IK Profigraf

U SUMRAK

BLOGER: Ovisna o čitanju

 

Prema službenim podacima policije, prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji od 2003. godine kada je donesen, svake godine prijavljeno je između 11 500 i 17 500 počinitelja, a broj žrtava takvih djela kreće se između 14 500 i 22 200, od čega su žene žrtve u 64 % do 71 % slučajeva, ovisno o godini.

Sada pročitajte to još jednom.

SVAKE GODINE – broj počinitelja je između 11 500 i 17 500

ŽENE – su žrtve nasilja u 64 -71 %

Svake godine, pogledajte broj PRIJAVLJENIH slučajeva nasilja u obitelji, pa preračunajte onda koliko je od toga bilo žena koje su bile žrtve tog nasilja. A koliko je NEPRIJAVLJENIH, nikada nećemo saznati, jer vjerujem da većina o ovome najradije i dalje šuti. I trpi.

Složit ćete se sa mnom da su brojke užasne, da je ova statistika prestrašna, te se vjerujem stoga nećete čuditi što ponovo pišem recenziju za ovu knjigu. Ja ću se izgovoriti da je drugo izdanje, pa da sam ponavljala gradivo, ali mislim da ova knjiga, kao i ova tematika, definitivno zaslužuju da se o njime priča, piše, razgovara, raspravlja, te razmišlja konstantno.

Sve dok brojke iz gore spomenute statistike ne budu NULA.

Da, znam da je to utopija, ali sve dok o tome šutimo, sve dok to podmećemo pod tepih, jer nam je ta tema neugodna i bolna, i u nama izaziva teške emocije, pa stoga najčešće okrećemo glavu od svega vezanog uz to – do promjene neće doći.

No, samim podizanjem svijesti o tome koliko se to često događa, ili kako to izgleda iz perspektive jedne žrtve, možda osvijestimo dovoljan broj ljudi da prepozna znakove za uzbunu, te barem prepozna i identificira žrtve, pa im onda u idućem koraku možda čak i ponudi pomoć.

Ovo je roman bolne i dirljive tematike. Nije ga lako čitati, jer izaziva duboke emocije kod čitatelja, koje često nisu lijepe i s kojima se je na trenutke teško nositi. Govori o fizičkom i psihičkom zlostavljanju, koje najčešće počinje već od rane dobi, a ostavlja trajne i doživotne posljedice. Kada čujemo za ovakve ili slične slučajeve, često se pitamo zašto je žrtva to trpjela, zašto nije otišla, zašto zlostavljača nije prijavila? Ovdje ćete vidjeti vrlo zorno prikazano da to nije uvijek lako, te da je nekada to i nemoguće.

Ono o čemu nitko ne zna previše, a vjerojatno niti ne razmišlja, je da se od nasilnika i psihički bolesne i poremećene osobe (a nasilnici to jesu, budimo realni) često nije moguće maknuti, jer takve se osobe laički rečeno „nakače“ na svoju žrtvu, opsesivno se bave njome umjesto sobom, te ne staju dok im žrtva nije potpuno slomljena, jer tek tada osjećaju nekakvu satisfakciju i nadmoć.

Sva sreća pa nam je autorica ovdje ponudila sretan kraj za svoju glavnu junakinju, jer ne znam kako bismo inače preživjeli ovaj roman. On nam govori da ipak postoje dobri ljudi, vraća vjeru i nadu u ljudskost i dobrotu, te pokazuje ono tako jako željno svjetlo na kraju tog mračnog tunela, koje mnoge istinske žrtve nikada ne ugledaju.

Mislim da ovaj roman treba pročitati što veća i šira publika, koliko god da je težak i koliko god da je na trenutke mučan. Trebamo ga pročitati svi, kako bismo mogli prepoznati nasilje ako/kada se ono pojavi u našoj blizini, jer nikada ne znate – možda ćete upravo vi jednom imati priliku biti nečija ruka koja pomaže, nečije svjetlo na kraju tunela, nečija sigurna luka, utočište i posljednja slamka spasa.

Od mene, dakle, sve preporuke, odvažite se i otisnite se na jedno dugo, bolno i teško putovanje, za sve one koje se nikada s tog putovanja nisu vratile kući.