IK Profigraf

Snježana Mihajlović

Juha od bundeve

Kažu da čovjek mora voljeti sam sebe

da bi ga voljeli drugi.

Kako naučiti pretvarati svoje mane,

sve svoje loše strane u nešto lijepo?

Kako da volim sebe kad nakon porcije gulaša

pojedem još tri klipa pečenog kukuruza?

Sita, otečena, napuhnuta … Kako da volim se?

Kako da voliš me?

Mrzim samu sebe, svoja usta, zube svoje,

zamamne plodove jeseni i plodove ovog nemara.

Očne kapke sve teže podižem,

kad progledam bit će lakše, znam.

Treba snage za sagledati, spoznati i prepoznati.

Treba zatvoriti vrtoglavi mlin i podići kulise.

Okrećem film!

Crnom olovkom na papiru određujem pravila.

Dozu hrane smanjit ću, mjeru ljubavi pojačat ću.

Umjesto pečenog kukuruza i slasne kesten-kocke

pojest ću tostirano povrće i juhu od bundeve.

 

Hoću li biti zadovoljnija ili samo lakša i poletnija?

Hoću li voljeti iskrenije i više?

Istinu ću šaputati tiho ljubeći žlicu juhe

i tebe za svojim stolom.

 

 

Kesten na usnama

Stigli su kestenjari na ulice grada,

zamamni zov kvartom šire.

Sjedim u naslonjaču s knjigom u ruci,

tragovi jeseni u oku su mome.

Čekam te.

Osluškujem korake kroz otvoren prozor,

polako kruže u toplom oblaku dima.

Već dugo nema te.

Merlot u kuhinji ključa polako,

cimet s klinčićima u loncu pleše.

 

Konačno stižeš,

u stan unosiš parfem uličnog pečenjara.

U ruci držiš papirnatu mjericu poslastice,

a na usnama crni trag kušanja.

Dok te grlim, otimam okus i miris prisvajam,

zlatne verse jesenje ljubavi tražim.

Na kuhinjskom stolu šalice su dvije,

začinska mješavina omamljuje čula.

 

 

Klupko vune

Krenule su jesenje kiše i bure,

staru smokvu vjetar nesmiljeno savija,

tu, na brijegu tvom.

Suhe latice žutih ruža,

skupljaju se na ulazu u topli dom,

tu, na pragu tvom.

Ti sjediš zamišljena,

s pletivom u izboranim rukama,

tu, na kauču tvom.

Stari borovi plešu mambo,

kovitlaju misli kroz magičnu jesen,

tu, u veselom oku tvom.

Ti pripremaš božićne darove,

šalove tople malim praunucima,

tu, u dnevnom boravku tvom.

Klupko vune se okreće,

osam šalova na kauč je poredano,

tu su, uz tebe su, u srcu tvom.

 

 

Naša jesen

Zakoračila sam nogom

u šarene dane jeseni ove.

Veseli me balada vjetra u granju,

njegovo šuškanje i šaputanje.

Kišne kapi ljube zlatno sazrelo lišće

pa i ja mijenjam svoje boje.

Listam raspoloženja, listam godine,

ubirem plodove.

U starom vinogradu osjećam se mlado,

životu se radujem.

Krenula je berba, čuje se pjesma,

to ritam je života moga.

Punu košaru jesenskih plodova

ne nosim sama, uz mene si.

S teškom brentom na leđima svojim,

koračaš uzdignute glave,

sa mnom kroz našu jesen.

 

 

Plava i zlatna moje su boje

Kišne kapi po kišobranu klize.

Plešu na crvenom platnu

i naginju se preko ruba pozornice.

Listopadna predstava u mom je oku.

Promatram žuto lišće divljeg kestena,

ono se još svojim palčevima grčevito za stablo drži.

Prvi vjetar će ga otresti i satkati u parku tepih zlatni.

Pred očima mi se pomiču kulise pozornice,

čekam jesenju sonatu na klaviru.

Na nebu plešu oblaci, slažu nisku sitnih bisera,

koju će uskoro vjetar u širok osmijeh razvući.

 

Volim jesenje boje na ulici ali ipak kući žurim.

Uzimam foto album, najdražu fotografiju tražim,

od prije nekoliko godina kad malen si i nestašan bio.

Bijela glava Jakove i nebo plave oči tvoje

ispod gomile lišća proviruju veselo.

Pa kako ne bih voljela jesen, ona je zaigrana radost

u tvojim malim rukama.

U parku, u kestenovom lišću šuška tvoj smijeh.

Ti moj si slikar, zlatnom mi bojom oslikavaš dane.

 

 

Zlatna jesen

Koraci tihi, još uvijek brzi,

po izbrazdanoj cesti idu,

koraci starca dragog.

Iz maslinika kad se vraća,

suton mu sjenu prati,

umor se vidi kod hoda tog.

Svako je stablo masline sretno,

koje dodir toplih ruku zna,

ruku izboranih starog oca mog.

U zrelu jesen, jesen žutu,

urod će zlatan maslina dati,

s brijega osunčanog, s krša otočnog.

S noge na nogu do svog doma,

ide moj otac pognute glave,

udišući mirise smilja.

Uzima bevandu hladnu u čašu,

pod brajdu svoju na odmor sjeda,

okićenom grozdu pjeva iz milja.

S mora se glazba valova širi,

tanke žice harfe trepere u brajdi,

gleda ju veselo oko iskusno.

Zrela je jesen ogrnula starca,

u očima mu polje plodonosno,

zlatna starost i srce ponosno.