If heart.exe
BLOGER: Ovisna o čitanju
Zbirka poezije If heart.exe domaćeg autora Gordana Struića donosi osvježenje na suvremenoj pjesničkoj sceni, i to ne samo zbog jezika na kojem je napisana, već i zbog tematske i stilske hrabrosti koju autor pokazuje. Iako Struić već neko vrijeme dijeli svoju poeziju na društvenim mrežama, ovaj iskorak u ukoričeno izdanje potvrđuje njegovu zrelost i spremnost da vlastiti poetski glas ponudi široj publici – što su ljubitelji pisane riječi s razlogom dočekali s oduševljenjem.
Već sam naslov zbirke sugerira odmak od konvencionalnog. If heart.exe spaja nespojivo: hladni, racionalni svijet programskog koda i toplinu ljudske emocije. Upravo u tom sudaru nastaje prostor u kojem se Struićeva poezija razvija – prostor preispitivanja suvremenog čovjeka, uronjenog u digitaliziranu stvarnost. U vremenu u kojem umjetna inteligencija, algoritmi i tehnologija sve snažnije oblikuju našu svakodnevicu, autor postavlja ključno pitanje: kako očuvati ljudskost?
Kao anglistici, posebno mi je zadovoljstvo bilo čitati poeziju na engleskom jeziku koja ne djeluje umjetno ili nametnuto, već prirodno i autentično. Struić vješto vlada jezikom, koristeći ga kao alat za precizno prenošenje emocija, ali i kao sredstvo igre – osobito u trenucima kada stihove isprepliće s elementima računalnog koda. Taj postupak nije tek estetski trik, već nosi snažnu simboliku: tehnologija je neizbježan dio naših života, ali ona ne smije postati naša zamjena.
Već na prvi pogled, kada ju samo listate, jasno je da ova zbirka ne želi biti klasična knjiga poezije. Nema linearne naracije, nema sigurnog uporišta u značenju, niti potrebe da se čitatelju “objasni” što točno čita. Umjesto toga, Gordan Struić gradi tekstualni sustav – svojevrsno sučelje emocija, memorije i pogrešaka – u kojem se čitatelj ne snalazi čitanjem, nego iskustvom.
Struktura zbirke dodatno učvršćuje taj dojam. Podjela na cjeline poput Input, Processing, Error i Archive ne djeluje samo estetski, već konceptualno oblikuje čitanje. Emocije se ovdje ne prikazuju kao kontinuirano iskustvo, nego kao podaci koji prolaze kroz sustav: zaprimljeni, obrađeni, izgubljeni ili pohranjeni. U tom procesu često dolazi do prekida – i upravo ti prekidi nose najveću težinu.
Naslovi pjesama posebno su upečatljivi jer često funkcioniraju kao samostalne poetske jedinice: “404: self not found”, “grief_script_failed()”, “Retrieve: feeling.lost”. U njima se susreću tehnički jezik i emocionalna praznina, stvarajući dojam da se unutarnji život odvija unutar sustava koji ne razumije vlastite greške. Ono što nedostaje – izgubljena poruka, nepostojeći zapis, nečitljiv signal – postaje jednako važno kao i ono što je prisutno.
Ipak, zbirka uspijeva izbjeći potpunu hladnoću zahvaljujući temeljnoj temi koja ostaje duboko ljudska: nemogućnost potpunog pamćenja, komunikacije i prisutnosti. Iza svih “errora” i “failed scriptova” krije se nešto vrlo prepoznatljivo – pokušaj da se zadrži ono što nam stalno izmiče.
Tematski, zbirka obuhvaća širok spektar iskustava suvremenog čovjeka. Ljubav, kao središnji motiv, prikazana je kroz prizmu nesigurnosti, udaljenosti i često narušene komunikacije. U svijetu preplavljenom informacijama i digitalnom bukom, autor progovara o otuđenosti, o pogrešno protumačenim porukama, o emocijama izgubljenima „između redaka“ – gotovo kao da su zagubljene u kodu koji sami stvaramo. U tim trenucima čitatelj se lako prepoznaje, suočavajući se s vlastitim iskustvima nesporazuma i emocionalne konfuzije.
Posebna vrijednost ove zbirke leži u njezinoj suptilnoj edukativnoj dimenziji. Bez dociranja, Struić nas podsjeća na važnost komunikacije, na nužnost emocionalne pismenosti i na potrebu da zastanemo i procesuiramo vlastite osjećaje. If heart.exe može se čitati i kao svojevrstan vodič kroz emocionalne izazove suvremenog života – kao pokušaj da se u svijetu koji nas ubrzava i fragmentira ponovno pronađe unutarnji balans.
Zaključno, riječ je o zbirci koja uspješno spaja tradiciju i suvremenost, emociju i tehnologiju, intimno i univerzalno. Ovo nije poezija koja traži razumijevanje u klasičnom smislu. Ona ne nudi zaključke niti zatvorene cjeline. Umjesto toga, ostavlja fragmente, tragove i šum. Čitatelj nije pozvan da ih dešifrira, nego da ih prepozna. Gordan Struić pokazuje da poezija i dalje ima moć – možda čak i veću nego prije – jer upravo ona ostaje jedno od rijetkih mjesta gdje čovjek može biti u potpunosti čovjek.
U vremenu kada se sve više oslanjamo na umjetno, If heart.exe podsjeća nas na vrijednost onoga što je iskonski ljudsko: srce koje ne može biti programirano.