POGLED KOJI PAMTIM
BLOGER: Oružje od slova
𝔸𝕦𝕥𝕠𝕣; 𝑨𝒎𝒆𝒍𝒊𝒂 𝑺𝒕𝒆𝒘𝒂𝒓𝒕
𝕂𝕟𝕛𝕚𝕘𝕒; 𝑷𝒐𝒈𝒍𝒆𝒅 𝒌𝒐𝒋𝒊 𝒑𝒂𝒎𝒕𝒊𝒎
ℕ𝕒𝕜𝕝𝕒𝕕𝕟𝕚𝕜; 𝑷𝒓𝒐𝒇&𝑮𝒓𝒂𝒇
𝕀𝕫𝕕𝕒𝕟𝕒; 2024. 𝒈𝒐𝒅𝒊𝒏𝒂
𝕊𝕥𝕣𝕒𝕟𝕚𝕔𝕒 ; 150
Već sam naslov mami — nije to običan pogled. To je pogled koji ostaje. Koji te proganja kad zatvoriš oči. Koji se pamti čak i kad zaboraviš ime.
Amelia Stewart u ovom romanu donosi jednu od onih priča koje ne čitaš samo očima — nego i prsima, i dušom, i onim dijelovima srca koje si već odavno zapečatila jer “boli previše”.
Priča nije ljubavni klišej. Ovo je priča o ranjivosti, povjerenju, o povratku vjeri u ljude. I naravno — o pogledu. Onom kojem ni oklop ne pomaže.
“Ž𝑖𝑣𝑜𝑡 𝑛𝑖𝑗𝑒 𝑢𝑣𝑖𝑗𝑒𝑘 𝑠𝑘𝑙𝑜𝑛 𝑝𝑜𝑑𝑖𝑗𝑒𝑙𝑖𝑡𝑖 𝑛𝑎𝑚 𝑠𝑜𝑏𝑟𝑒 𝑘𝑎𝑟𝑡𝑒. 𝐺𝑟𝑎𝑐𝑒 𝑗𝑒 𝑛𝑎 𝑘𝑟𝑎𝑗𝑢 𝑖𝑚𝑎𝑙𝑎 𝑖𝑧𝑏𝑜𝑟. 𝑀𝑜𝑔𝑙𝑎 𝑗𝑒 𝑏𝑖𝑟𝑎𝑡𝑖: 𝑠𝑡𝑎𝑟𝑖 ž𝑖𝑣𝑜𝑡 𝑠 𝑚𝑟𝑙𝑗𝑜𝑚 𝑛𝑎 č𝑒𝑙𝑢 𝑖𝑙𝑖 𝑛𝑜𝑣 ž𝑖𝑣𝑜𝑡 𝑑𝑎𝑙𝑒𝑘𝑜 𝑜𝑑 𝑠𝑣𝑖ℎ.”
U središtu romana nalazi se žena koja nosi teret prošlosti — emocionalni, duboko utisnut.
U njen život ulazi muškarac. Ne kao spasitelj, nego kao netko tko vidi kroz nju.
Ne pita previše. Ne pritišće. Ali pogledom razotkriva ono što ona više ni sebi ne priznaje.
Njihov odnos se gradi polako, kroz poglede, tišine, susrete gdje više govori ono što se ne kaže.
Nećemo ti otkriti tko je on, što je ona sve prošla, i što će se dogoditi, jer ova knjiga te vuče da sama to doživiš.
A vjeruj mi… doživjet ćeš.
Grace je slojevita, zatvorena, ali ne hladna. Nosi ogrebotine, ali nije žrtva. Njena unutarnja snaga nije u borbenosti, nego u tome što još voli unatoč svemu.
Gabriel nije klasični “opasan frajer”. Nema savršenu čeljust i bogatstvo. Ima… dubinu. Strpljenje. I pogled. Onaj koji ne zavodi tijelo, nego ulazi pod kožu.
Amelijin stil pisanja je prozračan, ali emotivno gust.
Zna pogoditi tamo gdje najviše boli, ali ne da bi ranila, nego da bi probudila.
Riječi nisu velike. Nema tu pretencioznosti. Ali ima onog što najviše tražimo: istinu u fikciji.
Jako me iznenadila ovom knjigom i drago mi je što je došla u pravo vrijeme, kada su mi neke riječi bile i samoj potrebne.
“𝑈ℎ𝑣𝑎𝑡𝑖𝑜 𝑠𝑎𝑚 𝑗𝑒 𝑧𝑎 𝑑𝑟𝑢𝑔𝑢 𝑟𝑢𝑘𝑢 𝑖 𝑝𝑜𝑣𝑢𝑘𝑎𝑜 𝑘 𝑠𝑒𝑏𝑖. 𝑆𝑣𝑒 𝑑𝑜 𝑠𝑎𝑑𝑎 𝑛𝑖𝑠𝑎𝑚 𝑟𝑎𝑧𝑚𝑖š𝑙𝑗𝑎𝑜 𝑘𝑜𝑙𝑖𝑘𝑜 𝑜𝑣𝑎𝑗 𝑧𝑎𝑗𝑒𝑑𝑛𝑖č𝑘𝑖 𝑏𝑜𝑟𝑎𝑣𝑎𝑘 𝑚𝑜ž𝑒 𝑜𝑡𝑖ć𝑖 𝑢 𝑝𝑜𝑔𝑟𝑒š𝑛𝑜𝑚 𝑠𝑚𝑗𝑒𝑟𝑢. 𝐺𝑙𝑒𝑑𝑎𝑜 𝑠𝑎𝑚 𝑗𝑒, 𝑑𝑜𝑑𝑖𝑟𝑛𝑢𝑜… 𝑎𝑙𝑖… 𝑛𝑒š𝑡𝑜 𝑗𝑒 𝑡𝑢 𝑛𝑒𝑑𝑜𝑠𝑡𝑎𝑗𝑎𝑙𝑜.”
To je knjiga za sve žene koje su bile povrijeđene, sumnjale u sebe, ali još uvijek, možda u tišini, vjeruju da postoji netko tko će ih vidjeti.
Ne spasiti. Ne promijeniti. Samo vidjeti.
Za koga je ova knjiga?
Za svaku dušu koja zna što znači šutiti, i biti krhka, i ponovno se otvarati.
Za one koje pamte dodire, ali najviše pamte — poglede.
Ako bih morala staviti ocjenu:
5/5 — ne jer je savršena, nego jer je iskrena.
A to se više ne nalazi svaki dan.
𝕂𝕟𝕛𝕚𝕘𝕒; 𝑷𝒐𝒈𝒍𝒆𝒅 𝒌𝒐𝒋𝒊 𝒑𝒂𝒎𝒕𝒊𝒎
ℕ𝕒𝕜𝕝𝕒𝕕𝕟𝕚𝕜; 𝑷𝒓𝒐𝒇&𝑮𝒓𝒂𝒇
𝕀𝕫𝕕𝕒𝕟𝕒; 2024. 𝒈𝒐𝒅𝒊𝒏𝒂
𝕊𝕥𝕣𝕒𝕟𝕚𝕔𝕒 ; 150
Već sam naslov mami — nije to običan pogled. To je pogled koji ostaje. Koji te proganja kad zatvoriš oči. Koji se pamti čak i kad zaboraviš ime. Amelia Stewart u ovom romanu donosi jednu od onih priča koje ne čitaš samo očima — nego i prsima, i dušom, i onim dijelovima srca koje si već odavno zapečatila jer “boli previše”.Priča nije ljubavni klišej. Ovo je priča o ranjivosti, povjerenju, o povratku vjeri u ljude. I naravno — o pogledu. Onom kojem ni oklop ne pomaže.
“Ž𝑖𝑣𝑜𝑡 𝑛𝑖𝑗𝑒 𝑢𝑣𝑖𝑗𝑒𝑘 𝑠𝑘𝑙𝑜𝑛 𝑝𝑜𝑑𝑖𝑗𝑒𝑙𝑖𝑡𝑖 𝑛𝑎𝑚 𝑠𝑜𝑏𝑟𝑒 𝑘𝑎𝑟𝑡𝑒. 𝐺𝑟𝑎𝑐𝑒 𝑗𝑒 𝑛𝑎 𝑘𝑟𝑎𝑗𝑢 𝑖𝑚𝑎𝑙𝑎 𝑖𝑧𝑏𝑜𝑟. 𝑀𝑜𝑔𝑙𝑎 𝑗𝑒 𝑏𝑖𝑟𝑎𝑡𝑖: 𝑠𝑡𝑎𝑟𝑖 ž𝑖𝑣𝑜𝑡 𝑠 𝑚𝑟𝑙𝑗𝑜𝑚 𝑛𝑎 č𝑒𝑙𝑢 𝑖𝑙𝑖 𝑛𝑜𝑣 ž𝑖𝑣𝑜𝑡 𝑑𝑎𝑙𝑒𝑘𝑜 𝑜𝑑 𝑠𝑣𝑖ℎ.”
U središtu romana nalazi se žena koja nosi teret prošlosti — emocionalni, duboko utisnut.U njen život ulazi muškarac. Ne kao spasitelj, nego kao netko tko vidi kroz nju.
Ne pita previše. Ne pritišće. Ali pogledom razotkriva ono što ona više ni sebi ne priznaje.
Njihov odnos se gradi polako, kroz poglede, tišine, susrete gdje više govori ono što se ne kaže.Nećemo ti otkriti tko je on, što je ona sve prošla, i što će se dogoditi, jer ova knjiga te vuče da sama to doživiš.
A vjeruj mi… doživjet ćeš.
Grace je slojevita, zatvorena, ali ne hladna. Nosi ogrebotine, ali nije žrtva. Njena unutarnja snaga nije u borbenosti, nego u tome što još voli unatoč svemu. Gabriel nije klasični “opasan frajer”. Nema savršenu čeljust i bogatstvo. Ima… dubinu. Strpljenje. I pogled. Onaj koji ne zavodi tijelo, nego ulazi pod kožu. Amelijin stil pisanja je prozračan, ali emotivno gust.Zna pogoditi tamo gdje najviše boli, ali ne da bi ranila, nego da bi probudila.
Riječi nisu velike. Nema tu pretencioznosti. Ali ima onog što najviše tražimo: istinu u fikciji.
Jako me iznenadila ovom knjigom i drago mi je što je došla u pravo vrijeme, kada su mi neke riječi bile i samoj potrebne.
“𝑈ℎ𝑣𝑎𝑡𝑖𝑜 𝑠𝑎𝑚 𝑗𝑒 𝑧𝑎 𝑑𝑟𝑢𝑔𝑢 𝑟𝑢𝑘𝑢 𝑖 𝑝𝑜𝑣𝑢𝑘𝑎𝑜 𝑘 𝑠𝑒𝑏𝑖. 𝑆𝑣𝑒 𝑑𝑜 𝑠𝑎𝑑𝑎 𝑛𝑖𝑠𝑎𝑚 𝑟𝑎𝑧𝑚𝑖š𝑙𝑗𝑎𝑜 𝑘𝑜𝑙𝑖𝑘𝑜 𝑜𝑣𝑎𝑗 𝑧𝑎𝑗𝑒𝑑𝑛𝑖č𝑘𝑖 𝑏𝑜𝑟𝑎𝑣𝑎𝑘 𝑚𝑜ž𝑒 𝑜𝑡𝑖ć𝑖 𝑢 𝑝𝑜𝑔𝑟𝑒š𝑛𝑜𝑚 𝑠𝑚𝑗𝑒𝑟𝑢. 𝐺𝑙𝑒𝑑𝑎𝑜 𝑠𝑎𝑚 𝑗𝑒, 𝑑𝑜𝑑𝑖𝑟𝑛𝑢𝑜… 𝑎𝑙𝑖… 𝑛𝑒š𝑡𝑜 𝑗𝑒 𝑡𝑢 𝑛𝑒𝑑𝑜𝑠𝑡𝑎𝑗𝑎𝑙𝑜.”
To je knjiga za sve žene koje su bile povrijeđene, sumnjale u sebe, ali još uvijek, možda u tišini, vjeruju da postoji netko tko će ih vidjeti.Ne spasiti. Ne promijeniti. Samo vidjeti.
Za koga je ova knjiga?Za svaku dušu koja zna što znači šutiti, i biti krhka, i ponovno se otvarati.
Za one koje pamte dodire, ali najviše pamte — poglede.
Ako bih morala staviti ocjenu:
5/5 — ne jer je savršena, nego jer je iskrena.A to se više ne nalazi svaki dan.