IK Profigraf

NAČIN NA KOJI ME JE POLJUBIO, Carly Cesaire

 

Cijeli svijet je protiv mene. Ništa mi ne ide od ruke. Prvo dobijem otkaz, a onda me ni stanodavka ne želi pričekati do kraja tjedna s isplatom. U redu, priznajem da nisam bila redovita svaki mjesec s plaćanjem stanarine, ali to također nije bila moja krivica. Poslodavac me nije htio isplatiti i bezbroj me puta zaribao za prekovremene. Priznajem da raditi na crno ima svoje prednosti, ali također ima i jebene mane. Konobariti u prljavom i jeftinom klubu za bijednu siću koju na kraju ni ne dobijem je ponižavajuće.

Ljuta sam na cijeli svijet. I ne mogu vjerovati u što mi se život pretvara.

Bijesno trpam kofer svojim jadnim stvarima, ne mareći što ga vjerojatno neću moći zatvoriti od količine pogužvanih majica. Primorana sam vratiti se k mami dok ne shvatim što ću dalje. A čim joj kročim na prag znam kako će me ubiti u pojam svojim zvocanjem: Rekla sam ti, Angel, biti odgovoran je teška stvar. Bla bla bla. Isfrustrirana sam i napeta i osjećam kako su mi mišići ukroćeni od stresa.

„Prije nešto manje od pola sata opljačkana je banka San Pietro, no pljačka je pošla po zlu kada je jedan od pljačkaša počeo pucati na vlastite sudionike.“

Zaustavim pretragu po ormaru za sljedećom krpicom te razrogračenih očiju pogledam u televizor na kojem su u tijeku bile dnevne vijesti. Bacim vješalicu s, dragom mi, haljinom na krevet pa sjednem na njega gledajući izbezumljeno u televizor potpuno zaokupljena i podasve zainteresirana.

„Od tri pljačkaša jedan je teže ranjen dok je drugi uhićen. Ali ovime upozoravamo da je treći u bijegu.“ Promrznem. Ta banka je udaljena samo za jedan blok od mene, a upravo sam postala jebena beskućnica. „Molimo građane da pripaze jer je treći pljačkaš naoružan.“

Ma super. „Policija moli da ljudi koji žive u okolici ostanu u kućama ako je to ikako moguće.“

Ugasim televizor. Ne mogu prolaziti kroz još jedan stres. Ustanem se prolazeći rukama kroz kosu. Zaustavim dlanove na potiljku uzdišući i zatvarajući oči, želeći uživati u miru. Prijeko potrebnom miru. Naglo lupanje iz hodnika mi uništi mir koji sam stvorila. Stresem se kada se zvuk ponovi. Bojažljivo se približim svome hodniku, a kada se zvuk ih hodnika zgrade ponovi zastanem i protrnem. Lagano se približim špijunki na vratima kako bih uvidjela što se vani zbiva.

Vidim kretanje sjena, ali ne mogu ništa više od toga dokučiti. Nenadano poskočim kada se ispred mene nađe lice. Potisnem vrisak prekrivši usta rukom. Koraknem natrag prema vratima, a prije nego što stignem proviriti kroz špijunku začuje se lupanje na vratima. Nepomično stojim ne znajući što napraviti, no kada glas s druge strane progovori prigušenim, oštrim, a pomalo i uplašenim tonom ne snađem se baš najbolje te otključam vrata puštajući plavokosog dečka da ležerno ušeta u moj stan.

„Zatvaraj!“ naredi mi. Nisam se ni okrenula, a on je već kopao po mojim ladicama. Tek kada se bočno okrenuo vidjela sam ranu na njegovom dlanu.

„Potrepštine za prvu pomoć su u kupaonici.“ Nelagodno upirem prstom u smjeru kupaonice. On zastane pogledavši u mene i na tu sekundu u kojoj je to trajalo vidjela sam puno više u tim očima od straha – kajanje. Zamahne glavom time mi govoreći da odem po njih što i učinim. Vratim se s alkoholom i zavojem te sjednem na kauč, a on ponovi isto.

U tišini mu zamotam ranu, bojeći se pogledati ga u oči. Znam tko je. Jasno je kao dan da je on onaj treći. Onaj u bijegu. Srce mi ubrzano kuca i bojim se da on to ne osjeti ili, još gore, čuje. Jer ja dakako čujem te ubrzane i snažne otkucaje. Tišina je u prostoriji i jedino što se čuje jest njegovo plitko disanje i moje ubrzano srce.

Nisam se snašla. Svjesna sam da otvoriti vrata nije bila pametna ideja. Dovraga, kriminalac je. Ali taj plavi pogled je izgledao je uplašeno i tužno i sve što sam ja vidjela bio je dječačko lice. Šutke sjedim na trosjedu ne znajući što učiniti. A s druge strane, ne znam ni kako će on reagirati. Komotno mogu postati njegov talac. No on izgleda bijesno, zapravo isfrustrirano. Prolazi rukama kroz svoju plavu kosu dok ja pomno promatram svaki korak koji radi.

„Nije trebalo ovako ispasti“, progovori. Nelagodno prođem dlanovima po hlačama. Skrenem pogled, a zatim zviznem nepromišljeno.

„Želiš li se otuširati?“ Njegov pogled pronađe moj. Bila sam smirena. Ili sam bar dobro prikrivala svoju uznemirenost? Kako god, on je bio zbunjen mojom gestom. Njegova grimasa je to dokazivala.

Na trenutak promisli, a potom kimne glavom zaputivši se u smjeru kupaonice. Udahnem duboko prije negoli se zaputim u svoju sobu po nove ručnike. Zastanem kada iz ormara izvadim ručnike i ugledam na noćnom ormariću mobitel. Automatski pogledam prema smjeru kupaonice. Mogu nazvati policiju. Mogu možda pokupiti i neku nagradu. Onda bih zasigurno ostala u ovome stanu. Mogla bih platiti stanarinu, ne?

No, ne učinim to već se uputim prema kupaonici u koju ulazim bez kucanja dok je vrući mlaz vode učinio svoje i zamaglio cijelu prostoriju. Ali on nije povukao zastor na tuš kabini i njegova široka leđa su me dočekala s pozdravom. I dalje držim ručnike dok bezobrazno gledam u golo tijelo. Trebam osjećati stid, ali istina je da osjećam neobjašnjiv adrenalin. Toliko loših stvari se dogodilo u posljednjih par dana da nisam sposobna za još stresa. Moje tijelo vapi za resetiranjem. Vapim za opuštanjem.

Okrene se darujući mi zbunjeni pogled. Oči su mi širom raširene, a usnice drhte osjećam to. Također osjećam kako su mi se bradavice naglo ukrutile od tog pogleda, a dolje.. dolje je eksplodiralo. Odmjeri me od glave do pete i samodopadno se nasmije kada pročita moje tijelo. Glavom mi kimne da mu se pridružim.

Ma jebeš ga.

Odložim ručnike sa strane te polako skinem komad po komad odjeće ostavljajući ju da leži na podu. Zakoračim u tuš kabinu, a njegov pogled me pomno prati. Stojimo par centimetara udaljeni jedan od drugoga ne približavajući se više. Ne gleda me. Bar ne u oči.

„Ti si, uistinu, sjebana kada puštaš kriminalca u svoj dom k tome mu nudiš tuš i onda mu se još pridružiš, ne?“ Provokatorski me pogleda, a taj osmijeh krasi njegovo lice. Da, zvučim kao luđakinja. I nikada nisam ovoliko riskirala. Može se reći da mi je puna kapa svega.

„A ne znam mu ni ime.“ Nadovežem se time zahtijevajući njegovo ime. Obliže usnice te napokon skupi hrabrosti pogledati me u oči.

„Atlas“, izusti suho gledajući u moje usnice. Nagne se kradući prvi poljubac.

Usne su mu mokre i tople. Topim se. Prepuštam se u potpunosti. Hvatam ga za obraze ne dozvoljavajući mu da pobjegne. Ne želeći da me pusti jer će onda sva čarolija nestati. Rukama prolazi po mojim golim leđima spuštajući ih polako do moje stražnjice grabeći ju. Tjera me unatrag te u dva minimalna koraka nađem se prilijepljena uz pločice. Hladne i nimalo ugodne pločice. Koža mi prži. Gorim i ne mogu ugasiti tu vatru koja plamsa u meni.

Odvoji svoje usne od mojih pogledavši me točno u oči. Te bistro plave oči koje bude u meni sve što je duboko spavalo. Nikada nisam nikoga upoznala s takvim pogledom, takvim očima. Ruke su mu položene na pločice iznad moje glave. Pokušava uravnoteženo disati dok ja pokušavam shvatiti što to točno činim. Ne stignem razmisliti do kraja jer u sljedećem trenutku on me žustro prima za obraze nastavljajući požrtvovno ljubljenje. Noktima prolazim po njegovim lažima ostavljajući krvavi trag iako ga ne vidim. Zaključujem to po njegovom režanju koje ispušta između svakog poljupca.

Spušta ruke do mojih kukova gdje prijeđe na dupe koje u trenutku zgrabi. Podigne me, a ja refleksno obgrlim noge oko njegovog struka. Prezauzeta ljubljenjem ne pojmim što se oko mene događa, no on se vrlo precizno namjesti na ulaz. Prekinem poljubac kada nonšalantno uđe probivši se u moje najdublje carstvo. Dahćem mu na ustima, a onda ubrzo izgubim koncentraciju i samo se naslonim na pločice zatvarajući oči i uživajući u svakom nadolazećem ulasku.

Prstima obuhvati moju bradu spuštajući mi glavu prema dolje kako bih se našla oči u oči s njime. Grub je i ne prikriva to, a ja ne prikrivam koliko mi to godi.

„Mogu li ja znati ime djevojke koja dahće zahvaljujući meni?“ izdahnem kada začujem pitanje jer način na koji je to izgovorio probudio je nešto posve novo u meni.

„Angel“, odgovorim kroz uzdah.

„Ironično“, nasmije se, „Ne ponašaš se poput anđela.“

Povuče me prema sebi kradući novi poljubac. Živim. Osjećam se tako živom. Posljednji sam se put ovako osjećala kada sam imala sedamnaest, a to je bilo prije pola desetljeća. Prolazim kroz njegovu kosu, pa po vratu i ramenima. A on ne izlazi i ne izgleda kao da planira.

„Čuješ li to?“ prošapće kada odvoji usne od mojih.

„Ne“, brzopleto odgovorim okrećući mu glavu natrag prema sebi. „Nastavi.“

Poljubim ga želeći da ne uništava ovo. Ne želim se vratiti u realnost.

„Ne, ozbiljno.“ Zastanemo na trenutak osluškujući.

„Policija! Otvorite!“ protrnem. Atlas me pogleda jednako zastrašujuće, no meni ovo probudi nešto novo. Novu dozu adrenalina.

„Svrši“, zapovjedim mu. Na trenutak me šutke promatra, a onda samodopadni osmijeh zamijeni taj, pomalo uplašeni, izraz lica.

Nastavi se kretati. Jednom rukom me pridržava dok drugi dlan stavi na moja usta ne želeći da policajci čuju ono što se vjerojatno već čulo. U naredne dvije minute kretanje se postepeno smanjuje dok se naši uzdasi izmjenjuju. Promatramo se i nitko se ne usudi pomaknuti dok policija ponovno ne pokuca na vrata.

„Čekaj tu“, ponovno mu zapovjedim. Izađem iz tuš kabine oblačeći svoj bademantil. Mokra trčim do vrata otvarajući ih.

„Gospođice“, policajac me dočeka vidno frustriran.

„Oprostite“, zadihano progovorim, „Bila sam pod tušem, nisam vas čula.“

„Jeste li čuli ili vidjeli nekoga sumnjivoga u ovoj zgradi? Dobili smo dojavu da je kriminalac ušetao ovdje.“ Prebacujem pogled s njega na njegovog kolegu.

„Ajme! Ne. Nisam nikoga vidjela niti čula.“

„Jeste li sami?“ drugi policajac zaviri iza mog ramena.

„Da“, odgovorim, „Živim sama.“

„Sigurni smo da smo čuli glasove.“ Doda prvi.

„Neugodno mi je.“ Promeškoljim se na mjestu. „Ali volim pod tušem gledati eksplicitne sadržaje. Zato vas nisam ni čula…“

„Aha“ pogledaju se međusobno. „Oprostite na smetnji. Molimo vas da se pritajite dok ga ne nađemo. Ne izlazite.“ Kimnem glavom.

„Mi ćemo pretražiti ostatak zgrade“, obavijesti me drugi policajac na što još par puta potvrdno kimnem glavom. Uz osmijeh im zatvorim vrata.

Kada se okrenem dočeka me njegova prisutnost. Njegova mokra kosa koja od vode više nije bila plava i te njegove modre oči.

„Ta hrabrost… “

Samodopadno se nasmijem.

„Ta neustrašivost… “

Približim mu se za korak.

„Ta seksepilnost… “

Stanem ispred njega.

„Ne ostavljaj me.“

Nasrne na moje usne. Obgrlim ga krećući u novu avanturu. Kažu da se neke veze stvaraju pod stresnim i napetim okolnostima. Ali zapravo ima to nešto… to nešto u načinu na koji me je poljubio.