RAZGOVORI UGODNI – UPOZNAJTE NAŠE AUTORE!
UPOZNAJTE NAŠE AUTORE, RAZGOVORI UGODNI – KARLA KUZLE, autorica priče za djecu „SRETAN MAČAK SMUC“, romana za mlade „IZREZBARENO POLUGODIŠTE“, i autobiografskog romana „ČAJ OD RUŽE“
-
Za početak, reci nam par riječi o sebi, predstavi se ukratko onima koji te ne poznaju.
Kći, supruga, prijateljica, kuma, snaha, pravnica, spisateljica, volonterka, osoba s invaliditetom, vlasnica jednog nestašnog mačka… Puno je još mojih uloga…
-
Kada si se počela baviti pisanjem i zašto? Što za tebe znači pisanje?
Pisati sam, paradoksalno, naučila puno prije nego čitati. Od nižih razreda osnovne škole učiteljice su me poticale da svoje uratke šaljem na natječaje i u dječje časopise, pa sam svoje prve dvije nagrade osvojila u trećem razredu osnovne škole.
Danas mi je pisanje sinonim za mentalno zdravlje i kognitivnu, umnu svježinu, utjeha, rasterećenje, kreativni izražaj, verbalizacija misli i osjećaja, svrha i smisao postojanja.
-
Jesi li sanjala o tome da se nešto tvoje nađe na policama knjižara, knjižnica, čitatelja?
Naravno i oduvijek. Kad sam ugledala svoju slikovnicu „Sretan mačak Smuc“ u prvim redovima svoje najdraže knjižare Hoću knjigu u zagrebačkom City Centru One West – oči su mi zasuzile od ganuća, ponosa i sreće.
Drugo najdraže mjesto zauzima na polici u zagrebačkoj jankomirskoj bolnici, Klinici za psihijatriju Sveti Ivan, moja autobiografska knjiga „Čaj od ruže“, čije reizdanje upravo pripremamo u Prof&Grafu. Nadam se da ona tamo barem malo pomogne i ohrabri pacijente i članove obitelji oboljelih. To je knjiga nade i novog početka.
-
Kako je nastala ideja za tvoje najnovije autorsko djelo – slikovnicu o sretnom mačku Smucu? Što ili tko ti je bio inspiracija za nju?
Svi protagonisti slikovnice postoje u realnosti, suprug Soniboj, naši dragi prijatelji Lidija i Mario, i naš veseli mačak Smucalo. Naravno, od inspiracije do realizacije – uvijek je potrebno razlikovati realitet i umjetničku slobodu kojom se prenosi određena poruka. Pouka svih mojih dijela obojena je osobnim iskustvom kako je prije svega potrebno čuti drugoga i prihvatiti ga u njegovoj različitosti od nas samih. Također godine moga volontiranja kao tete pričalice i druženja s djecom svojih prijateljica, te bivanja strinom, utjecale su na želju da se izrazim kroz slikovnicu s univerzalnom porukom i namijenjenu svim uzrastima, pa i odraslima.
-
Koliko si dugo si radila na njoj?
Spoznajno i emotivno – dugo, pisci pišu uvijek i neprestano, praktično – ne toliko vremenski dug period, koliko detaljno i pedantno. Riječi i rečenice uvijek pustim da malo i prespavaju, jer ih nakon toga neutralnije i realističnije odmjerim.
-
Opiši nam malo proces suradnje sa svojom ilustratoricom.
Jedna polaznica moje radionice terapijskog pisanja preporučila mi je Zrinku Ostović i vječno sam joj iskreno zahvalna jer nisam mogla susresti se s boljom osobom i kvalitetnijom ilustratoricom. Zrinka u struci ima puno iskustva i najbolje preporuke, ali ono što me posebno osvojilo bilo je što je ona osjetila kakav je naš Smuc i instantno ga slikom dočarala kao pravog malog, ali simpatičnog fakina. Naša je suradnja bila lijepa, skladna, opuštena i ugodna, a nadasve profesionalna. Osjetljiva sam i to su mi sve vrlo važne odrednice. Zavoljela sam Zrinku i nadam se da će nam se kreativni potencijali opet negdje susresti.
-
Kakav je bio osjećaj pripremati svoju prvu slikovnicu za tisak?
Veliko uzbuđenje pratilo je cijeli proces, a po prirodi sam vrlo nestrpljiva. Iskreno, bez uviđavnosti ekipe Prof&Grafa, urednice Saše Jakšić, koja je sve podržala i savjetom i prijateljstvom, te grafičke obrade Danijela Jakšić – ne bih uspjela, a ne bih se čak ni odvažila na poduhvat.
-
Što si htjela poručiti čitateljima ovom svojom pričom?
Nekako se u životu dogodi da nam od najranijeg djetinjstva uvijek netko drugi kroji sudbinu i zna što je za nas najbolje, pa nas to kasnije određuje. Možda to ne bi trebala biti apsolutna zadatost, budući da zapravo nitko ne zna – doli mi sami. Potrebno je imati hrabrosti i mudrosti odgajati djecu na način da pronađu svoj glas. Čak i kada se dvoumimo, nismo sigurni što želimo i u dilemi smo koji je za nas ispravan put – ipak ne trebamo dobronamjeran savjet, nego nesebičnu podršku. Uvijek i u svakoj dobi.
-
Kako je tvoja čitalačka publika reagirala na slikovnicu?
Sa svakim izdanim djelom – sve manje suzdržano i sve iskrenije. Po prirodi stvari i u skladu s mojim željama i planom, čitateljstvo je univerzalnije, šire, a dječja mi je publika – posebna radost. Djecu ne možeš zavarati nikakvom virtuoznošću.
-
Kada ne pišeš, čime se još baviš u slobodno vrijeme?
U zadnjih sam se nekoliko godina koncentrirala da izučavanje psihologije, posebice na utjecaj pisanja kao blagotvorne terapije pri suočavanju sa stresorima svakodnevnog življenja te u nastojanju očuvanja i unapređenja mentalnog zdravlja, pa u suradnji sa psiholozima vodim radionice u dvije zagrebačke udruge i ponekad gostujem na nekom od fakulteta ili veleučilišta zdravstvenog usmjerenja. Osobno imam dosta psihofizičkih zdravstvenih problema – tako da, nažalost, nemam puno slobodnog vremena.
-
Imaš li neke književne uzore, neke domaće ili strane autore kojima se diviš, i koje bi preporučio drugima?
Moja je preporuka da otvoriš svako štivo i pružiš mu šansu, jer niti ne slutiš s kojim autorom ili temom ćeš „kliknuti”. Pisana riječ ima moć otvoriti vidike. Trenutno uglavnom čitam publicistiku.
-
Napisala si i izdala, uz ovu slikovnicu, jedan autobiografski roman i jedan roman za mlade, oba su vrlo uspješna. Planiraš li se okušati u još nekom žanru? Radiš li trenutno na nečemu novome?
Planiram napisati i objaviti priručnik o svojem iskustvu vođenja radionica terapijskog pisanja. Imam u pripremi i jednu knjigu fikcije, pretežno ljubavne tematike. Voljela bih i svoju autobiografiju pretvoriti u dramski tekst. Budući da sam već imala ponuda za snimanje, čini mi se da je „Čaj od ruže“ produkcijski pristupačan, kvalitetan i koristan projekt u koji valja ulagati. U svakom slučaju ću sa suradnicima iz Prof&Grafa prevesti Čaj od ruže i ponuditi ga inozemnom tržištu. I moj drugi roman, „Izrezbareno polugodište“, Saša Jakšić je detaljno pročitala i dala konstruktivne opaske i smjernice. Puno joj dugujem…
-
Za kraj, što bi poručila svim drugim mladim/neafirmiranim autorima ili onima koji će to tek postati?
Život piše priče, osobne i posuđene uspomene vrijedne bilježenja, a kreativnost je imanentna svim ljudima. Odvažite se i uz podršku kvalitetnih suradnika – samo hrabro krenite. Nikada i ni u kojem trenutku nećete biti spremniji…