona.

Ali popis zaslužnih bio bi dug i sigurno nepotpun.

16. Biste li svoje pjesme jednog dana voljeli pretvoriti u glazbu ili ih predstaviti kroz spoj poezije i glazbenog nastupa?

Da, ali ne nužno tako da stihovima jednostavno ogrnem akorde.

Više me zanima prostor u kojem bi izgovorena riječ i glazba mogle disati zajedno. Da negdje riječ vodi, negdje glazba, a negdje se obje povuku.

Neke bi pjesme možda takvim susretom nešto izgubile. Neke bi, vjerujem, tek tada pokazale nešto što na papiru nije bilo vidljivo.

17. Kako izgleda trenutak u kojem nastaje vaša pjesma? Dolazi li inspiracija iznenada ili sjednete s namjerom da pišete?

Najčešće ništa ne planiram – pojavi se riječ, rečenica ili slika, a nekad tek osjećaj da se nešto mota po glavi i neće otići. Pokušam ga uhvatiti prije nego nestane.

Neke pjesme tada dođu gotovo cijele. Od drugih ostane samo nekoliko stihova pa im se vratim kasnije, a od nekih ne bude ništa. No i to je sasvim u redu.

Nikad nisam posebno vjerovao u ideju da se inspiracija može dozvati na zapovijed. Možete sjesti za stol, a pjesma se jednostavno ne pojavi.

18. Koliko mijenjate i uređujete svoje stihove nakon što ih prvi put napišete?

Tu nemam pravilo. Neku pjesmu gotovo ne diram, a u drugoj nakon nekoliko dana više ništa nije ondje gdje je bilo. Nekad me muči jedna jedina riječ, nekad cijela pjesma.

Ne mijenjam zato što smatram da na pjesmi treba dugo raditi da bi bila ozbiljna. Ako mi se čini da je gotova, pustim je, a ako nije, vraćam joj se.

Ponekad je najbolje što joj mogu učiniti – ostaviti je na miru.

19. Postoji li pjesma iz zbirke ”Pogled iznutra” koja vam je osobno posebno važna?

Teško mi je izdvojiti samo jednu jer različite pjesme nose različite komadiće vremena u kojem su nastale.

Ako ipak moram birati, Pogled iznutra ima posebno mjesto već zato što je njezin naslov na kraju postao naslov cijele zbirke. U njoj sam prepoznao nešto što je povezivalo i druge pjesme, čak i one koje na prvi pogled govore o sasvim drugim stvarima.

Ne mislim nužno da je najbolja u knjizi. Autor je vjerojatno i posljednja osoba kojoj bih povjerio taj sud, ali važna mi jest.

20. Nakon svega što ste dosad objavili i nakon međunarodnog priznanja koje ste dobili, što vam je danas najveća motivacija za pisanje?

Još uvijek onaj nemir prije pjesme.

Objave i priznanja itekako mi znače. Neću glumiti da ne znače. Lijepo je kada netko izabere pjesmu, objavi je, prevede, pročita ili vam se zbog nje javi. Uostalom, pišemo sami, ali teško da pišemo samo za ladicu.

Ipak, kada nastaje pjesma, sve to nestane, a ostane samo nešto što pokušavam uhvatiti riječima prije nego mi pobjegne ili prije nego ga sam sebi previše objasnim.

Možda me upravo to još uvijek drži: nikada unaprijed ne znam hoće li od nekoliko riječi nastati pjesma ili samo nekoliko riječi.

21. Što biste voljeli da čitatelj osjeti kada zatvori ”Pogled iznutra”?

Ne bih mu baš propisivao osjećaje. Dosta nam ih se propisuje i bez poezije.

Ako bih ipak nešto mogao poželjeti, volio bih da ne zatvori knjigu sasvim u istom stanju u kojem ju je otvorio. Ne mislim na veliko prosvjetljenje – možda samo da neki stih ponese sa sobom. Neku nelagodu. Sjećanje. Pitanje.

I da, barem na trenutak, ostane malo duže sa sobom. Meni bi to bilo dovoljno.

22. Ako bi ”Pogled iznutra” mogao čitatelju postaviti samo jedno pitanje, koje bi to pitanje bilo?

Vjerojatno ovo: Što u sebi još uvijek ne želiš pogledati?

Ne znam treba li ga dalje objašnjavati. Čim ga previše objasnimo, već tražimo način da pobjegnemo od odgovora.

23. Radite li već na novim pjesmama ili novoj zbirci i možete li nam otkriti što pripremate?

Upravo se dogodilo nešto čemu sam se dugo veselio – iz tiska je izašla moja treća pjesnička zbirka, if heart.exe, ujedno i prva u cijelosti na engleskom jeziku.

Engleski mi nije toliko promijenio ono o čemu pišem koliko način na koji do toga dolazim. Drukčije čujem riječ, ritam, čak i tišinu oko stiha. Neke stvari na engleskom mogu pustiti dalje od sebe; neke mi se, paradoksalno, učine još bližima.

A nove pjesme stalno naviru, ali još ne znam što će od njih biti. Nakon svake knjige pomislim da bi možda trebalo neko vrijeme samo šutjeti, a onda se opet pojavi rečenica koja očito ima druge planove.

 

 

Intervju pripremio: LARIO KREMER univ. bacc. oec.