IK Profigraf

1. Za početak, možete li nam se ukratko predstaviti? Tko je Tomislav Lovrić kada nije za tipkovnicom ili iza kamere?

Tomislav Lovrić nažalost većinu svog života jest iza tipkovnice jer kada ne piše neki roman, piše scenarije za dokumentarne uratke (što profesionalne, što amaterske), tako da od pisanja živim i van okvira književnosti. Pisanje je nešto čime se bavim otkad sam dijete i blagoslovljen sam prilikom od toga i živjeti. Van profesionalne sfere, veliki sam ljubitelj sporta (dugo sam trenirao trčanje, a cjeloživotna mi je opsesija odbojka) i filmoljubac.

2. Autor ste, scenarist dokumentarnih filmova i bivši pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske. Kako su se ta različita životna iskustva spojila i oblikovala vaš put?

Igrom slučaja iskustvo službe u OSRH oblikovalo je i moj prvi roman pa ne mislim da ima previše smisla trošiti riječi na to jer se uvijek može pročitati roman. Ono što je zanimljivo je to da je vojska u meni samo dotjerala neke životne karakteristike koja sam ranije imao – postao sam discipliniraniji, predaniji i samouvjereniji oko životnih ciljeva nakon službe u Oružanim snagama, što je naposljetku i dovelo do karijernog probijanja u podosta teškom polju.

3. Kada ste prvi put poželjeli napisati knjigu? Je li se ta ideja rodila još prije vojske ili upravo zahvaljujući iskustvima koja ste ondje stekli?

Vjerujem da moj prvi pokušaj pisanja knjige (ili priče bilo kakve vrste) datira još u prvi razred osnovne škole.

4. Koliko vam je iskustvo rada na dokumentarnim projektima pomoglo u pisanju romana?

Filmovi, bili oni dokumentarni ili igrani, imaju svoj narativ jednako kao i roman. Iako ti narativi nisu jednaki i ne mogu biti tako prikazani, oni jesu slični, zbog čega iskustvo pisanja romana nadopunjuje iskustvo pisanja scenarija (i obrnuto).

5. Već sam naslov knjige privlači pažnju i zvuči poput priručnika, no iza njega krije se mnogo više od toga. Kako je nastala ideja za ovaj roman?

Roman sam počeo pisati iz puke dosade dok sam služio u Oružanim snagama jer sam, pod a) želio zapisati svoje misli, a pod b) želio na zabavan način prepričati priču službe u OSRH. Kad sam pisao roman sam zapravo zamislio kao jako dugačku priču koju bih ispričao prijateljima.

6. Glavni lik Vladomir Zelensvjet prolazi veliku osobnu transformaciju tijekom vojne obuke. Koliko je njegov put inspiriran vašim iskustvima, a koliko je riječ o književnoj fikciji?

Vojska je na mene imala velik utjecaj po pitanju autorefleksije i percepcije samoga sebe i za taj dio narativa mogu reći kako je stvaran i iskren. Po nekim drugim stvarima koje su manje važne za priču vojska je na mene imala manji utjecaj. Općenito postati članom OSRH utječe na ljude na ovaj ili onaj način, ja bih se usudio reći da oni koji taj karijerni put pronalaze zanimljivim uvijek vojsku vide kao pozitivno iskustvo. Oni koje su ondje poslali roditelji kako bi ih vojska „preodgojila“ (ovo nije parabola, stvarno se to događa) većinom iz obučne vojarne izađu kakvi su i došli.

7. Roman prikazuje vojsku bez idealiziranja, ali i bez stereotipa. Je li vam bilo važno prikazati vojni život onakvim kakvim ste ga vi doživjeli?

To mi je bilo od iznimne važnosti jer mi je prije odlaska u vojsku o vojsci jako puno ljudi pričalo ove i one stvari, sve, dakako, s vlastitom agendom u prvom planu. Jedan od češćih stereotipa je bio onaj o vojničkoj gluposti, odnosno kako u vojsku pretežito idu neinteligentni i neobrazovani ljudi, te oni koji nemaju kako drugačije zaraditi za kruh. Iz mog se iskustva ovo pokazalo potpuno netočnim. Vojska je iznimno multikulturalno i kozmopolitska organizacija, u njoj ćete pronaći ljude iz svih krajeva Hrvatske, svakakvih razina obrazovanja i kulturnih pozadina. Moje je iskustvo pokazalo kako je stereotip o vojnoj inteligenciji čista glupost (koja je većinom došla iz ustiju onih koji su vojsku vidjeli samo na televiziji). Razlog iz kojeg taj stereotip postoji je jer u vojsci zaista ima svakakvih ljudi, od doktora znanosti do onih koji su jedva završili osnovnu i srednju školu, a u velikoj masi češće ovi drugi više dolaze do izražaja. Osim obrane reputacije hrvatskih vojnika, dočasnika i časnika, bilo mi je važno ne idealizirati vojni sustav – on je na kraju dana rigidan i prati set pravila koja su iznimno specifična, dok istovremeno često ignorira vlastite nedostatke. Ne smijemo zaboraviti kako je vojska državna institucija, i kao takva cilj joj je uvijek prikazati najbolje od sebe te pokušati odvući pozornost od loših stvari (npr. kroničnog manjka ljudstva) – ovo je nešto što možemo primijetiti i kod drugih državnih institucija i ne mislim da bi bilo pošteno to ne spomenuti u romanu. Nikada mi cilj nije bio pjevati hvalospjeve niti pljuvati po OSRH – cilj mi je bio reći kako je meni u službi bilo, s dobrim i s lošim stranama, te usput nasmijati čitatelja.

8. U knjizi često naglašavate kako vojska mijenja način razmišljanja, a ne samo svakodnevne navike. Što je po vašem mišljenju najveća promjena koju čovjek prođe tijekom vojne obuke?

Meni to osobno nije bila velika promjena jer sam tako odgojen i na to bio spreman daleko prije stupanja u vojsku, ali mnogima je najveća promjena sama količina svakodnevnog rada. Ovo je osobito točno za Temeljnu vojnu obuku gdje su ročnici na nogama od ranog jutra do kasne večeri. Za mnoge je to veliki šok.

9. Koliko je bilo izazovno pronaći ravnotežu između humora, ozbiljnih tema i autentičnog prikaza vojnog života?

Nije bilo nimalo izazovno jer sam ovaj roman jednom napisao, zatim ga nekoliko puta doradio (prepisao), i nakon neuspješne objave ostavio u ladici prije nekoliko godina. Nakon koje godine mariniranja, prošlog sam ga ljeta (2025.) počeo opet pisati, broj stranica i količina sadržaja je udvostručena, a kad sam s tim završio opet sam ga nekoliko puta doradio (u samo nekoliko mjeseci, reći ću neskromno). Nakon toliko prepiski i ubacivanja sideplotova (u nedostatku riječi na hrvatskom jeziku), prije same predaje rukopisa osjetio sam da je roman izrazito pitak za čitati.

10. Mislite li da će se u ovoj knjizi prepoznati samo oni koji su prošli vojnu obuku ili i čitatelji koji s vojskom nikada nisu imali doticaja?

Mislim da je jedna od važnijih kvaliteta ove priče to što nema ciljanu demografiju. Aktivnom i umirovljenom vojnom osoblju svidjet će se (ovo govorim u nadi da će im se zaista svidjeti) jer reflektira njihovu službu, a osobito će im biti lako prepoznati neke sitnice o kojima civili pojma nemaju. Osobama koje s vojskom nemaju veze bit će zanimljiva jer pruža dubok uvid u svijet s kojim nisu upoznati, a mislim da će osobito zanimljiva biti majkama budućih ročnika koje su počele masovno paničariti kad je opet uveden vojni rok.

11. Posljednjih godina vojni rok ponovno je jedna od tema o kojoj se često raspravlja. Smatrate li da javnost dovoljno razumije što vojna obuka zapravo podrazumijeva?

Jako kratko – ne. Jedan od najvećih problema s vojnim rokom, kao i sa svakom temom u hrvatskoj javnosti, je manjak razumijevanja tematike od strane puka. I oni koji su kategorički protiv vojnog roka i oni koji ga slijepo podržavaju o njemu zapravo ništa ne znaju, barem ne na višoj razini.

12. Postoji li neka predrasuda ili zabluda o vojnom životu koju ste ovom knjigom posebno željeli razbiti?

Nisam ciljao na ništa specifično, ali sam iskoristio priliku da se obračunam sa stereotipima spomenutim u odgovoru na sedmo pitanje.

13. Što vam je iz razdoblja provedenog u Oružanim snagama ostalo kao najvrjednija životna lekcija?

U topničkoj izvidnici smo imali izreku „Izvidnik nikada ne stoji ako može sjediti, a nikada ne sjedi ako može ležati.“, odnosno – nikada ne znate kad će vas život dići na noge i zadržati na nogama dugo vremena, tako da odmarajte kad god možete. To je zaista istina i van vojnog života, pa se tako danas trudim ne ustajati prerano ako ne moram.Druga važna lekcija je samoodgovornost – svaki vojnik mora moći nositi svu svoju opremu i ne računati na druge da će to raditi za njega/nju – ovo je nešto čega se i danas držim te očekujem isto od osoba s kojima radim.

14. Koliko su disciplina, odgovornost i timski rad vrijednosti koje vam i danas koriste u svakodnevnom životu i pisanju?

Posao pisca je pretežito usamljen tako da nema puno timskog rada, ali odgovornost po pitanju rokova i disciplina po pitanju svakodnevnog rada od iznimne su mi važnosti (iako trebam napomenuti da bi bilo netočno reći da sam odgovoran i discipliniran samo zbog vojske – takav sam bio i ranije, vojska je to samo dodatno razvila).

15. Kako izgleda vaš proces pisanja? Pišete li prema detaljno razrađenom planu ili dopuštate da vas priča vodi?

U slučaju romana KPVRUH, priču je bilo dosta lako razviti jer je velikim dijelom stvarni život, a i one stvari koje nisu izravno prepričane iz stvarnog života (npr. Vladomirov obiteljski život nema nikakve veze sa mnom osobno) inspirirane su nečijim životom.Ostale priče nije tako lako napisati. Većinom imam samo fragmente priče (to većinom budu zaplet i sam kraj priče, eventualno koja scena usput) i/ili generalnu atmosferu priče i žice koje želim potegnuti. Moj je posao popuniti praznine (što je uglavnom oko 80% romana).

16. Koliko vam je bilo važno da čitatelji kroz roman dobiju autentičan uvid u vojni sustav, ali i zanimljivu književnu priču?

Autentičnost i humor su mi bili prioriteti od jednake važnosti tijekom pisanja – sve ostalo palo je u drugi plan.

17. Je li tijekom pisanja bilo scena koje su vam bile posebno emotivne ili zahtjevne za napisati?

Mislim su posljednje stranice bile pozitivno emotivne jer su vjerojatno najiskrenije stranice u čitavom romanu. Točno tako kako je opisano u romanu sam se i ja osjećao kad sam napuštao Oružane snage – s nekakvim čudnim okusom zagorčanog ponosa u ustima. Nikada nisam o vojsci loše govorio, i danas mi je drago što sam služio gdje sam služio, ali u tim posljednjim tjednima i danima zaista sam samo želio da to što prije završi i da skinem odoru sa sebe jer mi je bila puna kapa svega.

18. Što vam je bilo teže – napisati prvu ili posljednju stranicu romana?

Prvu (ne računajući predgovor, on je bio lak).

19. Koje su knjige ili autori najviše utjecali na vaš stil pisanja?

Teško je tako nešto reći jer ne promatram svoje pisanje objektivno pa ga ne mogu ni objektivno uspoređivati s drugima. Mislim da je ovaj roman usporediv s romanom “Ništa nas ne smije iznenaditi” Ante Tomića (ne samo tematski – to je jako očito – već strukturom), a od hrvatske književnosti najviše sam i čitao Tomića i Baretića, pa me ne bi čudilo da moj stil pisanja podsjeća na njihov. Uz to vjerujem da ova je ovaj roman dosta sličan romanu “Ovo će boljeti” (This is going to hurt) Adama Kaya, britanskog pisca. Od strane književnosti velik sam ljubitelj Sir Arthura Conana Doylea, JK Rowling, Williama Petera Blattyja i Stephena Kinga.

20. Smatrate li da književnost može približiti čitateljima vojnički poziv na način na koji to ne mogu dokumentarni filmovi ili medijski izvještaji?

Mislim da svaki medij ima svoju prednost i da ih je malo komično uspoređivati. Knjiga će uvijek otkriti više informacija zbog svoje dubine, film će uvijek bolje vizualizirati od knjige, a medijski izvještaji će uvijek biti uređeni da prikažu idealnu i nestvarnu sliku.

21. Privlače li vas i druge teme za romane ili biste i u budućnosti željeli pisati o iskustvima koja proizlaze iz stvarnog života?

Nisam siguran koliko više imam za reći o vojsci, ali nonfiction žanr mi je svakako u planu.

22. Radite li trenunto na novom književnom ili filmskom projektu?

Da, ali više o tome kad za to bude vrijeme.

23. Što biste poručili mladima koji razmišljaju o vojnom pozivu, ali i onima koji će vašu knjigu uzeti u ruke kako bi bolje razumjeli svijet vojske iz perspektive nekoga tko ga je osobno prošao?

Rekao bih im da ne slušaju ničije savjete, čak ni moj, već neka rade što ih je volja pa na temelju toga donose sud. Svi savjeti dolaze s dva centa koje rijetko kad tražimo.

 

Intervju pripremio: LARIO KREMER univ. bacc. oec.