IK Profigraf

POBJEDNIČKA PRIČA “NAŠA NAJVEĆA BLAGA”

ČAROBNI JASTUK, Ilaria Romani

 

„Opet si ružno sanjala, princezo?“ upita Agnes svoju petogodišnji kći kada vidi da se mršti nakon buđenja.

„Da, opet“, zagunđa malena Korina, uzdišući nesretno.

„Želiš li mi ispričati o tom snu?“ nastavi majka, uzimajući Korinu u svoje naručje da ju odnese do kupaonice, gdje će obaviti prvu jutarnju higijenu.

„Ne baš“, namršti se opet Korina. Protrljala se svojim ručicama oči, te sneno zijevnula dok ju je Agnes razodijevala. „Ako moraš znati, napao me zmaj. Bio je ružan i strašan“, ipak doda kad se malo razbudi.

„Naravno da je. Ipak si ti princeza“, odgovori joj majka uz smiješak. Malena je prostrijeli ljutitim pogledom, nesigurna u to šali li se njezina majka, ili misli ozbiljno.

„Ne moraju svi zmajevi napadati sve princeze!“ gotovo drekne Korina. „Mogli bi, ne znam…. napadati nekog zločestog. Princeze su dobre. I lijepe.“

„Aha“, kratko joj odgovori Agnes, navlačeći na nju odjeću za vrtić.

„Mogli bi, znaš“, prkosno ponovi malena, a onda nezadovoljno uzdahne. Dok se Agnes pitala treba li joj i dalje čitati takve bajke, Korinino se lice odjednom razvedri.

Podigne svoj maleni kažiprst u zrak i svečano objavi:
„Znam što mi treba!“

„Što, zlato?“ upita je majka.

„Čarobni jastuk!“

„Čarobni jastuk?“

„Da mama, čarobni jastuk.“

„Zar to postoji?“

„Pa da. Kad spavaš na njemu, sanjaš samo lijepe snove.“

„A da? Kakve snove?“ upita majka, oduševljena maštom malene Korine.

„Štajaznam… o kolačima. I plišancima. I… i… i o princezama!“

„Ozbiljno?“

„Da, mama. Moraš mi kupiti taj jastuk, moraš!“

„O, budi uvjerena da ću ga potražiti!“

„Hoćeš?“

„Naravno, dušo. I znaš što? Kupit ću jedan i sebi!“

„Volim te mama.“

„I ja tebe, zlato mamino.“

 

* * *

„Pronašla sam ga!“ objavi svečano mama nakon samo nekoliko dana.

„Ma daj!“ uzbuđeno će Korina.

„Aha. Nije bilo lako… ali evo ga!“ svečano ga predstavi svojoj kćeri, koja se na prvi pogled na čarobni jastuk namršti.

„Ali… ovaj… izgleda posve obično. Jesi sigurna da je čaroban? Jer znaš… noćas sam sanjala da sam pala s bicikla. I da je moju tetu iz vrtića zamijenila neka vještica.“

Agnes se po tko zna koji put nasmijala na bujnu maštu svoje kćeri, koja je uzrokovala ove životopisne snove. Po tome je bila na nju. Naime, i Agnes je često sanjala prave mini-filmove, u kojima je ona ‘glumila’ glavnu ulogu. Nisu to uvijek bili lijepi snovi, pa je čarobni jastuk zaista bio potreban i njoj.

„Posve sam sigurna, dušo. Isprobat ćemo ih večeras, i ti i ja“, odgovorila je Korini, te joj predala u ruke njezin jastuk.

Djevojčica je u čudu promatrala mekani jastuk nježne ružičaste boje, te dlanom prešla preko tkanine, a onda ga je i ponjušila.

„Fino miriše. I mekan je. Sviđa mi se“, zaključila je te zadovoljno spremila jastuk na svoj krevet.

„Eh, ima jedna fora oko tog jastuka“, mama će slijedeći malenu Korinu.

„Koja?“ upita djevojčica sumnjičavo.

„Navodno ne funkcionira ako se ne okupaš i ne opereš zube prije spavanja.“

„Pa to je… znaš da ja mrzim prati zubiće, mama!“ ljutito će Korina.

Mama na to samo slegne ramenima, na što se malena naduri.

„Izgleda da čarobni jastuk sluša samo čistu djecu…“

Korina ispusti frustirani zvuk iz svog grla, a onda pogleda u svoj novi jastuk. Na trenutak je vagala jesu li lijepi snovi vrijedni ribanja zubi, a onda je zaključila da ipak jesu.

Kimnula je majci, koja joj se nasmiješila.

 

* * *

„Jesi dobila nekakve upute za naše čarobne jastuke?“ upita Korina majku nakon što su se smjestile u njezin krevet, svaka na svom jastuku. Naravno, tek pošto su se obje sredile za spavanje kako treba i odjenule čiste pidžame.

„Aha. Trebamo zatvoriti oči i nabrojati barem tri lijepe stvari koje su nam se danas dogodile.“

„Uh… pa to je teško!“ zbunjeno će Korina.

„Nije, dušo. Evo ja ću početi, može?“

„Dobro, mama.“

„Prva stvar – imali smo fine palačinke za doručak.“

„Joj da! Obožavam kad napraviš palačinke. Da, to je bilo lijepo.“

„Kad smo stigle u vrtić, tvoja te najbolja prijateljica zagrlila. Meni je to bilo lijepo.“

„Je, mama, da. Volim kad me Zara zagrli. To je onda broj dva?“

„Tako je. Da vidim, što dalje… za ručak nam je tata napravio špagete. S puno parmezana.“

„Jao. Ja baš volim špagete. A tata ih zbilja super spremi.“

„Daaa, to je moj broj tri“, mama će uzbuđeno, gledajući kako se snene oči njezine kćeri polako već zatvaraju.

„I moj“, odvrati Korina i zijevne.

„Zašto ti sad ne bi probala, dušo?“

„Baka me je popodne vodila na sladoled. Sa šlagom. To je broj… četiri?“

„Da, i meni ste donijele jedan, tako da je to i meni broj četiri.“

„Onda…“

„Čekaj, pa trebale smo samo tri!“ sjeti se Korina.

„Ali smijemo i više ako želimo“ odvrati Agnes. „A možemo ostaviti nešto i za sutra navečer ako želiš.“

„Može. Laku noć, mama“

„Laku noć, dušo, lijepo sanjaj.“

Tu su noć obje sanjale samo lijepe snove. Sladolede sa šlagom, tople zagrljaje, palačinke s čokoladom, i tatu kako se smiješi dok im poslužuje ručak.

Svaki je dan ispunjen lijepim i dobrim stvarima i događajima, a čarobni jastuk će svaku večer podsjetiti Agnes i Korinu na njih, i tako učiniti da više ne sanjaju ružne snove.

Imate li i vi takav čarobni jastuk?