IK Profigraf

RAZGOVORI UGODNI – UPOZNAJTE NAŠE AUTORE!

 Mirjana Matanović Radman, autorica romana „Božićni otok“, zbirke „Ognjišće moje“, te bajke za djecu „Priča o začaranoj princezi Zori i ribaru Baldi“

 

  1. Za početak, jedno klasično pitanje – kada ste se počeli baviti pisanjem, i zašto?

Gubitkom svog oca sam započela s pisanjem. Da, u zreloj dobi. Kao mala sam recitirala pjesmice i pokazivala naznake da bi moglo biti nešto od mene.
U mladosti sam bila pomalo tvrdoglava i buntovna tako da sam taj svoj dar zatomila negdje duboko u sebi. Trebao se tada netko naći da me prepozna i preusmjeri, jer zaista sam bila bistro dijete. Danas sam ponosna što se uz „Božićni otok “, „Ženo beznačajnog imena”, „Suglasnost “, nalazi i četvrta knjiga, „Ognjišće moje”. Držim da kada je u pitanju odnos publika – pisana riječ, promocije nisu pravi pokazatelj uspjeha jednog djela iako bi moja draga urednica i vlasnica izdavačke kuće „Prof&Graf ” voljela da i taj iskorak napravim.
Postoji odlomak u knjizi „Suglasnost” koji govori o toj temi. Tako razmišlja kći Ilije Matanović.

 

  1. Podjednako ste talentirani i za poeziju i za prozu – koje Vam je od to tvoje draže pisati i zašto?

Dok pišem poeziju moja duša progovara. U posljednje vrijeme rijetko je pišem. Pišem uglavnom kada me obuzme sjeta. Od svih mojih napisanih, (iako imam popriličan broj) izrazito dobrih po mojim kriterijima imam malo više od prstiju na jednoj ruci. Dosta sam samokritična. “…Puno pjesnika, a tako malo poezije”.
Bukowski se nije smatrao pjesnikom koliko piscem pa je ipak njegova poezija utjecala na buduće generacije pjesnika. Voljela bih da i moja poezija bude nadahnuće drugima.
Proza je moje područje i u tome se poprilično dobro snalazim.

 

  1. Vi ne pišete samo kratke priče, nego i romane. Je li Vam lakše napisati kratku priču, ili se bolje snalazite u dužim proznim formama?

Saša, napisala si da ti je svaka moja knjiga kao božićni poklon. Kod mene se nikada ne zna gdje me put može odvesti. Meni osobno najteže je napisati dobru pripovijetku. Puno sam ponosna na „Broj 16“ koji se nalazi u zbirci „Ognjišće moje “.

 

  1. Odakle ideja za „Božićni otok“?

Ništa nije slučajno. Posjedovala  sam kovanicu cara Hadrijana koju sam pronašla u škrinjici suprugove majke, a tu istu kovanicu je vjerojatno majka pronašla prije mnogo godina kad bi s proljećem ranim pa sve do kasne jeseni vodila stado kršnim putovima podno Kamešnice. Glavna arheologinja iz Arheološkog muzeja u Splitu mi je objasnila da se radi o novčiću cara Hadrijana koji je vladao od 117. do 138. godine. Na licu novca je prikazan Hadrijan a na naličju je rimski bog mora Neptun. “Vrijedan je, čuvajte  kovanicu”, bile su riječi arheologinje. Čuvala ga jesam, ali nažalost dok sam ljetovala u Vodicama, nestao je netragom.
Prije njegovog nestanka, odnijela sam ga u Sarajevo pokazati ocu: „Otkud ti bona ta kovanica?” Nakon što sam mu objasnila, dodao je: „Čuvaj dobro cara!” Nakon što sam ga nazvala da ga obavijestim o nestanku materijalnih stvari u apartmanu, naglo me prekinuo: „Gdje ti je car?!”
„Nema ga tata!“ odgovorila sam.
„Majko mila, cara ti ukrali!”
Nakon toga sam tri dana neutješno plakala. I tako je nastao Božićni otok, knjiga koja se nalazi na policama hrvatskih knjižnica, na koju sam jako ponosna. Lijepa ostavština mojim unucima.

 

  1. Koja je poruka čitateljima koju biste voljeli da ostane uz njih nakon čitanja „Božićnog otoka“?

Da nema ožiljaka na srcu, svijet bi zasigurno ostao bez puno lijepih stvari koji u trenucima ranjavanja nerijetko isplove, a mogu se pretvoriti u prekrasnu čaroliju.

 

  1. Planirate li napisti još takvih sličnih romana/bajki?

Pisanje je jako težak posao. Jovan Dučić je jako dobro objasnio: „Nema književnog djela koje nije poniklo iz bola”. Mozak  se iscrpi do te mjere da vas počinje hvatati nervoza. Ako svoje misli i dalje forsiram umjesto da ih smirim, tada se dogodi da duševno i tjelesno budem iscrpljena. Sve mi počinje smetati. Onaj koji mi nikada ne bi trebao stvarati nervozu, na žalost me počne nervirati. Kada osjetim da bi mi se takvo što moglo dogoditi, odbacim teške misli i nakon kratke pauze uhvatim se za nešto lakše i tako zaplovim u svijet bajki.

 

  1. Kako je nastala zbirka „Ognjišće moje“?

Zbirka ” Ognjišće moje” nastala je kako bih čitatelju predstavila svoj stvaralački rad kroz prozu i poeziju

 

  1. Opišite nam tu zbirku kroz par rečenica, te objasnite što ona Vama osobno znači.

Pisci kao da imaju neko posebno čulo. Meni se osobno zna dogoditi da neke događaje unaprijed predvidim. Tako je nastala pjesma: „Odlučila sam pa kako bude…”(pjesma o Izgubljenoj zemlji iz zbirke „Ognjišće moje”). I obistinilo se ono što se nije moglo niti naslutiti… ,“Izgubljena zemlja” je postala stvarnost o kojoj još nemam snage pisati.

 

  1. Kada krenete pisati, imate li neki konkretan plan, ili puštate mašti i inspiraciji da Vas vodi?

Nemam planova. Zamislite osobu koja prvo kupi prozor i vrata a tek onda krene u izgradnju kuće. Jedan susret, kratki razgovor, bilo da se u snu ili javi dogodio… puštam mašti na volju i inspiraciju da me vodi, ali ono što  mi je najvažnije nastojim zbiljom prikazati. Znam reći da po papiru „orem“ do iznemoglosti.

 

  1. Kako uspijevate pronaći vremena za pisanje? Kada najčešće pišete?

Zora me budi. Uzimam papir i svoje pero. U toj svojoj samoći odradim veliki dio posla. Nakon toga započinju moja slatka zadovoljstva, druženje s  unucima.

 

  1. Tko Vam je najveća podrška što se tiče Vašeg pisanja?

Moj suprug je moj vjerni slušatelj. Uvijek me rado sluša. Moja kći mi je najveća podrška, a moj sin je moj najveći  kritičar (u pozitivnom smislu). „Djedov nasljednik”, znao bi reći moj pokojni otac o svom unuku. Sin piše i jako sam ponosna na njega. Uskoro bi mogli i više doznati što sve može izaći iz pera Ilijinog unuka, onoga koji najbolje konta.

 

  1. Gdje najčešće pronalazite nadahnuće za svoju prozu i poeziju?

Velika emocija je moja vodilja. Mišljenja sam da ljudi za koje govorimo da su mali i obični… ustvari za mene su jedinstveni i posebni i kao takvi u svojoj iskrenosti i poniznosti najbolji su pripovjedači. I u njima je snaga moja.

 

  1. Jesu li likovi Vaših priča temeljeni na nekim stvarnim osobama iz Vašeg života, ili su čisti proizvod mašte?

Knjiga „Ženo beznačajnog imena“ je napisana po istinitom događaju. Istina je da su pojedini likovi plod moje mašte, ali kako sam prethodno napisala,”orem zbiljom”.

 

  1. Imate li neki ‘lajtmotiv’ koji se provlači kroz sva Vaša djela, i ako da koji bi to bio?

Moj “lajtmotiv” je ovaj: neka ti pamet bude bogato tlo na kojem uspijevaju zdravi i sočni plodovi. Čovjek koji dijeli svoje plodove udvostručio je svoj urod a čovjek koji prosipa pamet isti je sijaču koji u ruci drži osušeno sjeme i baca ga naletom vjetra. To je ujedno i citat iz knjige u nastajanju „Gospođa Eva Schulz.“

 

  1. Što po Vašem mišljenju čini pisca piscem?

U posljednje vrijeme zaobilazim pisce koji svojim neprestanim žalopojkama žele izazvati suosjećanje kod čitatelja. Vjerojatno iz tog razloga što nikada nisam voljela da me ljudi žale iako sam i sama od svoje desete godine morala postati samostalna osoba. Pisac bi uz kvalitetno pisanje trebao imati razvijenu maštu i osjećaj za druge.

 

  1. Kakvo je Vaše mišljenje o domaćoj spisateljskoj sceni?

„Sve što je tuđe to je bolje”. I naši pisci su se počeli nesvjesno time voditi.
Mjesto radnje, likovi… Knjigu napišu dobro pa čak i izvrsno. Nije mi jasno zašto ne ostanu svoj na svome… Čitajmo domaće? To je samo moje mišljenje, možda sam ja staroga kova.

 

  1. Kada ne pišete, čime se još bavite u slobodno vrijeme?

Dan mi je kratak a do kasno u noć planove krojim… Zora me budi. U knjizi „Izgubljena zemlja“ sam sve do u tančine iznijela o sebi.

 

  1. Imate li neke književne uzore, neke domaće ili strane autore kojima se divite, i htjeli biste ih preporučiti čitateljima?

S posebnim interesom i divljenjem vraćam se često djelima Andrića i Selimovića. Ipak sam ja dijete Bosne. No, od hrvatskih  pisaca srcu su mi prirasla djela M. Gavrana.

 

  1. Radite li trenutno na nečemu novome, i ako da, želite li to podijeliti sa svojim čitateljima/fanovima?

Imam još dvije napisane knjige. Moglo  bi se reći dva književna djela.
„Izgubljena zemlja” je nastavak knjige „Ženo beznačajnog imena.” Knjige u nastajanju: „Gospođa Eva Schulz ” priča je o mladoj djevojci koja početkom 70- tih godina prošlog stoljeća s koferom u ruci napušta svoju domovinu. Mnogo godina kasnije na nagovor unuke dolazi u svoju domovinu kao supruga bogatog njemačkog fabrikanta. „Rudareva kći” na kojoj trenutno radim je priča o djevojčici Mariji koja nikada nije proslavila svoj rođendan i gospođi Ferladiš, udovici bogatog mađarskog trgovca.

 

  1. Za kraj, što biste poručili mladim/novim/neafirmiranim autorima ili onima koji će to tek postati?

Vi ste mladi trs u našem vinogradu. Kad zapušu snažni vjetrovi i kad ga prekriju zimski mrazovi tad štitite ga do iznemoglosti. Mnogi će vas savjetovati da je vaš trud uzaludan. Ne odustajte! Sve što je s velikim trudom i ljubavlju preživjelo, nebo će se pobrinuti da nije uzaludno. Nisam od onih koji strahuju dati svoj rukopis početniku na čitanje, jer nemam taj problem da bi se mogao čitatelj raspametiti i počeo pisati svoju vlastitu knjigu. Naprotiv, neka se raspameti…