GLASOVI DOMAĆE KNJIŽEVNOSTI – TOMISLAV BULJEVIĆ

Za početak, možete li nam se ukratko predstaviti? Tko je Tomislav Buljević kada nije za računalom ili za tipkovnicom?

Suprug prekrasnoj ženi, otac dvoje djece kojima čita prije spavanja – s glasovima, naravno, jer inače ne vrijedi. Slavonac koji voli dobro pojesti, popiti i nasmijati se, po mogućnosti sve troje istovremeno.

Profesionalno ste web developer, a u slobodno vrijeme pišete znanstvenu fantastiku. Kako je nastala ljubav prema pisanju?

Malo bih vas ispravio. U slobodno vrijeme pišem. Žanr nije toliko bitan. Ne bih se stavio u koš žanrovskih pisaca na temelju jedne knjige. Evo, već sljedeća knjiga koja izlazi nije znanstvena fantastika. A što se tiče ljubavi prema pisanju, nekako sam uvijek mislio da se u meni krije jedna dobra knjiga i da mi samo treba ideja. Pa eto, ispada da se u meni krije više knjiga, a koje su dobre, vrijeme će pokazati.

U biografiji navodite da priče čitate svojoj djeci. Jesu li upravo one bile jedan od razloga zbog kojih ste poželjeli napisati vlastitu knjigu?

Volio bih biti romantičan i reći da, ali uistinu – samo sam jednog dana krenuo pisati. No djeca jesu u mojoj prvoj knjizi. Posvećena je njima, s razlogom. Kad budu dovoljno stari da shvate što je tata htio reći.

Koliko se vaš svakodnevni posao u svijetu tehnologije odražava na način na koji gradite svoje književne svjetove?

Odražava se utoliko što su moji književni svjetovi odmak od tehnologije. U književnosti me zanima više lik, njegove odluke i postupci. I posljedice. Ako se išta od mog posla odražava u mom pisanju, rekao bih da je to disciplina. Nisam naučio isporučivati napola dovršene stvari.

Naslov ”Ujedinjena Zemlja” zvuči optimistično, ali već opis romana otkriva da nije riječ o idealnom društvu. Kako je nastala ideja za ovaj svemir?

Vrlo spontano, haha. Nisam imao namjeru ujediniti Zemlju kad sam krenuo pisati. To je valjda posljedica toga kako pišem. Ponekad vas vlastito djelo iznenadi, što likovi svojim postupcima, što posljedice tih postupaka. Pa se tako i ujedinjenje Zemlje nametnulo kao ideja iz koje se izrodio jedini mogući naslov za knjigu.

Roman prati četiri samostalne priče koje obuhvaćaju čak dvjesto godina ljudske povijesti među zvijezdama. Zašto ste odabrali upravo takvu strukturu umjesto jedne linearne priče?

Forma se nametnula sama. Prvo sam napisao zadnju priču u knjizi. Ona je puna nade i predstavlja društvo nakon ujedinjenja. A nakon toga sam pomislio: OK, ali kako smo došli do toga? Povijest možda i je linearna, ali ako je malo proučite, shvatite da je svaka povijest samo skup epizoda u narativu koji se zove čovječanstvo. Ja sam pisao epizode, i odlučio ih sastaviti u jedan svezak.

U središtu priče nalaze se vrlo različiti protagonisti – od svećenice i kapetana do izvanzemaljca. Što vas privlači pisanju iz različitih perspektiva?

Malo bih dopunio ove protagoniste. Svećenica jest izvanzemaljka. Što je možda i poanta – raznolikost života dopušta bliske perspektive od onih koji su nam često udaljeni. Također, bilo bi mi, kao piscu, malo dosadno da sam kroz 200 godina čovječanstva provlačio jedan te isti lik. Budući da su sve epizode tematski povezane, svaki od tih likova doprinosi cijeloj tapiseriji. A i moji likovi nisu junaci koji mijenjaju svijet. Svaki od njih je svojom ulogom doveo do promjene. Za takvu priču treba više perspektiva.

Kažete da ”Ujedinjena Zemlja” nije utopija, ali ipak pokušava pronaći nadu za čovječanstvo. Je li upravo nada glavna poruka romana?

Nada je posljedica romana. Svaka epizoda zapravo ima svoju jednu, snažnu poruku. Važno je pronalaziti istinu u vremenu laži. Važno je sjećati se predaka i prošlosti da ne bismo ponovili iste greške. Važno je odlučno se suprotstavljati autoritarizmu. Ali ako sve to radimo dosljedno, onda je posljedica nada u bolje sutra.

Koliko su današnji društveni izazovi i političke okolnosti utjecali na oblikovanje svijeta koji opisujete?

Poprilično. I ne samo današnji, nego i izazovi i okolnosti iz prošlosti. U knjizi rušim dva autoritarna režima. U tom smislu sam post-režimski pisac. Zanimaju me posljedice i teza da je do pomirenja teško doći, no ne samo nužno, nego i obostrano korisno. Ali isto tako, ne dolazi preko noći. Gradi se nesebičnošću i humanitarnim radom, i najbitnije, prepoznavanjem našeg trenutnog stanja.

U romanu svemir nije samo mjesto istraživanja, već i prostor preživljavanja. Što vas najviše fascinira kod priča smještenih među zvijezde?

Priče smještene među zvijezde su gotovo kao i priče smještene na Zemlju. Preživjeti je uvijek bio izazov. No, čovjek je svojom okretnošću i prilagodljivošću višestruko pokazao da je itekako sposoban preživjeti u svemiru koji ne prašta greške.

Kao književne uzore navodite Ursulu K. Le Guin, Philipa K. Dicka, Isaaca Asimova i Franka Herberta. Što ste od svakoga od njih “posudili”, a što ste željeli napraviti potpuno drugačije?

Nisu samo oni. Onaj kojeg nisam spomenuo u biografiji, ali je zastupljen u knjizi je Orwell. On me naučio cijenu istine u svijetu laži. I što laž čini jeziku. No, da su samo ta četiri navedena pisca u mom arsenalu, bio bi to i dalje dobar arsenal. Primijetite da nijedan od ta četiri pisca nije pisao znanstvenu fantastiku s fokusom na tehnologiju, a apsolutno svi su istraživali što znači biti čovjek. Pa eto, rekao bih da je to „posuđeno“ od njih. Le Guin je pisala antropološki SF s naglaskom na kontaktu. Asimov je pisao epizodički. Dickove knjige su pune lažnih narativa koje kreira konsenzus društva. Herbert se bavi posljedicama. Gotovo sve kod Herberta su posljedice Paulovih odluka. Ono što je potpuno moje je kakvi to ljudi želimo i trebamo biti.

Što za vas čini dobru znanstvenu fantastiku – napredna tehnologija ili snažna priča o ljudima?

Definitivno ovo potonje. Napredna tehnologija u znanstvenoj fantastici obično služi definiciji čovjekovog stanja. No, najbolja znanstvena fantastika koju sam ja čitao bila je uvijek više društvena nego tehnološka. Recimo, Fahrenheit 451. Bradbury je istražio svijet koji spaljuje pisanu riječ i nije pretjerano opisivao tehnologiju dalje od televizije. Kod Orwella tehnologije gotovo da nema, a 1984. je lektira SF-a.

Smatrate li da najbolji SF zapravo govori više o sadašnjosti nego o budućnosti?

Ne bih rekao nužno o sadašnjosti. Najbolji SF služi kao upozorenje, kao nada, kao vizija, a sve sa snažnim poznavanjem i analizom onoga što smo nekad bili. Gledajući u prošlost, bavimo se budućnošću, mijenjajući umove sadašnjosti.

Koliko vam je važno da tehnologija u romanu bude znanstveno uvjerljiva, a koliko dopuštate mašti da preuzme glavnu riječ?

U mom romanu gotovo da nema futurizma. Par komada tehnologije koje sam opisao su tamo zbog toga što služe svrsi. Umjetne inteligencije se nisam ni dotakao. Zanimljiva je. Otkad je znanstvene fantastike, pisalo se o nekom vidu umjetne inteligencije. Ali ovo je roman o ljudskim odlukama i posljedicama. Stroj koji odlučuje za njih ne bi kreirao Teransku Republiku, bar ne u obliku u kojem sam je ja stvorio. No kad pogledate tehnologiju i kako se ona razvijala kroz prošlost, većinom se tehnologija ne mijenja kad dosegne svoj optimum: šibica i dalje ostaje šibica, i teško da će netko smisliti bolju šibicu. Televizija stoji uz bok smartphoneu, samo što sadržaj danas konzumiramo drugačije. Čekić najbolje radi svoj posao otkad je izumljen. Možda je to jedan od razloga zašto još nemamo leteće aute. Možda nam stvarno ne trebaju.

Budući da radite u IT sektoru, kako gledate na ubrzani razvoj umjetne inteligencije i drugih tehnologija? Mislite li da nas približavaju ili udaljavaju od svijeta kakav opisujete u romanu?

Umjetna je inteligencija u svom trenutnom obliku jako dobar alat. Čini čovjeka efikasnijim u gotovo svim sferama osim u onoj najbitnijoj: ljudskoj. A ljudski je faktor nepredvidljiv, jer čovjek svaki alat može iskoristiti u ovu ili onu svrhu. Bitno je prepoznati kad poboljšavamo čovječanstvo, a kad ga naše odluke unazađuju. Ja želim vjerovati da će nas poboljšati.

Vjerujete li da će čovječanstvo jednog dana zaista živjeti među zvijezdama ili je to prije svega književna ideja?

Iskreno, ne znam. Ono što znam je da ćemo, živjeli mi među zvijezdama ili ne, biti isti. Sposobni za strašne, ali i za prekrasne stvari.

Kada biste danas morali predvidjeti jednu tehnologiju koja će obilježiti sljedećih pedeset godina, što biste izdvojili?

Teško je reći. Svi sad pričaju o umjetnoj inteligenciji i trenutku singularnosti, o trenutku kad razvije svijest. Što se tiče naših današnjih kapaciteta, mislim da smo još jako daleko od toga. No, baš su kapaciteti veliki izazov čovječanstva. Tako da je ono što vidim zapravo ono što smo uvijek unaprjeđivali kao neku osnovnu tehnologiju: energiju. Mislim da ćemo u sljedećih pedeset godina biti primorani naći učinkovitije energetske izvore koji će nas onda unaprijediti na nezamislive načine.

Kako izgleda vaš proces pisanja? Počinjete li od svijeta, likova ili same ideje?

Počinjem od prve rečenice. Naravno, savršena prva rečenica je vjerojatno već napisana negdje, ali čovjek se mora truditi.

Koliko vremena posvećujete istraživanju prije nego što napišete prvu rečenicu?

Ovisi o romanu koji pišem. Za ”Ujedinjenu Zemlju” nije bilo potrebno istraživanje. Ona, na kraju, predstavlja neku sintezu mojih iskustava. Za drugu knjigu koja treba izaći ovih dana, također nije bilo potrebno istraživanje jer je čista fikcija. Ali neke od ideja koje imam, za njih je potrebno jako puno istraživanja. Tako da se zapravo to sve mijenja ovisno o mediju i ideji koju pokušavam prenijeti.

Je li bilo dijelova romana koje ste tijekom pisanja morali potpuno promijeniti ili izbaciti?

Volim misliti da je knjiga gotova kad ne mogu više ništa dodati a da ne bude samo dekor. Papir štošta trpi, ali ga pokušavam uvijek nekako optimalno iskoristiti. U tom smislu, ne, iz romana ništa nije izbačeno. Od prvog nacrta do gotovog romana, samo sam dodavao stvari, većinom pojašnjenja i zatvaranja repova koji su zaostali. Prilikom dodatnog poliranja, vidio sam neke mogućnosti za reorganizaciju. Tako da je, recimo, cijeli jedan dio druge priče malo drugačije organiziran da bi se bolje prikazala osamljenost jednog od likova.

Kako usklađujete posao, obiteljski život i pisanje?

Budući da su mi djeca malo poodrasla pa idu u školu, i zapravo me manje trebaju jer imaju neke svoje interese, koristim vrijeme za pisanje dok mi se supruga bavi nekim svojim poslovnim obavezama. Nekako to ide, gura se.

Kako vidite položaj domaće znanstvene fantastike danas? Ima li dovoljno prostora za autore koji žele graditi velike SF svjetove?

Prostora ima, samo što je neiskorišten. Svojedobno su postojali časopisi u Hrvatskoj koji su izdavali na nekoj mjesečnoj bazi kompilacije raznih znanstveno-fantastičnih priča, što domaćih, što stranih autora. Nažalost, toga ima sve manje. No, u pitanju su i svjetski trendovi. Nekako mi se čini da je puno više zastupljen fantasy u žanrovskoj literaturi, a kad se radi o znanstvenoj fantastici, onda možda čak postoje i neka očekivanja koja nisu nužno u skladu s uspostavljenom tradicijom. Najbolji je SF misaoni. A čini mi se da smo se odmaknuli od toga u korist masovnih borbi i realistične fizike.

Što biste voljeli da hrvatski čitatelji češće očekuju od domaćih SF autora?

Da izdaju knjige.

Radite li već na novom književnom projektu i možete li čitateljima otkriti što pripremate?

Uskoro će biti izdana nova knjiga koja nije znanstvena fantastika, ali je fantastika. Knjiga se zove ”Sitna slova” i radi se o komediji o knjižničaru koji slučajno prizove demona, i vukodlakinji koja mu se useli u stan.