IK Profigraf

GLASOVI DOMAĆE KNJIŽEVNOSTI – DARIO JERKOVIĆ

 

 

1. Za početak, možete li nam predstaviti Darija Jerkovića izvan policijske uniforme i književnih stranica?

U sretnom sam braku od 2014. godine i imam dvojicu maloljetnih sinova, od 12 i 6 godina. Volim čitati knjige gotovo svih žanrova, ali najdraži mi je fantasy. Obožavam „Kronike iz Narnije“, volim i djela Dana Browna, a najdraža knjiga mi je „Alkemičar“. Također sam nogometni trener s UEFA licencom, ali zbog užurbanog životnog tempa trenutno nikoga ne treniram. Pišem i stručnu literaturu o tome kako biti uspješan trener početnik. Cijeli sam život u nogometu te sam njegov veliki ljubitelj i poznavatelj. Samo, eto, ozljede dođu pa ne postanemo profesionalci, hehe. Jako me zanima povijest i proučavam ratne generale, kraljeve, cezare, bitke i slično. Najdraži filmovi su mi „Gladijator“ i trilogija „Gospodar prstenova“. Godine 2014. dobio sam priznanje Grada Slavonskog Broda jer sam spasio osobu koja se bacila u rijeku Savu – skočio sam za njom u rijeku. Trenutačno mi je plan završiti kvadrilogiju „Tajna igra anđela i demona“. Druga knjiga izlazi 2027. godine. Nakon toga planiram objaviti još pet novih priča o pustolovinama Srebrokosog, a sve to želim kombinirati sa svojim poslom kriminalističkog policajca. Volim i druženja s prijateljima te se uvijek odazivam na sve vrste fešti, hehe.

2. Već godinama radite u kriminalističkoj policiji, a 2024. objavili ste svoju prvu knjigu. Kada se kod vas pojavila želja za pisanjem?

Kako sam oduvijek volio priče, svom sam starijem sinu često čitao bajke. Međutim, po njegovim reakcijama primijetio sam da mu neke nisu dovoljno zanimljive – zijevao bi, nije mu se dalo slušati i slično. Onda sam odlučio napisati svoje bajke. Za glavnog lika uzeo sam Srebrokosog, koji je baziran na mom starijem sinu. Do sada sam napisao ukupno deset priča o njegovim pustolovinama, od kojih je pet objavljeno 2024. godine u zbirci bajki „Srebrokosi otkriva čarobne zemlje“. Te se priče uvelike razlikuju od ostalih jer su interaktivne. Slušatelj mora pažljivo slušati priču jer inače ne može prijeći na sljedeće poglavlje. Takav se način pokazao jako uspješnim i dobrim za djecu. Priče su namijenjene uzrastu od 6 do 12 godina. Posebno mi je drago što je Saša Jakšić te priče stavila u isti rang s „Pustolovinama šegrta Hlapića“, a moj stil pisanja opisala kao nešto slično pisanju Ivane Brlić-Mažuranić. To me, moram priznati, jako čini ponosnim. Prvu priču o Srebrokosom napisao sam tijekom božićnih praznika 2021. godine. Bila je to „Čudo božićnog drvca“, u kojoj čitatelj, da bi prošao kroz priču i osvojio nagradu, mora proći ukupno osam kušnji. Već sam odradio i nekoliko predstava u OŠ brodsko-posavske županije po pričama o Srebrokosm.

3. Vaš profesionalni život vezan je uz kriminalistiku i stvarne ljudske sudbine, dok je Sudbine izgubljenih spoj povijesti, misterija, fantastike i nadnaravnog. Kako ste prešli iz stvarnosti u takav svijet?

Za mene priče nemaju granica. To su svjetovi koje sami stvaramo i s njima možemo raditi što nas je volja. Povijest, misterij, fantastika i nadnaravno područja su u kojima najviše uživam, kako kada čitam knjige tako i kada gledam filmove i serije. Volim nešto malo drugačije, neočekivani zaplet koji priči daje dodatnu dozu uzbuđenja. Kako volim povijest i proučavam sve što mogu, a ujedno sam veliki ljubitelj „Da Vincijeva koda“ i igre „Tomb Raider“, odlučio sam sve to spojiti u jednu veliku priču. Obožavam „Gospodara prstenova“, a „Kronike iz Narnije“ pročitao sam nekoliko puta.

4. Koliko su iskustva iz policijskog posla utjecala na način na koji gradite napetost, istragu i svoje likove?

Zapravo, napetost, istragu i svoje likove uopće ne gradim na temelju iskustava iz policijskog posla. Kada pišem priče, želim se maknuti iz tog stvarnog života i ući u neki bajkoviti svijet koji nije povezan s policijom. To mi je svojevrsni bijeg od stvarnosti. Međutim, počeo sam pisati i jednu kriminalističku priču koja je upravo vezana uz način na koji kriminalistička policija radi, kao i uz stvarne događaje, naravno s izmijenjenim imenima i likovima. Tu ću koristiti svoje znanje i tehnike kriminalističke policije. U ostalim pričama to ne koristim.

5. Kako je nastala početna ideja za Sudbine izgubljenih? Je li prvo nastao neki od likova, misterij drevnih ploča ili sama ideja o sukobu anđela i demona?

Prve rečenice „Sudbina izgubljenih“ napisane su tijekom božićnih praznika, čini mi se 2006. godine. Prvo što sam napisao bila je velika bitka na bojnom polju, s milijunima vojnika na jednoj i drugoj strani. Nakon toga počeo sam pomalo stvarati ostale likove i njihove priče. Prva knjiga objavljena je 2026. godine, dakle punih dvadeset godina kasnije. Sve sam pisao pomalo, malo po malo. Uvodio sam jednog po jednog lika, stvarao ga pa ga brisao, mijenjao i ponovno stvarao. Verzija koja je objavljena vjerojatno je dvadeseta verzija iste priče. Tek sada imam osjećaj da je to priča kakvu sam od početka zamislio. Dvadeset mi je godina trebalo da budem potpuno zadovoljan načinom na koji je izgrađen cijeli taj svijet.

6. U središtu priče nalaze se drevne svete ploče koje ponovno postaju meta tajnovitih sila. Što vas osobno toliko privlači drevnim civilizacijama i njihovim tajnama?

Privlače me njihova misterija i tajnovitost. Recimo, Egipćani koji su živjeli u doba Kleopatre nisu znali tko je sagradio piramide. Ljudi koji su živjeli u srednjem vijeku nisu znali tko je sagradio sve ceste kojima su hodali – a izgradili su ih stari Rimljani. Mislili su čak da su ih gradili divovi. Da ne spominjem glinene pločice, Ziheriju i sve ostale stvari koje kroz povijest ostaju obavijene velom tajne. Misterija i tajnovitost zanimaju me jer su same po sebi zanimljive. Ja kroz maštu, ali i povezivanje dokaza, pokušavam shvatiti što bi nešto moglo biti i kako bi se određene stvari mogle povezati. Što se tiče drevnih svetih ploča iz moje knjige – preporučujem svakome da pročita priču jer su to najmoćnije ploče koje ljudski rod ima. Spajanjem njih otkrit će se najmoćnija i najznačajnija istina u povijesti ljudskog roda. Mislim da će svatko tko bude čitao priču biti oduševljen značenjem tih dviju ploča i misterijem koji će se oko njih otkriti.

7. Jedan od glavnih likova, Mary, britanski je egiptolog koji se osjeća beznačajno i u neobičnoj situaciji dobiva priliku za novi početak. Zašto ste upravo takvom liku povjerili važnu ulogu u priči?

Mary je savršen lik. On je običan smrtnik, smotan i šeprtljav, s, recimo tako, poluženskim imenom. Čovjek koji je drugima gotovo nevidljiv, a i sam je toga svjestan. Ali upravo on bude uvučen u vrtlog događaja za koje nikada nije mogao ni pretpostaviti da bi mu se mogli dogoditi, čak ni u najluđim razmišljanjima. I upravo taj čovjek ne samo da će biti uvučen u vrtlog nezamislivih događaja nego će se naći u samom njegovom središtu. Tu sam htio dati nadu svakom čovjeku da će možda jednoga dana, kroz svoj život, možda biti uvučen u nezamislivu i pustolovinu kakvu nikad nije mogao ni zamisliti.

8. Fiona je opisana kao žena koja kao da ne pripada ovom svijetu. Koliko vam je bilo važno da čitatelj dugo ne bude potpuno siguran tko je ona i što zapravo želi?

Fiona je jedan od najvažnijih likova u priči. U razgovoru s bratom došli smo do zaključka da je za radnju najbitnije da se njezino pravo podrijetlo dugo ne zna, iako će ona malo-pomalo davati natuknice o tome tko bi mogla biti. Na taj način potičemo čitatelja da kroz priču razmišlja i pokušava samostalno otkriti tko je ona, odnosno tko bi mogla biti i što je zapravo njezin cilj.

9. Paralelno s pričom u Egiptu pratimo Akona, snažnog diva nepoznatog podrijetla koji utočište pronalazi u Vatikanu. Kako ste povezali tako različite lokacije i likove u jednu priču?

Vatikan i Egipat vjerojatno su dvije najmisterioznije lokacije u povijesti svijeta. Isto tako, riječ je o mjestima koja su vjerojatno među najpoznatijima po svim događajima koji su se kroz povijest na njima odvijali. Baš zato sam odabrao te dvije lokacije. A zašto je Akon bitan i kako se sve to međusobno spaja – to je na čitatelju da otkrije.

10. Vatikan u romanu postaje mjesto u kojem se otkrivaju tajne koje dovode u pitanje granicu između čovjeka, anđela i demona. Što vas je privuklo upravo Vatikanu kao jednoj od ključnih lokacija?

Vatikan je središte kršćanstva. Postoji li bolje mjesto za predstavljanje anđeoske moći?

11. Granica između svetog i prokletog jedna je od glavnih tema romana. Gdje vi osobno povlačite tu granicu – i postoji li ona uopće?

Itekako postoji ta granica između svetog i prokletog. To je granica koju, po meni, svatko može prijeći, svjesno i vlastitom odlukom. Na kraju pojedinac sam za sebe odlučuje hoće li biti na strani dobra ili zla.

12. Koliko vas u pisanju privlači potraga za istinom – nešto što je zajedničko i kriminalističkom poslu i dobrom misteriju?

Potraga za istinom je jako zanimljiva, samo između stvarnog života i pisanja postoje dvije velike razlike. U stvarnom životu i policijskom poslu želim do istine doći što prije, odnosno odmah. U pisanju romana put do istine ostavljam za kraj kako bi misterij priče što duže trajao i kako bi se istina pronašla što kasnije. To su, po meni, glavne razlike između fikcije i stvarnog života.

13. Jeste li u roman unijeli nešto iz stvarnih policijskih iskustava ili ste svjesno odlučili potpuno odvojiti profesionalni život od književnosti?

U pisanju potpuno odvajam stvarni život od fikcije. Ne želim ništa iz stvarnog života prenositi u svoja književna stvaralaštva jer je to izmišljeni svijet s izmišljenim likovima koji nisu povezani sa stvarnim osobama. Kada pišem, ulazim u potpuno drugi svijet koji nema veze sa stvarnošću.

14. Postoji li neka osobina koju ste kroz rad s ljudima naučili, a koja vam je kasnije pomogla u stvaranju književnih likova?

Jedina osobina koju koristim jest, na kraju krajeva, dobrota. Ostale osobine ne želim koristiti jer sam kroz svoju prirodu i susrete s različitim ljudima shvatio da svi u sebi imaju dobrotu. Kako godinama radim u kriminalističkoj policiji i svakodnevno se susrećem s, recimo tako, najlošijom sortom ljudi – ubojicama, razbojnicima, lopovima i slično – puno sam puta pokušavao prepoznati što takvi ljudi dijele s običnim ljudima i razlikuju li se oni zapravo od drugih. Shvatio sam da zapravo nitko nije krajnje loš. Sve su to ljudi, normalni ljudi, ali su u jednom trenutku učinili ono što većina drugih ne bi. Po ničemu se oni ne razlikuju od bilo kojeg drugog čovjeka. To je možda i malo strašno jer govori da bi u određenom trenutku i onaj „dobri“ čovjek mogao počiniti najstrašniji zločin ako bi se našao u određenim okolnostima.

15. U romanu se susreću ljudi, anđeli i demoni. Koji vam je od tih svjetova bio najzanimljiviji za istraživanje?

Vezano uz to vaše pitanje, ne mogu odgovoriti jer bi to bila neka vrsta spoilera. To ću zato prepustiti čitateljima. Neka uđu na stranice moje knjige i sami otkriju kamo ih ta priča vodi i što se zapravo događa.

16. Koliko ste istraživanja proveli prije pisanja o Egiptu, Vatikanu, religijskim motivima i drevnim tajnama?

Istraživanja vezana uz Vatikan, Egipat, drevne tajne i sve ostalo provodio sam tijekom dugog niza godina. Budući da tu priču zajedno s bratom pišem već dvadeset godina, imao sam dvadeset godina proučavanja svega što mi je bilo potrebno. Ali ponavljam – sve je to ipak fikcija.

17. Je li vam bilo važnije stvoriti uvjerljiv nadnaravni svijet ili snažne ljudske likove koji će čitateljima biti bliski?

Ono što mi je najbitnije jest doza realizma. Stvarao sam svijet, kao i likove, što je realističnije moguće. Iako je riječ o fikciji, želja mi je bila stvoriti nešto što će djelovati što realističnije. Svaki sam lik želio napisati toliko snažno da se čitatelji s većinom njih mogu poistovjetiti, odnosno da u njima mogu prepoznati njihove slabosti ili snage, fizičke ili moralne, upravo onako kako sam ih želio stvoriti.

18. Naslov Sudbine izgubljenih sugerira da se iza velike avanture kriju i osobne sudbine likova. Što za vas znači biti “izgubljen”?

„Sudbine izgubljenih“ upravo govori o tome tko su ti likovi. Mislim da smo brat i ja uspjeli u svaki lik uvesti tu ljudsku osobinu izgubljenosti koju smo svi prije ili kasnije doživjeli. Svi se mi u jednom trenutku života možemo pronaći u situaciji kada ne znamo što ćemo dalje, što bismo sami sa sobom ili koji je naš put. E upravo to za mene znači biti izgubljen.

19. Kako izgleda vaš proces pisanja? Pišete li kada uhvatite slobodan trenutak ili imate određenu rutinu?

Proces pisanja ovisi o tome pišem li bajke za djecu ili roman za odrasle. Bajke za djecu pišem na sljedeći način. Prvi dan napišem kostur priče, recimo dvije stranice. Drugi dan sjednem i počnem dodavati priču i „meso“ na taj kostur. Treći dan sve pročitam i popravljam, brišem ili nadopunjujem ono što sam napisao. Četvrti dan napravim kontrolno čitanje kako bih vidio je li cijela priča napisana onako kako sam je zamislio. Roman za odrasle, odnosno „Tajnu igru anđela i demona“, pišem drugačije. Tu pišem pomalo, kako mi koja ideja padne na pamet. Pišem poglavlje po poglavlje, ali ne redoslijedom. Recimo, danas napišem drugo poglavlje, sutra šesnaesto i tako dalje. Nakon toga sve uklapam u priču. Cijela će priča, odnosno sve četiri knjige, imati više od tisuću stranica, pa je i sam proces pisanja malo drugačiji.

20. S obzirom na posao, obitelj i sportske aktivnosti, koliko je teško pronaći vrijeme za pisanje?

Vrijeme za pisanje zapravo je, s obzirom na sve dnevne aktivnosti, teško pronaći. Najviše pišem u ranim jutarnjim satima ili nakon 22 sata, kada svi spavaju. Međutim, treba shvatiti da treba pisati i onda kada vam se ne da. Ja nikada nemam cijelu priču odjednom. Pišem stranicu po stranicu i nakon mjesec dana imam, recimo, petnaest napisanih poglavlja. Nekada mi se ne da pisati, ali sam svjestan da bih trebao jer je najlakše ne pisati. Pisci koji misle da će samo tako napisati cijelu knjigu odjednom griješe. Piše se pomalo. Nekada dođe inspiracija, ali inspiracija nije dovoljna. Puno je bitnije imati disciplinu, pisati svaki dan pomalo, čak i kada vam se ne da. Napišem nekoliko rečenica ili stranica i onda nakon nekoliko mjeseci budem sretan što sam to napisao. Oni koji čekaju pravi trenutak ili misle da će knjigu napisati odjednom vjerojatno je nikada neće napisati. Također, jako je bitno čitanje. Kroz čitanje mozak radi i stvaraju se nove ideje. Onaj tko ne čita teško će napisati dobru knjigu. Što više pročitanih knjiga imate, to će vaše stvaralaštvo biti kvalitetnije, a kroz sve to s vremenom pronađete i vlastiti stil pisanja, što je također jako bitno.

21. Što vam je bilo najteže napisati u ovom romanu – početak, razvoj priče ili završetak?

U svakoj je knjizi početak priče, po meni, najteže napisati jer imam svega nekoliko redaka ili stranica da zainteresiram čitatelja da ostane uz moju knjigu. Sredina priče mi je najlakša. Kraj priče je najbitniji dio, barem po meni, jer će o njemu ovisiti hoće li tvoja priča biti zapamćena ili će biti samo još jedna od priča koje se pročitaju i zaborave. Kraj priče je, po meni, najbitniji dio svake priče.

22. I za kraj – što biste voljeli da čitatelj ponese sa sobom nakon što zatvori posljednju stranicu vaše knjige?

Volio bih da nakon završetka svake moje priče čitatelj osjeti olakšanje, ali i sreću zbog onoga što je pročitao. Da je upravo završetak bio onakav kakvim ga je on želio. I također, što je najbitnije, volio bih da nakon završetka priče nastavi razmišljati o toj knjizi, završetku i svim tim likovima iz priče. Volio bih da priču preporuči drugoj osobi i kaže joj da bi volio razgovarati s njom o radnji i likovima. Volio bih i da se odluči javiti meni kao piscu sa svojim mišljenjem, dojmovima i preporukama.

Ali ako bih morao izdvojiti samo jedno, onda bi to bilo da nakon završetka bilo koje moje priče čitatelj još neko vrijeme nastavi razmišljati o njoj. Jer ako se to dogodi, tada taj čitatelj moje likove više ne doživljava samo kao fikcijske likove, nego kao stvarne likove. Svojim razmišljanjem o njima zapravo razmišlja o tome kako bi im pomogao, a samim time oni u njegovoj glavi više nisu samo fikcijski likovi, nego postaju stvarni. I zapravo bi tada moj rad oživio.

 

Intervju pripremio: LARIO KREMER univ. bacc. oec.