IK Profigraf

Kate Cooks, UDAR MUNJE

Kate Cooks, UDAR MUNJE

Imala sam osjećaj da se vozim danima, a ne satima pa sam stala na prvu benzinsku postaju kako bih se osvježila. Zalazeće sunce koje mi je piljilo u oči dok sam vozila činilo me sve umornijom. Nisam bila onaj tip žene koja u tome vidi nešto romantično, a moje su sunčane naočale definitivno vapile za promjenom leća pa mi je kratka pauza dobro došla da se malo i protegnem jer planirala sam voziti do ujutro, tako da s izlaskom sunca budem na svom odredištu. Zalasci sunca, ne, izlasci – e to je već druga priča. Rađanje novog dana u meni je uvijek budilo nekakvu nadu u bolje sutra, u bolju budućnost. Pogotovo pred kraj proljeća, u ono doba godine kada se ljeto tek naziralo i kada gužve na cestama nisu još bile tako velike da bi mi vožnja bila stresna.

Kada iziđem iz ženskog toaleta, vidim da je pokraj vrata na zid naslonjen presladak dečko u ranim dvadesetima. Pogleda me ravno u oči, što zaustavi moj žustri korak jer očito je da me želi nešto pitati. Uzdahne, kao da skuplja hrabrost, pa ga bolje promotrim. Nordijski tip, a ja sam uvijek bila slaba na plave frajere, iako je ovaj bar deset godina mlađi od mene, ako ne i više. Velike plave oči u koje upadaju nestašni pramenovi njegove blago kovrčave kose koja nije vidjela šampon sigurno par dana, na jednoj neurednoj obrvi gotovo neprimjetan pirsing… i zavodljive pune usne koje stiska od nelagode u iskrivljenu liniju. Krene grickati unutrašnju stranu lijevog obraza, otkrivajući tako koliko je nervozan.

„Oprosti“, konačno izusti, na engleskom, i okrene se od mene s namjerom da ode, ali ga povučem za ruksak i to ga zaustavi. Jebiga, znatiželjna sam što je htio, a i nekako je sladak. Možda treba novca? Odjeven je u jednostavne isprane traperice i običnu pamučnu majicu, a oko struka ima zavezanu majicu s kapuljačom. Autostoper. Pa jasno. Upitno me pogleda kad se ponovo okrene prema meni, pa sad ja uzdahnem nestrpljivo.

„Što trebaš?“ pitam, a on namjesti ruksak ponovno na svoje rame pa pogleda nesigurno prema mom terencu. Da, vozim terenac i obožavam ga. „Prijevoz?“ dodam jer on i dalje šuti, sada gledajući u mene nekako molećivo. Sranje, pokupit ću autostopera. Nisam to napravila nikada u životu, ali dečko je očito sam i očajan kada se meni obratio za pomoć.
Kimne glavom, ali sada ja oklijevam s odgovorom. Promatram ga, proučavam, procjenjujem koliko mu je godina i bih li ga mogla svladati da moram. Znam, vjerojatno čitam previše krimi-trilera, ali dečko je za glavu i pol viši od mene, ima ramena kao da je potomak nekakvog nordijskog boga, a ni ostatak tijela ne zaostaje. Ta majica na njemu djeluje kao da je mokra koliko ocrtava svaki jebeni mišić na njegovim prsima, a zaklela bih se da na lijevoj bradavici isto ima pirsing. Jebeno, ako se fura na bol… Pa, sad ga moram pokupiti, nemam izbora, ne? Ako je gej, on je san snova svakog tinejdžera, studenta, muškarca… a ako nije, uvalila sam se preko grla. Dečko nije samo sladak, nekako je… muževan. Nije da imam iskustva s frajerima te dobi, osim iz doba kada sam i ja bila njegovih godina, ali nešto mi govori da ovaj nije tipični dvadesetineštogodišnjak.

Stojimo ispred toaleta, sunce zalazi, a mi zurimo jedno u drugo nekoliko minuta, oboje nesigurni i zbunjeni. Onda on pročisti grlo i otvori usta.

„Putujem sam. Neću praviti probleme, kunem se. Samo me povezi dokle možeš. Šutjet ću cijelim putem i nećeš ni znati da sam s tobom u autu. Hoćeš pregledati moju torbu?“

„Dokumente“, odvratim, a on iz zadnjeg džepa traperica izvadi novčanik i preda mi ga bez riječi. Otvorim ga, pa vidim osobnu kartu Finske, na ime Matti Antero, rođen 28. srpnja 2000. godine. Odahnem jer je punoljetan, ali mi se želudac zgrči jer vidim da u novčaniku nema nikakve kreditne kartice, a ni previše novca. Kad mu ga vratim, otvori ruksak u kojem je samo odjeća, nekakva bilježnica i punjač za mobitel. Otvara redom male pretince sa svake strane, pribor za pušenje, ali za motanje cigareta, i paketić marihuane. Uopće se ne smete kad ga izvadim van da provjerim po boji je li duhan ili trava. Okej, bezopasan je. I sladak i jebeno nesiguran sada kada sam preuzela inicijativu, a mene na neki perverzan način to malo uzbudi.

„Okej Matti. Ja sam Gala i idem na jug Jadrana. Možeš sa mnom dok ti ne dosadim“, kažem, a on se široko nasmiješi. Sranje, izgleda još slađe s osmijehom na licu i moram se nekoliko puta podsjetiti da je puno, puno mlađi od mene dok me kao poslušan psić slijedi do auta. Kao da bih se upuštala u bilo što s njim da je mojih godina… a možda me baš zato i privlači jer je mlađi i nekako dječački nevin. Djeluje još uvijek neiskvaren od ljudi, zanesen idealima, energičan, s nekakvim blagim pogledom sanjara – ne, ne smijem si dozvoliti da ga dalje proučavam. Bezopasan je, napušit će se i zaspati, a ja ću se u glavi nastaviti pripremati za ono što me čeka na moru.

Prijavila sam se za premještaj tamo kako bih radila u službi spašavanja i pružanja prve medicinske pomoći na nepristupačnim područjima. Da, time se bavim. Pa jednom sam morala odrasti i svoju ovisnost o adrenalinu pretvoriti u nešto korisno. Nikad nisam bila dorasla svom imenu, a roditelji su mi to zamjerali sve do svoje prerane smrti prilikom nesretnog slučaja koji se dogodio na jednom inozemnom skijalištu – skijali su na nedozvoljenom terenu i iznenadio ih je odron snijega protiv kojeg nisu imali šanse. Dok je služba spašavanja došla do njih, hipotermija ih je već dokrajčila. Samo su zaspali, tako su mi rekli, a ja sam se zarekla da ću prestati sa skakanjima iz aviona, penjanjem na najstrmija brda, surfanjem na najvišim valovima… posvetit ću svoj život spašavanju drugih. I eto me, već petu godinu zaredom u sezoni spašavam turiste koji su krenuli u šetnju planinom u japankama, bez bočice vode, bez kreme za sunčanje…

„Nećeš mi dosaditi“, odvrati samouvjereno, a ja mu se protiv svoje volje nasmiješim. Samo čekaj, pomislim. Ja sam valjda najdosadnija ženska na planetu. Nemam o čemu pričati, osim o svom poslu, jer obitelji nemam, a s obzirom na to da se stalno seljakam po Lijepoj Našoj, nije da imam neke bliske prijatelje, samo kolege i suradnike, a nekako sumnjam da ga zanima koliko su ljudi glupi i nesmotreni kada je njihova sigurnost u pitanju.

Otključam auto pa on ubaci svoj ruksak na zadnje sjedište, što me dodatno umiri – ne planira me dakle ni pitati da puši u autu, a ne mogu ne primijetiti da nije u ruke uzeo ni mobitel čim je zavezao pojas. Dodala sam mu u ruke vrećicu koju sam natrpala grickalicama, slatkišima i bočicama vodom na benzinskoj postaji, a kupila sam i dva sendviča, za svaki slučaj. Rijetko kada jedem dok putujem, no iskustvo me naučilo da je bolje imati ovo sve uz sebe, pa makar se i bacilo, nego da umirem od gladi i žeđi dok me netko traži.

„Posluži se“, kažem mu jer djeluje kao da nije jeo danas uopće, a njegov mi zahvalan pogled odmah potvrdi tu pomisao. Navali na sendvič kao da mu je prvi i posljednji, a kada ga dovrši, ponudi mene drugim, na što samo odmahnem glavom, pa on navali i na njega. Otvori bočicu s vodom i ispije pola, pa zadovoljno uzdahne.

„Onda, od čega bježiš?“ pitam, a on me pogleda začuđeno i nekako se nelagodno promeškolji u sjedalu.

„Nemam problema sa zakonom, ako to pitaš“, odbrusi mi, na što se samo nasmijem. Ni ne djeluje kao problematičan, više kao nekakav… buntovnik. Tijelo mu je očito isklesano u nekakvoj skupoj teretani, možda čak i s privatnim trenerom, a traperice i tenisice koje nosi na sebi, iako nisu nove, poznata su dizajnerska marka za koju sam čak i ja čula.

„Otac?“ pokušam pogoditi, a njegov mi frustrirani uzdah kaže da sam blizu.

„Očuh. Diplomirao sam i sad želi da radim kod njega… a ja nisam siguran što želim. Trebam malo vremena za sebe. Znaš, da se nađem. Nemam pojma gdje se vidim za pet godina i ta sranja.“

Nasmijem se na glas na to pa se i on malo zasmijulji.

„Znam, tipično milenijalsko preseravanje… ti si s 24 znala što želiš od života?“

„Ma ne. I ne mislim da se preseravaš, nego… sličniji smo nego što misliš. I ja sam s 24 bježala od kuće. Nema kontinenta koji nisam osvojila u potrazi za sobom.“

„I jesi li se našla?“

„Sorry malac, ja ti nisam baš najbolji primjer za uspredbu.“

„Ali sretna si? Sa svojim životom? To je bit, ne? Pronaći svoju sreću? Shvatiti što će te dugoročno usrećiti?“

Što da mu odgovorim na to?

„Pitaš krivu osobu dečko. Ja sam ti više tip… živim iz dana u dan. Često se selim. Idem tamo gdje sam potrebna. Nisam vezana ni za što i ni za koga. A sreća… valjda sam sretna jer sam slobodna i nikome ne moram polagati račune?“

On malo šuti dok očito probavlja moje riječi.

„Da, sloboda je najveća sreća, imaš pravo“, zaključi mudro, a ja odlučim prešutjeti da je ta moja sloboda usamljen izbor. Nikome ne polažeš račune, ali nitko te nikada ne pita ni kako si ni trebaš li što. Nitko ti ne nedostaje, ali ni ti nikome ne nedostaješ.

Malo šutimo, svatko zabavljen svojim mislima, dok se dan polako pretvara u noć, a ja odjednom postanem svjesna njegove blizine. Dok on zamišljeno promatra krajolik kojim prolazimo, ja krajičkom oka skeniram držanje njegovog golemog tijela. Opušten je, sada kad je sit i na sigurnom, pa djeluje još mlađe i – jebemu sve – još privlačnije. Na vrhu jezika mi je pitanje o nekoj curi, bivšoj ili sadašnjoj, ali ako izreknem naglas, bit će tako očito da me zanima kao muškarac, a ne kao suputnik. Ali on nije muškarac, dječak je. Student. Puno, puno mlađi od mene i sigurna sam da me ni ne doživljava kao ženu.

Plus, danas je teško odrediti spolnu opredijeljenost, a ja se osjećam toliko staro kad shvatim da je oko mene svaka druga osoba tako otvoreno gej ili biseksualna. Osjećam se konzervativno i staromodno jer nemam takvih sklonosti, nisam nikada bila čak ni znatiželjna, a kladim se da bi mladi Matti bio šokiran da zna da nikada nisam probala čak ni travu. Kladim se da ga ne bi impresionirala moja dozvola za upravljanje helikopterom, kao ni činjenica da sam sa svoje 34 godine spavala s ukupno pet frajera, s kojima sam, svima redom, bila u vezama. Nikada nisam doživjela seks za jednu noć, nikada nisam imala aferu, nikada nisam…. štošta toga nikada nisam.

Ne mogu ga pročitati uopće. No, ionako to nije bitno, jer sve i da nije gej… to se mene ne bi trebalo ticati. Ali golica mi maštu, tako lijep i sladak, seksi na onakav neki dječački šarmantan način pa se na trenutke uhvatim kako maštam o dugačkom, dugačkom ljubljenju s njim.

Umor, to je problem. Vozim već satima i monotonija me jebe u mozak. Moram ga zaokupiti nečim drugim, a ne njime. Iako sam sigurna da je već doživio da ga žene, a vjerojatno i muškarci različitih dobnih skupina objektiviziraju jer ne možeš hodati okolo tako prokleto zgodan i ne biti toga svjestan uopće.

Kao što sam ja svjesna svog izgleda, uvijek. Koliko god se trudim biti manje ženstvena jer to ne pomaže mom poslu, muškarcima uvijek pogled pobjegne prema mojim grudima ili prema mojoj stražnjici kada misle da ih ne gledam. Kilometri koje pretrčim svaki dan nikako ne smanjuju moje obline koje sam prema majčinoj priči naslijedila od bake, koja je pobjegla iz ciganske čerge da se uda za mog djeda. Od nje sam navodno dobila i genetsku lutriju crne kovrčave kose i smaragdno zelenih očiju s trepavicama tako dugim i gustim da većina žena vjeruje da su umjetne. Visinu mogu zahvaliti svom ocu, a vitkost, unatoč neredovitoj i nezdravoj prehrani, svojoj majci… kao i ime Gala, koje mi je nadjenula nadajući se nekakvoj blistavoj budućnosti koja će to opravdati. A evo me u terencu, odjevena u prastare traperice bez marke, s izlizanim, ali udobnim tenisicama, u običnoj vrećastoj hudici s logotipom neprofitne organizacije za koju radim, s kosom zapetljanom na vrhu glave u nešto što bi se moglo nazvati punđom i opako bludnim mislima o dečku, čija me pojava okupira više nego što bih to voljela.

Uzdahnem, na što on okrene glavu prema meni.

„Umorna?“ pita me, a ja odmahnem glavom, odjednom svjesna da on ne zvuči kao dječak. Glas mu je muževan, dubok, barušnast i kao da me miluje po vratu, a ja od toga nekako čudnovato vibriram. Umorna sam, da, to mora biti jer nemoguće je da ovako reagiram na tog mladića. Muškarca. Dečka. Ne znam ni sama što je, ali odjednom sam zbunjena i smušena i samo se mogu nadati da on to ne primjećuje na meni.

„Dobro sam. Nije prvi put da vozim ovu rutu“, kažem, no ne umirim ni sebe ni njega jer on odjednom djeluje nervozno dok me proučava. „Neću zaspati, ne brini se“, dodam, ne objašnjavajući da već godinama patim od insomnije. Možda moji podočnjaci govore za mene? No, i on djeluje umorno i zapitam se koliko dugo već stopira. I kuda ide. „Pričaj mi o sebi. Kuda ideš i tako to“, zamolim, a on kimne glavom, vjerojatno misleći da će me tako zabaviti da ne zaspim za volanom, dok je prava istina da ja odjednom želim znati sve o njemu.

„Pokušat ću se domoći Grčke“, šokira me.

„Autostopom?“ provalim glasnije nego što je bilo potrebno, a on se samo široko nasmiješi na to, na što mi se nešto uskomeša u prsima. „Sretno s tim“, promrmljam, ali više za sebe.

Jebote, iz Finske do Grčke… autostopom.

„Imam cijelo ljeto“, slegne ramenima. „I želim vidjeti sve putem do tamo. Imam dogovoren couchsurfing na par mjesta, tako da ću se zadržati svugdje par dana, razgledati, pokušati nešto zaraditi…“

Couchsurfing? Odjednom sam zabrinuta za njega i grizem si donju usnu da mu ne počnem držati predavanje o svim opasnostima na koje bi mogao naići putem do Grčke, ali podsjetim se da mu ja nisam mama. Ili starija sestra. Ja sam mu… nitko i nemam pravo soliti mu pamet što da radi sa svojim životom. I zašto bi mi, zaboga, bilo stalo, pa ne poznajem ga uopće? Ali je, to je jače od mene. Uvijek mi je stalo do ljudi, makar oni bili najveća govna na svijetu, a ovaj dečko – muškarac… nisam ga trebala pokupiti, ali sad je kasno za kajanje. Trebala sam biti pametnija jer njegov mi glas već stvara čudne reakcije u prsima, a njegov pogled koji osjetim na sebi čini me nekako nervoznom, ali i uzbuđenom. Ne bih trebala osjećati ništa, a evo me, osjećam svašta.

Opet šutimo neko vrijeme, on djeluje opušteno dok gleda u noć i pomislim da će možda i zaspati, a ja se borim sa svojim umom overthinkera, pokušavajući odbaciti sve najgore scenarije koji mu se mogu dogoditi dok putuje ovako. A onda i nebo kao da osjeti oluju u meni odjednom postane tamnije i počnu ga parati munje. Sranje, samo mi je trebala oluja vani. Kao da mi nije dovoljna ova u meni. Inače ih volim, ali ova noćas će biti drukčija, osjećam to u svim svojim polomljenim pa ponovo sastavljenim kostima. On se trgne na prvi udar groma i shvatim da je ipak zadrijemao. Gadan prolom oblaka i gusta ljetna kiša natjeraju me da usporim i pogledam na svoj mobitel koji stoji na stalku s otvorenim GPS-om, koji mi kaže da se nalazimo par kilomentara od najbližeg hotela. Jebiga, morat ću stati. I on izvadi svoj mobitel iz zadnjeg džepa svojih traperica i smrkne se kad nešto pročita.

„Kišit će cijelu noć“, obavijesti me, kao da to već nisam shvatila i sama.

Provjerila sam vremensku prognozu, naravno, ali naši su meteorolozi nemoćni pred prirodom koja je sve ćudljivija i ćudljivija. Bilo je samo malo naznake za kratkotrajne pljuskove, tipične za ovo doba godine, no ne i za ovakvo olujno grmljavinsko nevrijeme. Kimnem glavom, a onda kliknem na ime hotela na zaslonu, pa tipkam po ekranu dok ne dođem do broja telefona. Za čas tišinu mog terenca ispuni glas mlađe recepcionarke. Matti me zbunjeno gleda jer ne razumije što govorimo, a ja psujem jer su skupi kao da su spa resort s pet zvjezdica, a ne neka vrsta motela uz autoput. No, nemam izbora, rezerviram nam dvije jednokrevetne sobe jer ne mogu ga mogu ostaviti samog.

Dok završavam razgovor i borim se s kišom na cesti, Matti me zbunjeno gleda kako smanjujem brzinu i skidam se s autoputa pa mu kratko objasnim što će se iduće dogoditi.

„Sranje. Ne moraš… gledaj, ja – „

„Nema rasprave. Prenoćit ćemo“, odsiječem ga jer odjednom sam ljuta što ću probdjeti noć u skupom hotelu, a mogla sam dočekati izlazak sunca već na moru. On uzdahne frustrirano, ali pametno zaključi da je bolje ne raspravljati se sa mnom.

Trčimo po pljusku od parkinga do ulaza i oboje smo promočeni do kože kad dođemo do recepcije, gdje odmah vidim da nismo jedini koji smo stali zbog nevremena. Muškarac u kasnim pedesetima poprilično se glasno svađa s recepcionarkom, dok mu žena šutke sa strane čeka. Recepcionarka pogleda u mene i Mattija i ja se počnem gotovo luđački smijati jer sve ovo počinje izgledati kao najjeftiniji klišej u kinodvoranama: očajna starija ženska, mlađi frajer koji stopira, nevrijeme, naravno da u hotelu imaju samo jednu sobu i mi moramo provesti noć skupa – okej, imali su dvije jednokrevetne, ali nije da mogu biti tako sebična i ovo dvoje supružnika osuditi na sjedenje u predvorju? Matti me uhvati za ruku, na što sva protrnem, ali njegov pogled mi oda da je zbunjen i da očekuje do mene prijevod razgovora. Kratko mu objasnim u čemu je problem, a on mi se slatko nasmiješi, a onda se obrati recepcionarki.

„Dajte im jednu našu sobu“, kaže a onda se okrene prema meni. „Ja ću spavati na podu, ne brini se. Neću praviti probleme, zahvalan sam ti i ne brini se, neću te dotaknuti.“

Neće me dotaknuti? Spavat će na podu? Što? Odjednom mi je vruće i odjednom mi se vrti u glavi i tako sam prokleto umorna od svega pa samo kimnem glavom i primam zahvale i tog muškarca i te recepcionarke svjesna samo činjenice da me Matti i dalje drži za ruku i da mi taj njegov dodir nekako godi. Kada me zadnji put netko držao za ruku? Ne sjećam se. I on odjednom postane toga svjestan pa me pogleda s isprikom u očima, koja se miješa s dubokom zahvalnošću, što me tek prebaci preko ruba razuma. Ja sam ta koja će morati držati ruke dalje od njega jer odjednom se želim cijela omotati oko njega i samo nasloniti glavu na njegovo rame i udisati miris njegove kože.

Soba je teški užas, ali krevet se čini dovoljno velik za dvije odrasle osobe pa odahnem. Nema šanse da ga pustim da spava na podu bez obzira na to što je mlad i vjerojatno može to podnijeti.

„Matti…“, okrenem se prema njemu i postanem svjesna da je soba premala za nas dvoje.

Ne fizički, nego kao da je odjednom ispunjena samo njime i njegovom pojavom, a ja se iz nekog razloga odjednom osjećam tako sitno. Ne sjećam se da je ijedan lik ikada u meni izazvao taj osjećaj jer obično sam ja ta koja vlada svakom situacijom, no zbog nečega sam sada nemoćna. Gubim se u plavetnilu njegovih velikih očiju i zaboravljam što sam htjela reći jer u njima prepoznajem ono s čime se i sama borim. Obećao mi je da me neće dotaknuti, ali želi to. Nekim bizarnim čudom, želi me.

„Ideš ti prva pod tuš?“

Glas mu je nekako promukao i to me podsjeti da smo oboje mokri i da je ta kiša bila poprilično ledena. Kimnem glavom pa na brzinu iz svog ruksaka izvadim – jebeno sranje – jer za spavanje sam si ponijela samo kratke hlačice i majicu na bretelice. Ne volim pidžame, čak i zimi spavam sa što manje krpica na sebi, no sada je ovo totalno neprimjereno i ako u tome iziđem iz kupaonice, scena će zaista djelovati na jeftino zavođenje i on će se osjećati kao da mi duguje seks za vožnju i noćenje u hotelu. Psujem sama sebi sve redom, a on kao da osjeti moju nelagodu dok u rukama prevrćem ta dva sićušna komadića odjeće, a onda mi on iz svog ruksaka izvadi čistu pamučnu majicu kratkih rukava i bez riječi mi je pruži. Promrmljam zahvalu, opet si psujući jer sam toliko očita i toliko očajna da se više ne prepoznajem. Što mi radi taj lik? Zašto baš on? U kontaktu sam s muškarcima ranih dobnih skupina i ekonomskih prilika svaki jebeni dan i u svojih 35 godina nikada se nisam ponašala kao neiskusna tinejdžerica. Zaboga, tako se nisam ponašala ni kada sam bila neiskusna tinejdžerica, a zbog njega sam odjednom sva… to nisam ja.

Topli tuš mi malo razbistri misli i dovedem se donekle u red, ali to opet sve padne u vodu čim nježan pamuk njegove majice obavije moje golo tijelo. Miriši na skupi omekšivač rublja i dovoljno je velika da pokrije moje oskudne kratke hlačice, ali njegov me miris nekako odmah omami i postanem svjesna da će ova noć definitivno završiti seksom.

Tu misao potvrdi i njegov izlazak iz kupatila dvadesetak minuta nakon mene jer izgleda prejebeno i preseksi samo u boksericama i majici bez rukava koja naglašava njegove prekrasno mišićave ruke. Jebemu sve, on nije dječak, definitivno nije. Muškarac je, u punom smislu te riječi. Uzbuđeni muškarac, koji očito ne može sakriti svoju želju za seksom, a ja zapanjeno gledam u veličinu njegove erekcije. Nelagoda se može rezati nožem u toj minijaturnoj sobi, ali nadjačava ju ipak strast koja vrišti od želje da bude oslobođena i iz njega i iz mene. Gleda me nesigurno prepuštajući meni da donesem odluku za nas oboje pa samo pružim ruke prema njemu pozivajući ga k sebi, ali na moje iznenađenje on prvo sjedne na krevet pokraj mene i uhvati me za ruku.

„Želiš me?“ pita otvoreno, gledajući me sa zanimanjem. Nemoćno kimnem glavom jer već sva treperim od želje da se nađe u meni, odmah. „Sigurna si? Ne moramo…“

„Moramo“, odvratim i uspravim se da mu se približim ispreplećući svoje prste s njegovima. Poljubim ga jer odjednom više ne mogu čekati, odjednom više ne mogu biti odvojena od njega, odjednom više ne mogu biti… sama. Ljubi se kao da mu život o tome ovisi, kao da tim ljubljenjem mora dokazati nešto, ne znam što, i trga odjeću sa sebe i s mene s takvom hitnošću da se na trenutak nasmijem u njegove usne. On se odvoji malo od mene da me pogleda, ali ruke su mu i dalje predivno zaposlene oko mog tijela. Umirem koliko je sve ovo pogrešno, ali istovremeno i savršeno.

„Uspori“, izustim tiho, a on promrmlja ispriku u moj vrat, ali uopće ne uspori, što me dodatno zapali jer očito je da si ne može pomoći. Ne mogu ni ja, ali ne želim da sve ovo završi prebrzo jer ovo se ne događa, nikome, nikada. Možda i ja sve ovo sanjam, možda sam zaista zaspala za volanom, možda haluciniram od insomnije, možda…

„Matti“, ponovim njegovo ime dok mi on grubo usnama obrađuje dojke, a ja perverzno uživam u toj njegovoj grubosti, samo da se uvjerim da je stvaran. Čupam ga za kosu, sve dok ne vrati svoje lice u ravninu s mojim i ponovo se gladno obruši na moje usne dok ja sada već ječim od želje za sjedinjenjem. Gotovo vrisnem od olakšanja kada me podvuče ispod sebe i uroni u mene, ali ne stignem ni udahnuti jer on me već uzima nekako potrebito i silovito. Nimalo nježno, kao da nekim čudom zna da takav seks ni ne volim. Kao da mi želi dokazati da nije neiskusni dječak, nego muškarac. Dominantan muškarac kojem se ja tako voljno predajem, da u meni više nema ni trunka one Gale koja sam bila prije nego što mi se obratio na onoj sudbonosnoj benzinskoj postaji gdje sam ga pokupila. Primila u svoj auto. I sada tako željno u sebe.

„Matti!“ vrisnem njegovo ime dok me orgazam iznenađujuće brzo i zapanjujuće jako potrese, na što uopće nisam bila spremna, kao što nisam bila spremna ni na to da će on samo sekundu-dvije nakon mene vrisnuti moje ime dok se izlijeva u mene. Drhtimo oboje na zadnjim valovima nimalo zadovoljene strasti, kad se on odmakne od mene da me pogleda.

„Reci mi da si na tabletama. Jer ovo je bilo… ja nisam nikada bez… oprosti“, protisne nelagodno, a ja se iz nekog razloga glasno nasmijem. Zaštita. Bože dragi. Svršio je u mene. Ja sam totalno izgubila mozak negdje putem od te benzinske postaje do ovog hotela. Odmahnem glavom i dalje se smijući kao idiot jer i ovo opet djeluje kao san. Slatki seksi san iz kojeg ću se vjerojatno ujutro probuditi sama u ovom krevetu.

„Sranje. Ima li tu za kupiti tableta za jutro poslije?“

Kimnem glavom, a on odahne, ali se onda opet ukruti u meni. Pogledam ga, vjerojatno oduševljeno.

„Želiš još?“ pita, a mene nekako razgali njegovo pitanje, pa ga kao odgovor prevalim na leđa i sada se ja obrušim na njega kao da sam pregladnjela odjednom ispred najbogatijeg švedskog stola ikada. To i nije daleko od istine jer ovakvo muško tijelo nisam nikada doživjela i, ako je on voljan ponuditi mi se kao na pladnju, ja se planiram itekako poslužiti time.

Pirsing na lijevoj bradavici. Jebemu sve. Moram ga sisati i lizati, moram. On zadovoljno ječi na taj moj napad, nestrpljivo se pomičući ispod mene držeći me čvrsto za bokove da bi se za par trenutaka već nabijao u mene kao da nismo oboje svršili prije samo nekoliko minuta. Ovaj put ga ne zamolim da uspori, samo se prepustim udarima želje i isključim mozak u potpunosti, postajući samo tijelo koje je spojeno s njegovim. Pašemo si savršeno, svaki moj uzdah sinkroniziran je s njegovim, svako njegovo slatko ječanje ispod mene popraćeno je jednakim takvim zvukom koji izlazi iz mog sada već suhog grla, svaki moj drhtaj koji nagovještava drugi orgazam dočekan je i njegovim drhtajem. Ekstaza nas drugi put sruši s kreveta pa se oboje prasnemo smijati dok svršavamo, čvrsto se grleći na podu.

Ne mogu se pomaknuti kad dođem k sebi, ali to ni ne želim. Ne želim nikada napustiti njegove ruke koje su tako čvrsto omotane oko mene, a djeluje kao da ni on ne želi napustiti mene. Ali hoće jer ovo nema budućnosti. Ovo je samo lijepa avantura na početku ljeta koju će on sigurno do kraja sezone već zaboraviti. Ja neću, ali on je mlad i željan putovanja, novih iskustava, pronalaženja sebe… odjednom se rastužim jer ovo je predobro da bi bilo istinito, i odjednom je zrak u sobi težak od emocija koje se kao valovi odbijaju o zidove koji su valjda sve ovo već vidjeli i previše puta.

„Tuš?“ prekine on neugodnu tišinu, a ja samo kimnem glavom pitajući se u kojem sam točno trenutku izgubila zdrav razum i dar govora.

Kad me prvi put pogledao? Kad sam prvi put na glas izgovorila njegovo ime? Kad sam shvatila da me želi? Omota me oko sebe kao koalu i nosi do tuša koji je ipak premali za dvoje, ali ne želimo se razdvojiti, ne još, pa se uguramo nekako unutra, stisnuti jedno uz drugo, ne govoreći ništa, dozvoljavajući da topla voda ispire s nas miris fantastičnog seksa i naših i dalje uzbuđenih tijela. On me sada ljubi nježno u čelo, po sljepoočnicama, niz bradu, po vratu, izbjegavajući moje usne kao da zna da bi me to samo dodatno zapalilo, ponovno, a ja samo grlim i upijem sve te senzacije i osjećaje, pohranjujući ih u dugoročnu memoriju za poslije, kad opet budem sama i kad mi bude trebao podsjetnik da me jednom, nekad, u jednoj ludoj noći strastveno želio prekrasan muškarac više od deset godina mlađi od mene.

Nisam mislila da je on tip za maženje i nekako sam očekivala da će nakon što se ponovno odjenemo za spavanje otići na balkon zapaliti, ali on se sklupčao uz mene na taj krevet i privukao moja leđa na svoja prsa, zabadajući nos u moju vlažnu kosu, grleći me tako čvrsto da sam se osjećala kao stopljena s njim. Kao da smo jedno. I spavala sam, prvu noć nakon ne znam koliko njih probdjevenih, mirno i spokojno, bez snova i bez pomicanja, s osjećajem sigurnosti kakav nisam imala nikada u životu.

Matti. Zgodan mladi Finac koji bježi od očuha, u potrazi za sobom, na putu za Grčku.

Probudila sam se prije njega i znala sam da ga moram ostaviti tamo samog. Znala sam da ga ne smijem povesti sa sobom jer i ovo što se dogodilo noćas je bilo previše za mene. On je predivan, ja sam prestara za njega i ovo mora ostati samo na seksu. Najboljem seksu koji sam ja ikada doživjela, ali svejedno. Dok ga gledam kako spava, potpuno opušten ležeći na boku s jednom rukom oko mog struka, kidam se iznutra zbog želje da ga posjedujem na više načina i na duže vrijeme. Moj. Kad bi bio moj. U kojoj zemlji snova bi ikada mogao biti? Uspijem se iskobeljati iz kreveta ne probudivši ga, skupljam svoje stvari hodajući na prstima, ne vraćam mu njegovu majicu. Vadim iz novčanika sav keš koji imam kod sebe, ostavljam ga pokraj njegovog mobitela, a onda, u zadnjem trenutku, prepuštam se slabosti i iz novčanika vadim i svoju vizitku na koji nespretno našvrljam poruku: Ako se uvališ u nevolju, nazovi me. Ali nastoj se ne uvaliti u nevolju. Sretno! Gala

Odlazim. Plačem dok palim auto gledajući još jedan izlazak sunca, koji odjednom previše boli da bih uživala u njemu.

 

* * *

 

Pojma nemam kako znam da me zove on, ali prokunem svaku stanicu svog izdajničkog tijela koje odreagira velikim uzbuđenjem kada njegov glas ispuni moj terenac, prizivajući njegov okus, miris i osjećaj njega duboko zakopanog u meni, na što mi ruke zadrhte.

Kriste Bože, što to ima u njemu da me tako razara?

„Ostavila si me? Zašto? Jesam nešto krivo napravio?“ očajno ispali čim se javim.

„Ne, bio si savršen“, odvratim s teškim uzdahom. Nisam uopće računala na to da bi se mogao osjećati povrijeđenim. Ostavila sam mu dovoljno novca, moglo bi mu potrajati tjednima.

„Onda zašto? I gdje si? Kuda ideš?“

„Matti… ne možemo. Bilo je lijepo ali – „

„Gala, gdje si? Gdje ideš?“

Progutam golemu knedlu u grlu, suze i uzdah i kažem mu sve. Pričam, a on sluša, ponavljajući samo ‘okej’ par puta i uvjerena sam da zapisuje to sve u onu svoju bilježnicu.

„Naći ću te“, kaže i prekine poziv kad ušutim, pa viknem „Nemoj!“ sama sebi.

Umorna sam, od svega. Od lutanja, od samoće, od praznine, od besmislenosti svog postojanja odjednom opet.

Možda mi treba da me on pronađe. Baš on, nijedan drugi prije njega. Možda sam čekala baš njega? Ne, Gala, ne zanosi se takvim romantičnim idejama, on je više od deset godina mlađi od tebe! Provedem ostatak puta svađajući se sama sa sobom kao luđakinja, psujući sama sebe jer sam bila preslaba na njega, rezonirajući sama sa sobom kako bih bila spremna rezonirati s njim kada se on pojavi na vratima stana koji će mi biti dom sljedeća četiri mjeseca… psihički se pripremam da mu pružim utočište u svom krevetu još jednu noć, a onda ga otjeram od sebe za njegovo dobro.

Ali ništa me nije moglo pripremiti na ono što se dogodilo kada je pokucao na moja vrata iduće jutro u zoru. Zgužvan od putovanja, presladak do bola, iscrpljen od emocija – sve to pročitam na tom njegovom prelijepom licu i što napravim? Bacim mu se u zagrljaj, nazivajući ga idiotom i kretenom, dozvoljavajući mu da me grli i ljubi u kosu dok se oboje ne smirimo.

Onda on uhvati moje lice u svoje dlanove i nasloni svoje čelo na moje.

„Reci mi da ne osjećaš što i ja i otići ću. Nećeš me više nikada vidjeti ni čuti, ali moram to dobiti u lice. Zaslužujem da mi to kažeš u lice, Gala.“

„Osjećam… što?“

„Ovo. Između nas. Povezanost. Privlačnost. Nešto, ne znam. Ali znam da to nije bio samo seks.“

„Matti, ne možemo, nemoj, molim te…“

„Ne možemo što? Provesti ljeto zajedno? Vidjeti što je to točno i gdje nas to može dovesti?“

„Matti, budi realan, ja sam…“

„Ti si što Gala? Naviknula pokupiti dečke uz cestu i poseksati se njima i onda ih ostaviti u hotelu s hrpom novca? Radiš to stalno?“

„Ne, naravno da ne. Ali –„

„Nema ali. Ne za mene. Želim te. Briga me za Grčku, svijet, sve. Želim tebe.“

„Matti…“

Ne dozvoli mi da mu odgovorim, nego me poljubi. Posesivnim, agresivnim, grubim poljupcem od kojeg ostanem bez daha i bez tla pod nogama. Pojma nemam kako smo se našli na krevetu i tko je prvi krenuo trgati odjeću s koga. Opet ona ista hitnost, ona ista sveobuzimajuća žudnja, ono isto prekrasno olakšanje kad se nađe u meni, ovaj put s kondomom. Kupio je kondome? Jebemu sve. Ne mogu, ne mogu se boriti protiv njega i protiv sebe, želim ga. Želim i ja njega.

Predajem mu se bez riječi, upijam svaki njegov nasrtaj gladno i željno i odgovaram na njega svojima dok oboje nismo izgriženi, iscrpljeni, pokidani, potrošeni. Teško dišemo oboje, a on me privlači u svoj zagrljaj ne govoreći više ništa jer na sva je svoja pitanja upravo dobio odgovore.

„Ne smiješ se zaljubiti u mene“, prošapćem u njegov vrat, svjesna da sam već totalno pala na njega. „I nema brijanja sa strane. Ni s curama ni s dečkima.“, dodam, a on se zasmijulji i poljubi me u tjeme.

„Isto vrijedi i za tebe. Moja si. Samo moja.“

„Dok traje ljeto“, podsjetim ga.

„To ćemo još vidjeti“, odvrati samouvjereno zbog čega mi srce brže zakuca.

„Matti…“, započnem opomenu, ali njegove usne pronađu moje i njegov me jezik opet ušutka. Ljubi me kao da me prvi put ljubi, opet kao da mu život o tome ovisi. Kao da moj život o tome ovisi. Onda se odmakne od mene i pogleda me nekako sav odrastao, zreo i smrtno ozbiljan.
„Prestani me tretirati kao dječaka. Nisam neiskusan klinac. I naći ću neki posao, ne očekujem da me uzdržavaš dok sam tu. Konobarit ću, radit ću bilo što, nije bitno, samo želim biti s tobom. A kad budeš gotova s poslom ovdje, onda ćemo razgovarati, kao dvoje odraslih ljudi i odlučiti zajedno što ćemo i kako ćemo dalje. Dobro?“

Zadrhtim i čvršće se privijem uz njega, a on me čvršće zagrli i poljubi u čelo.

„Dobro“, predam se. Nema smisla opirati se tome, oboje to želimo.

„I ne brijem s dečkima. Probao sam par puta i nije to moj đir. A ti si luda ako misliš da bih pokraj tebe mogao uopće i pogledati neku drugu žensku“, doda, a ja zagnjurim glavu u njegovo rame trudeći se ne zaplakati. „A što se tiče zaljubljivanja… jebiga, tu ti ništa ne mogu obećati.“

Padam. Padam u ponor novih dubina želje za njim i želje da je sve ovo stvarno, moguće, održivo, dovoljno snažno da podnese našu razliku u godinama, podrijetlu, obrazovanju, karakterima… svemu. Svjesna u potpunosti da su šanse da netko kao on uleti u moj život i poželi ga dijeliti sa mnom makar na jedno predivno ljeto ravne šansama da bilo koja munja koja nas je noćas dovela do one hotelske sobe udari ponovno u isto mjesto.

Udar munje. To je on. Moj Matti. Moj. Sada je moj.

„Matti. Sviđa mi se tvoje ime. Zapravo, sve na tebi mi se sviđa“, priznam odjednom se osjećajući kao neiskusna tinejdžerica koja je prvi put zatreskana do bola u najljepšeg frajera ikad. Pa, nisam daleko od istine.

„I meni se sviđa tvoje ime. I sve na tebi. Gala“, odgovori pa me ponovno poljubi i opet sve oko mene nestane, opet postanem svjesna samo njega. I udara munje koji me pretvaraju u neku novu Galu. Onu koja će dati sve od sebe da ovo uspije jer ako je on spreman na to, onda sam i ja.