IK Profigraf

RAZGOVORI UGODNI – UPOZNAJTE NAŠE AUTORE!

RAZGOVORI UGODNI – UPOZNAJTE NAŠE AUTORE!

Viktorija Majačić autorica romana „Zlatne ptice“

 

Pitanja:

  1. Za početak, kaži nam nešto o sebi što misliš da je najbitnije za znati.

Hm, prvo pitanje i već ne znam kako odgovoriti. Čak i kad moram napisati crticu o sebi kao autorici za potrebe nekog natječaja, događa se isto – riječi zastanu i često mi je najteži zadatak govoriti o sebi, ali ono što bih ovdje mogla spomenuti jeste da vjerujem u ljude. Da možemo biti dobri jedni prema drugima. To je moja najvažnija motivacija, ujedno i velika nada.

 

  1. Slijedi uobičajeno pitanje – kada si se počela baviti pisanjem, i zašto?

Ovo je već mnogo lakše pitanje! Prvi susreti s pisanjem zbili su se tijekom školovanja, kao i mnogim drugim autorima i autoricama. Oduvijek nešto bilježim i zapisujem, ali aktivno sam se posvetila toj tihoj strasti prije desetak godina sa željom da dio sebe darujem i pronađem u drugima. Isprva u obliku kolumni na županjskom portalu, postupno kroz kratke priče i naposljetku kroz prvo samostalno djelo.

 

  1. Što za tebe predstavlja pisanje i kakav je osjećaj biti dijelom domaće književne scene?

Ma, pisanje je sve! Užitak, potreba, ponekad i težak posao, neprocjenjivo drag posao, dar kojem se uvijek iznova radujem. Vidjeti plod vlastitih misli na policama knjižare ili knjižnice donosi ushit, ali i odgovornost. Ako nisam iskrena prema tekstu i čitatelju, nikome neću biti „domaća“, poznata ili draga, najmanje sebi, ali ni čitatelju koji je donio moju knjigu u svoj dom. Kad jednom  zakoračite u taj svijet, brzo vam postane jasno da ste jedna mala kap u nepreglednom moru. S prvijencem i izdavačkom kućom koja vjeruje u tvoju priču dospjeti na Interliber, Frankfurtski sajam knjiga i Panonski festival knjige nenadani je uspjeh, a vidjeti da je knjiga koju sam napisala posuđena iz knjižnice velika nagrada.

Dok sam pisala „Zlatne ptice“ uopće nisam razmišljala o svom mjestu na toj velikoj pučini, ali nakon dovršetka rukopisa uslijedilo je neizbježno pitanje. Što sad? Iako je danas, više nego ikad prije, prilično jednostavno objaviti knjigu i svakome su dostupne usluge tiskare, ipak sam željela da me u taj proces uvede netko tko razumije moć knjige. Moja potraga trajala je dugo, odbijenice i tišina pljuštale su po jedrima, ali ja sam strpljiv moreplovac, volim vjetar u kosi i sunce na koži. Kormilo nade još uvijek čvrsto držim u rukama i moram priznati da mi je neizmjerno drago što uopće brodim.

 
  1. Za sada si objavila samo jedan roman. Reci nam nešto ukratko o njemu, kako je nastao, što on znači za tebe i sl.

Prva objavljena knjiga je kao prva ljubav. Nisi siguran u ono što radiš, ni kako će okolina reagirati na tvoju zaljubljenost, izgaraš od želje i strasti, neprestano osjećaš strah, ali i zahvalnost što u rukama držiš zlatne ključeve. Zaista sam uživala u pisanju. Kroz period od stotinu godina i stanovnike mjesta u kojem živim i volim, željela sam istražiti teme koje se ne mijenjaju kroz povijest. Radost i patnja su univerzalne. Ljudi ih proživljavaju jednim dijelom zbog životnih okolnosti, koje prečesto mogu biti oskudne i okrutne, ali većim dijelom zbog vlastitih misli, djela i osjećaja. Zbog te zajedničke ljudske osobine, svi likovi iz romana su podjednako sretni i nesretni. Lik božice Mokoš iznimno mi je pomogao da se udaljim od opipljivog čovjeka i osluhnem ljudski duh.

Moje ptice sada žive svoj život, odvojen od mene, slobodne su, iako smo trajno povezane imenom. Darovale su mi nova iskustva i spoznaje, povezale me s brojnim drugim zaljubljenicima u riječi i proširile horizont. Pokazale su vještinu, snagu i želju jednog poletarca i uvijek će biti moje prvo književno ljubavno pismo.

 

  1. Jesi li zadovoljna reakcijama publike na njega?

Kako ne bih bila? Ako je čovjek mjera svih stvari, onda je zadovoljan čitatelj mjera uspjeha svake knjige. Prekrasan je osjećaj primiti neočekivanu poruku u kojoj saznaš da si riječima nježno dotaknuo nekog drugog čovjeka. Ili sresti nekoga na ulici, dok ideš u trgovinu po kruh, a ta osoba s osmijehom na licu kaže da je uživala u čitanju tvoje knjige.

 

  1. Pišeš i kratke priče ali i poeziju, što si isto objavila u nekim našim zbirkama, pa moramo pitati koja ti je forma izražavanja najdraža i zašto?

Objavljivanje poezije u zajedničkim zbirkama iz marljive Prof&Graf radionice bilo je veliki osobni izazov, ali drago mi je što sam odškrinula i ta vrata. Volim pisati i najčešće mi uopće nije važno u kojoj formi, ukoliko osjetim motiv, onda ću ga i pokušati zabilježiti. U kratkoj priči, pjesmi ili kolumni. Brojne moje priče izrasle su iz crtica objavljenih kao status na Facebooku, ispod fotografije na Instagramu ili zapisa u dnevniku.

 
  1. Kada kreneš pisati, imaš li neki konkretan plan, ili puštaš mašti i inspiraciji da te vodi? Kako izgleda tvoj proces stvaranja?

Hm, evo sad opet zastajkujem. Svi likovi o kojima sam pisala najprije dugo žive u mojim mislima ili kao bilješke na stranicama bilježnice, njihova sudbina bude mi odmah jasna i tek naknadno, aktivno pišući, ispunjavam mozaik tih izmišljenih života i događaja. Popunjavam rupe, gradim temelje, pomičem vlastite granice i preslagujem rečenice, zatim brišem, puno brišem, tek nakon toga poliram.

 

  1. Imaš li neke svoje rituale kada je pisanje u pitanju? Kada najčešće pišeš?

Nema pravila ni posebnih rituala, iako najčešće ne slušam glazbu i rado pišem u tišini bez obzira na doba dana. Često imam periode s pauzama, volim ostaviti tekst u marinadi, da pusti sokove, omekša tkivo priče. Recimo, ako se posvetim čitanju, tada ne pišem i obrnuto.

 

  1. Tko to je najveća podrška što se tiče pisanja i izdavanja?

Svi koji su me ikad primili u zagrljaj, rukama ili riječima, ali pronalazak gnijezda u Prof&Grafu bio je sudbonosan. Početak jedne nove lijepe priče. Svjetionik.

 

  1. Gdje najčešće pronalaziš inspiraciju?

Ljudsko iskustvo je nepresušan izvor za svaku vrstu stvaralaštva.

 

  1. Ubacuješ li u svoje pisanje i nešto autobiografsko? Bilo da je odgovor da ili ne, pojasni nam ga!

Vjerujem da književnost nije ništa drugo, nego zapisan i opisan život. Priče ne nastaju iz praznine, iako im je izvor nevidljiv. Ne znam kako drugi autori i autorice bilježe svoje priče, ali moje skromno iskustvo pisanja govori da se najbolje snalazim u temama koje poznajem. To nužno ne znači da izvlačim podatke iz vlastitog života ili života bližnjih, pa ih onda sitnim lažima i izmišljotinama pretvaram u tekst, ali volim napisano potkrijepiti proživljenim. No da se ne razumijemo pogrešno, ovdje „proživljeno“ označava dugotrajno i opsežno istraživanje, dok ono što poznajem može biti posredno, ali i neposredno iskustvo. Ukratko, pisanje pomalo nalikuje dobroj glumi, igri pretvaranja. Ako želiš osjećaje vjerodostojno prenijeti publici, najprije ih moraš upisati u sebe, zatim odglumiti ulogu najbolje što umiješ. Kad pisanje završi, kad zavjesa padne, onda si opet samo običan čovjek u kućnim papučama.

 

  1. Imaš li neki ‘lajtmotiv’ koji se provlači kroz sva tvoja djela, i ako da koji bi to bio?

Uh, misao vodilja. Ne znam, ja samo pokušavam bolje razumjeti sebe i svijet u kojem živim, zapisujući riječi i misli. Ako sam i nekome drugome pružila utjehu, djelić znanja, razumijevanje ili unijela tračak nade u nečiju svakodnevicu, barem kratkotrajno, onoliko koliko traje čitanje jedne knjige ili priče, onda je svako natipkano slovo bilo vrijedno truda.

 

  1. Imaš li neke književne uzore, neke domaće ili strane autore kojima se diviš, koje rado čitaš, a htjela bi ih preporučiti svojim čitateljima?

O ovome bih mogla napisati stranice, ali bit ću sažeta. Želimir Periš je književni čarobnjak kakvog do sada nismo imali na ovim književnim prostorima, a osječka književnica Ivana Šojat žena sa zlatnim perom!

 

  1. Radiš li trenutno na nečemu novome, i ako da, želiš li to podijeliti sa svojim čitateljima/fanovima?

Ideja ima mnogo, kao i nepročitanih knjiga. Trenutno iščitavam bilješke koje će se jednom pretvoriti u novi rukopis i pripremam pjesme za natječaj „Darovi jeseni“.

 

  1. Kada ne pišeš, čime se još baviš u slobodno vrijeme?

Knjige su moje slobodno vrijeme.

 

  1. Za kraj, što bi poručila mladim/novim/neafirmiranim autorima ili onima koji će to tek postati?

Isto što bih rekla mlađoj sebi – čitaj, piši i briši! Posveti se onome što voliš bez zadrške, neka te ne plaši sjena neuspjeha, neumorno šalji svoje riječi na književne natječaje, brusi znanje i talent. Ako ti misli zastanu u grlu, ne brini, uvijek će biti onih koji će te htjeti saslušati i nemoj odustati nakon neodgovorenih upita o suradnji. Vjeruj mi, njih će biti mnogo, ali hrabrija/i si nego što misliš.