RAZGOVORI UGODNI – UPOZNAJTE NAŠE AUTORE!
UPOZNAJTE NAŠE AUTORE, RAZGOVORI UGODNI – SLAVICA CVITANUŠIĆ
Pitanja:
-
Za početak, reci nam par riječi o sebi, predstavi se ukratko onima koji te ne poznaju.
Zovem se Slavica Cvitanušić, po zvanju sam profesorica engleskog i njemačkog jezika i književnosti, a po zanimanju teacherica engleskog i njemačkog jezika u OŠ Blage Zadre u Vukovaru. Imala sam sreće udati se za svoju ljubav iz mladosti, a plodovi te ljubavi su tri krasne, poprilično samosvjesne i kritički raspoložene djevojke.
-
Kada si se počela baviti pisanjem i zašto? Što za tebe znači pisanje?
Kad malo bolje razmislim, ne sjećam se razdoblja u svom životu kad nisam nešto „piskarala”. Dnevnike, sastavke, pisma i, konačno, pjesme. Pisanje je za mene vrlo zdrav i učinkovit „ispušni ventil”. Kad se osjetim preplavljenom životom i svime, dobrim ili lošim, što on donosi, višak emocija pretočim na papir i trenutačno mi bude lakše.
-
Jesi li sanjala o tome da se nešto tvoje nađe na policama knjižara, knjižnica, čitatelja?
Vjerojatno jesam, premda mi je trebalo poprilično vremena da to sama sebi osvijestim. Sada, kad imam svoju knjigu i čitatelje koji mi se često javljaju, samo da bi rekli koliko im moje pjesme znače, uviđam da je to ostvarenje sna.
-
Kako je nastala ideja za tvoju prvu zbirku? Što ili tko ti je bio inspiracija za nju?
Ideja je sazrijevala godinama. Imala sam sve više pjesama i sve više upita gdje se može pronaći i kupiti zbirka. Ja sam kreativna, ali ne i osobito poduzetna. Zato sam sve stavila u Božje ruke, jer On je u prvom redu bio i inspiracija i pokretač i molila sam, možda neozbiljno, da se izdavanje knjige samo od sebe dogodi. I, zapravo, na kraju je tako i bilo.
-
Koliko si dugo si radila na njoj?
Kao što sam već rekla, pjesme sam skupljala godinama, tako da nisam morala brinuti za sadržaj odnosno materijal za zbirku. Kad se sve „poklopilo” i kad sam stupila u kontakt s IK „Prof & Graf”, odnosno s tobom, draga Saša, sve se odvijalo munjevitom brzinom. Toliko smo dobro „kliknule” da od ponude do slanja zbirke u tisak nije prošlo više od dva-tri tjedna.
-
Kakav je bio osjećaj pripremati svoju prvu knjigu za tisak? Opiši nam trenutak kada si prvi put primila svoju knjigu u ruke.
Osjećaj je bio izvanredan, kao da sam se, nesvjesno, dugo vremena za to pripremala. Imala sam energije i volje na pretek i zaista uživala. Kad je knjiga izišla iz tiska, bila sam na godišnjem odmoru u Dalmaciji, ali i tu je uskočio dragi „Prof & Graf” i dostavio mi moje prve primjerke. Savršeno.
-
Koja ti je najdraža pjesma iz zbirke i zašto?
Eh, to je kao da me pitaš koja mi je od mojih kćeri najdraža! Imam pjesmu koja me se najsnažnije dojmila, po njoj sam nazvala i zbirku – „Možda sutra…”, ali svaka mi u svoje vrijeme „sjedne”. Koliko čujem, ista se stvar događa i čitateljima.
-
Što si htjela poručiti čitateljima ovom svojom zbirkom?
Htjela sam im poručiti, kao i sebi samoj, da uvijek postoji nada. Unatoč svim životnim prilikama i neprilikama, postoji Ljubav koja je beskrajna i bezuvjetna, koja na svom dlanu drži i svojom rukom pokreće svijet. Koliko god da je loše danas, možda će sutra biti bolje. Ako ne baš sutra, definitivno prekosutra.
-
Kako tvoja obitelj reagira na tvoje pisanje i izdavanje?
Eh… Suprug je otvoreno ponosan, najmlađa kćer također, a dvije starije kćeri pritajeno. One su teenagerice i previše su cool da bi pohvalile mamu, uostalom hvaljenje mamom pjesnikinjom previše je „cringe”, to svatko zna. Ipak, nedavno mi je Ana, najstarija kćer, priznala da joj se neke od mojih pjesama zaista sviđaju i da su ju neke čak i rasplakale. A srednja, Eva, i sama piše. Najmlađa, Ruža, glavna je izvođačica maminih pjesama, ona ih uči napamet pa ih recitira.
-
Kada ne pišeš, čime se još baviš u slobodno vrijeme?
Voljela bih reći da imam hrpu uzbudljivih hobija, ali nemam. Uz posao na puno radno vrijeme i prilično veliku obitelj, kad ne pišem i nisam u školi, kuham, spremam, slažem rublje, uglavnom, bavim se svim majčinskim poslovima. Ipak, obožavam šetati, a Osijek je savršen za to. Volim pogledati dobar film i, naravno, obožavam čitati.
-
Imaš li neke književne uzore, neke domaće ili strane autore kojima se diviš, i koje bi preporučila drugima?
Od pjesnika, definitivno najdublje osjećam poeziju Tina Ujevića i Arsena Dedića. Što se tiče pisaca, volim J.D. Salingera i Nicka Hornbyja. Iznad svega cijenim pjesnike „zakamuflirane” u pjevače, kantautore… Poeziju definitivno bolje osjetim uz glazbenu podlogu pa uživam u stihovima Leonarda Cohena i Đorđa Balaševića.
-
Kakav je status poezije u Hrvatskoj po tvom mišljenju?
Mislim da nisam baš kvalificirana odgovoriti na ovo pitanje. Imam tu jednu zbirku, čije se prvo izdanje gotovo rasprodalo, tako da bih mogla reći da ljudi još uvijek cijene poeziju. Ipak, mislim da su daleko popularniji romani, ljubavni, kriminalistički… Stvarnost zna biti zaista surova i prirodno je da ljudi traže pauzu od nje.
-
Radiš li trenutno na nečemu novome, i ako da, želiš li to podijeliti s nama?
Bogu hvala, izvor moje inspiracije još nije presušio, a budući da se napajam na nepresušnom izvoru, očekujem da ni neće tako skoro. Imam novih pjesama, kao i starih, još neobjavljenih, dovoljno za još barem jednu – dvije zbirke. Sad opet čekam da se okolnosti poslože i da se to, nekako, samo dogodi.
-
Za kraj, što bi poručila svim drugim mladim/neafirmiranim autorima ili onima koji će to tek postati?
Svatko tko piše itekako je svjestan da sam ne upravlja tim procesom, niti ga može namjerno zaustaviti. Pisanje je dar, i poziv, recimo. Mišljenja sam da se darovi ne bi smjeli skrivati i potiskivati. Mladim bih autorima poručila da se odvaže na taj korak i podijele svoju umjetnost sa svijetom. Sigurno postoji netko u mnoštvu kome će vaše riječi život okrenuti u pravom smjeru. A imati mogućnost nekome popraviti dan, tjedan, mjesec ili čak život, a ne iskoristiti ju, naprosto je okrutno, ne samo prema drugima, nego i prema samome sebi.