IK Profigraf

Pobjednica natječaja “LJUBAV NE PITA ZA GODINE” CARLY CÉSAIRE

Preko puta, CARLY CÉSAIRE

Šalica vruće čokolade grije moje dlanove dok pomno stojim na svome balkonu promatrajući te, po tko zna koji put danas. Stojim u svome kućnom ogrtaču udišući svježi jutarnji zrak u ovome bučnom gradu. Pogled mi je nehotice letio kroz prozor otkada sam se probudila pa sve dok sam radila vruću čokoladu. Uredno se budim u rane sate znajući da bi svaki čas trebao doći u svoju radionicu. Bilo mi ubrzano kuca kada te ugledam kako koračaš prema radionici i ono što me automatski napali pomisao je tebe zamazanog motornim uljem dok pokušavaš popraviti kojigod motor. Tvoja crna kosa ne vidi se od kapuljače koju trenutno nosiš, ali točno znam kako izgleda. Znam kako ti vlasi padaju preko čela i kako izgledaju tvoje crte lica. Uđeš u radionicu i moje oči te više ne vide. Daleko si od moga pogleda, no svejedno još stojim na balkonu nadajući se da ćeš izići u sljedećih deset minuta prije nego što moram ići. Nema te, stoga se otužno vratim u toplinu svog doma.
Otkada sam navršila osamnaest, znala sam kako želim otići u drugi grad studirati. Očajnički sam se željela maknuti iz rodnog mjesta. Željela sam započeti novi život s novim ljudima, no onda sam se preselila i sada u tih godinu dana što je prošlo shvatila sam da ne želim nove ljude u životu. Volim samački život, ali onda, u drugu ruku, možda je moj život toliko pust i možda se osjećam toliko usamljeno da sam te primijetila sa svoga balkona i sada si mi sve. Cijela si moja okupacija. Što me na tebi toliko privlači, ni sama ne znam. Možda starije crte lica. Možda duža kosa koja me nikada nije uistinu privlačila. Možda tvoje zanimanje. Možda samo usamljenost.
I svaki put dok vješam odjeću na balkonu ili dok ujutro pijem kavu ili dok navečer pijem martini na svome balkonu ili čak dok čitam knjigu (koju, zapravo, samo držim u krilu), promatram te i znam da i ti vidiš mene. Iziđeš oko jedanaest i trideset kada radiš ujutro, a oko tri i trideset kada radiš popodne kako bi zapalio cigaretu. To je ono vrijeme kada sam i ja sasvim slučajno na balkonu i tada naše vrijeme počinje. Naše oči pričaju zasebnu priču. Iako sam ih gledala poduže vrijeme, njihovu boju i dalje ne znam. Zamišljam ih da su smeđe, poput kestena, poput jeseni. Razmišljam o njima dok te promatram s balkona, a ovaj put u mojim je rukama šalica čaja. No, naše vrijeme bude prekinuto kada mi zazvoni mobitel. Pustila bih ga da zvoni i da, tko god je iza druge linije, čeka. Ali osjećaj da je nešto hitno uvijek me natjera da ne odgađam pozive, stoga se ustanem i napustim te…

* * *
„Mama?” javim se.
„Hej, ljubavi”, progovori. Nisam ju vidjela mjesec dana, a možda i više. Uistinu ne brojim, no uvijek shvatim da je prošlo previše vremena kada čujem njezin glas.
„Kako si?“ nastavlja razgovor. Bacim pogled prema balkonskim vratima želeći se vratiti tamo i nastaviti besramno buljiti u njega, ali ne mogu se riješiti mame samo tako.
„Dobro. Ti? Umjesto toga pokušavam ostati staložena jer, pa smiješno je, srce mi kuca samo što ne iskoči znajući da on stoji nedaleko.
„Odlično! Imam savršene vijesti, zlato”, zaskviči veselo. A kada moja majka zaskviči, to znači da su vijesti stvarno savršene. „Doći ću ti u posjet za vikend.”
Na tren zaboravim na njega. Osmijeh mi se razlije po usnama. Stavim dlan na ruku ne mogavši vjerovati kako ću vidjeti mamu prije proljetnih praznika.
„Stvarno?” procijedim kroz smijeh. Onaj sretan smijeh. Onaj iznenađujući i za ‘ne povjerovati’ smijeh.
„Da. Dan zaljubljenih je, ali ja ga volim gledati kao dan ljubavi, pa što ne bismo onda kao jedna majka i kći taj dan provele zajedno.” Nasmijem se naglas sjedajući na stolicu u kuhinji. I dalje izbezumljena i sretna.
„Imaš pravo”, potvrdim joj. I tada sam znala da taj dan neću provesti u ritualu. Neću ga gledati i promatrati. Živjet ću.

***
„Bih ja, Anabela”, zašutim kada ona krene vikati, „ali ne mogu. Imam važan kolokvij u ponedjeljak, nisam ništa taknula.”
Mahnitalo trpam stvari u ruksak jer već uveliko kasnim na predavanje, a moja draga prijateljica mi ne pomaže. Viče iz petnih žila, toliko glasno da sam mobitel odložila na stol kako mi ne bi probušila bubnjiće. Zvučala je kao da sam je spojila na zvučnike, a nije bila čak ni na razglasu.
„Jebeš kolokvij!” Ne odustaje od nauma da me ovu večer izvede u klub Ritz, no, koliko god ja voljela partijati, ovaj put moram odbiti.
„Mama mi dolazi za vikend”, izdahnem već pomalo frustrirano.
„Oh!” vikne ona, „dolazi gospođa Rajić. Pa što tako nisi rekla!” Preokrenem očima na njezinu izjavu.
„Jer bi nam se ti ugurala, a ja stvarno želim biti sama s njom, Ana.” Iskreno kažem, na što nastane tišina s druge strane linije. Anabela je moja prijateljica od djetinjstva i volim je svim bićem i cijelim srcem. Ona je kao druga kći mojoj mami, a meni je poput sestre koju nikada nisam imala. No, nekada bih voljela imati svoje vrijeme s mamom, bez Ane.
„O. K., opravdano. Neću te maltretirati ovaj vikend, ali duguješ mi sljedeći izlazak!” zareži. Posprdno se nasmijem znajući kako je zamahnula svojim dugačkim kažiprstom. Uzimam mobitel među dlanove govoreći joj kako je volim i kako stvarno žurim. Pošaljemo si međusobno hrpu poljubaca i u trenu kada prekinem poziv, otvaram ulazna vrata, a korak mi automatski zastane. Na pragu me dočeka buket crvenih ruža. Iako ushićena, pomalo znatiželjna, zbunjeno promotrim stubište zgrade okrećući glavu lijevo-desno. Uzimam buket s poda vraćajući se do kuhinje. Uočim poruku te ju znatiželjno otvorim.
U meni se budi sve ono što je dugo spavalo. Dlake na rukama mi se uzdižu. Žmarci me sustižu.
“Sviđa mi se tvoja crvena kosa. Poput vatre. Tako živa. I življa ;)”
Skrenem pogled na balkon nadajući se da je to on. Duboko u duši znajući da je to on. Približim se balkonu pomičući zavjesu u stranu kako bih vidjela je li vani, ali njega nije bilo. No moj instinkt mi je i dalje govorio da je to on. Mora biti on. Gledam po ulici nadajući se da stoji negdje drugdje čekajući da se pojavim na balkonu, ali umjesto njega, ugledam sat koji pokazuje kako sada već uveliko kasnim.
Znojno, umorno, totalno istrošeno sjednem na trosjed nakon što sam detaljno izribala svaki kutak stana znajući kako je moja majka jedna pedantna žena. Provodeći petak navečer čisteći i nije baš zabavno. Buket s crvenim ružama stajao je u vazi kraseći kuhinjski stol. Nisam ga mogla prestati gledati i nisam htjela prestati maštati. Je li izabrao crvene ruže jer one znače ljubav i požudu? Ili ih je izabrao jer su ga podsjećale na moju kosu? Znači li to da nisam samo ja uhoda nego i on?
Zvono na vratima trgne me iz razmišljanja. Poskočim kao da sam upravo očistila mjesto zločina. Munjevito sam se ustala, prošla rukama po trenirci te sam rukom namjestila punđu koja je bila u raspadu. Jednim pogledom na sat ustanovim da je devet navečer i da ne očekujem nikoga, osim možda moje majke. Možda me htjela iznenaditi i doći ranije. Pojurim prema vratima ne razmišljajući predugo te bez gledanja kroz špijunku ili upita tko se nalazi iza, širom otvorim vrata dajući osobi nasuprot mene potpuni pogled na jednu tinejdžerku u staroj i ofucanoj trenirci s razbarušenom punđom i znojem na sve strane. Zasigurno i smrdim na kilometre. A ispred vrata nije stajala moja majka. Jedino ako je narasla za metar i nešto, proširila se u ramenima i promijenila spol.
Glavom i bradom bio je on. Muškarac koji radi preko puta. Onaj kojeg promatram otkad sam se uselila. Onaj zbog kojeg ja dane provodim na balkonu. I sada kada ga vidim ovako cijelog, iz blizine, jer stoji točno ispred mene tek par metara, uviđam da je u kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima i uviđam da sam mokra – jako. I to ne od znoja. Oči su mu kestenjaste. Još više se topim.
„Izvoli?” uspijem protisnuti kroz zube. Cijedim se. Ne znam gdje gledati. Je li normalno da nastavim buljiti?
„Imam dva pitanja.” Digne dva prsta u zrak, na što moj pogled ode s njegovih očiju na njih, a zatim natrag na njega. Kimnem glavom u znak da slušam. “Kako se zoveš?”
„Tonka”, procijedim. Bolje zatreperim. Ne znam zašto sam tako jadno zvučala izgovarajući vlastito ime.
„Tvrtko”, uzvrati, a onda proguta golemu knedlu prije nego što postavi drugo pitanje, “Koliko imaš godina?”
„Devetnaest”, prošapćem bojeći se njegove reakcije. Ne želim da odustane od onoga što je naumio samo zbog brojki. Nema smisla.
„Ne smeta ti jedanaest godina razlike?” Pomno me promatra nestrpljivo iščekujući moj odgovor. Adamova jabučica mu titra. Držim ga u neizvjesnosti i sviđa mi se. Sviđa mi se kako u tišini paničari. Sviđa mi se kako je nabrijan, ali ne želi si davati lažne nade. Sviđa mi se to što je svjestan naših energija koje su se povezale od samog gledanja.
„Mhm..”, odmahnem glavom pritom odlazeći jedan korak unatrag dajući mu na uvid da uđe, da ga puštam k sebi. On se olakšavajuće osmjehne, a taj uzdah koji je ispustio zvučao je kao najteži teret koji je ikad nosio i koji je napokon skinuo sa svojih leđa. Zatvorim vrata za njim te nepomično stojimo i gledamo se. Promatramo vjerojatno svaku crtu na licu koju nismo mogli vidjeti izdaleka. Tri minute kasnije on odluči napraviti prvi korak primajući moje lice dlanovima i spajajući naše usne u tandem.
Toliko sam iščekivala ovaj trenutak. Toliko sam maštala. Noću ležala u svome krevetu potpuno sama, hladnoća bi mi pravila društvo, a on je bio nedaleko od mene, ali nikada zapravo ovdje. Požrtvovno je uvlačio moju donju usnicu među svoje zube, a jezik je zadirao u najdublje kutove. Pokušala sam pratiti njegov ritam. Jedva sam disala, jedva sam raspoznala život oko sebe. Toliko dugo sam bila sama da sam se odviknula od bilo kakvog kontakta, a on mi ga daje previše.
Prekida naš poljubac svlačeći sa sebe dio po dio odjeće. Promatram ga i počinje me hvatati panika i nelagoda. Izgleda bolje nego što sam zamišljala, bolje nego što sam očekivala. Zreliji je, vidio je bolje, naučio je na bolje. Ja sam samo plaha djevojčica. Nemam ono što on misli da imam. Nisam onakva kakvom izgledam. Još ovakva – u staroj trenirci, uništenoj punđi i smrdim po ustajalom znoju. On uoči moj pogled te obuhvati moju bradu svojim prstima podižući moj pogled k njegovom. Stajao je ispred mene gol do pasa dok sam ja bila isprepadana, ushićena i napaljena. Ako je uopće moguće biti sve troje u isti tren.
„Želiš li?” kimnem glavom. Dopustim da vodi jer ja ovo uistinu želim. Maštam o tome cijelo vrijeme. Neću dopustiti da me nesigurnost potopi. On se nalazi tu. Ispred mene. U mome stanu. A ne preko puta moga balkona.
Njegove usne se prilijepe na moje i ponovni val strasti me obuzme. Spusti ruke na moje bokove, a zatim na moje guzove stišćući ih snažno, praktički ih gnječeći. Podigne me, na što obgrlim noge oko njegova struka ne puštajući ga ni u jednom trenu kako bi uzeo dah. Baci nas na trosjed. On iznad mene. Osjećam se tako sitno. Tako plaho. Gledamo se ponovno. Promatramo se kao životinje, kao kakav plijen. Prstima prođem po njegovoj bradi koja je stara tek par dana. Oštre dlačice me na uzbudljiv način njeguju po jagodicama prstiju.
Sve se čini tako nerealno i tako brzo. U trenutku smo stranci, u drugom stojimo pred vratima gledajući se, a u trećem smo potpuno izloženi jedan drugome. I dok su njegovi pokreti lagani i topli, ja sam nabrijana za kojekakve stvari, ali on nije. Vidi mu se to u načinu koji me gleda i u načinu koji me ljubi. Istražuje moje tijelo. Ostavlja svoje tragove. Spor je. Čini se kao da mu se nigdje ne žuri. Pokušam i ja. Zatvorim oči uživajući u njegovim pokretima i u poljupcima s kojima me obasipa. Jednostavno uživam. Napokon se ne osjećam samom. Nisam usamljena već ispunjena. U svakom smislu te riječi. On je ono što mi je bilo potrebno.
Toliko sam se dugo osjećala nevoljenom, nevažnom i nevidljivom do sada, iako zvuči kao da sam željna pažnje i spremna se dati bilo kome, to nije istina. Cijeli svoj život težim nekome tko će me primijetiti. Nekome tko će me shvatiti. I ne znam zašto, ali osjećaj mi govori da je to on. Osjećaj mi govori da su se duše našle i spojile prije nas. Osjećaj mi govori da on to osjeća jednako kao i ja.
I nekako se osjećam mirno i spokojno nakon dugo vremena. Osjećam se doma. Tamo sam gdje pripadam. To su svi novi osjećaji koji me obuzimaju dok mu ležim u naručju i dok me on grli, a prstima lagano prolazi po mojoj koži dragajući me. Ovaj stan nikada nije bio moj dom, ali odjednom se osjećam kao kod kuće. Na ovom trosjedu na kojem ležimo, goli i zagrljeni i zamotani u toplu deku. Nekako kao da je sve sjelo na svoje mjesto.

***
„Tonka!” Cimnem se na zvuk svog imena. Pogledom prelazim po prostoru dok mi za oko ne zapne moja majka. Stoji na vratima gledajući me izbezumljeno i ljutito. Ništa mi nije jasno dok pogled ne prebacim pokraj sebe na mušku figuru koja me zbunjeno promatrala snenim očima. Čvrsto držim deku na svojim grudima ne znajući kako reagirati na ovu situaciju.
„Mama”, procijedim kroz zube, ne znam ni sama kako. Tvrtko se uspravi do mene, a kada shvati u kakvoj smo situaciji, počne nas vaditi iz nje ne znajući koliko će to samo pogoršati situaciju.
„Gospođo”, izusti.
„Ne!”, vrisne moja majka, „gubi se van! Kako te nije sram iskorištavati curice!”
„Mama!” zaderem se.
„Van!” Nije se protivio. Kupio je stvari s poda dok se ona nastavljala derati na nas oboje. Izletio je iz stana ne rekavši ništa, ali nisam ni htjela da išta kaže. Znam da bi to situaciju samo pogoršalo.
„Kako si uopće ušla?” upitam ju navlačeći majicu na sebe.
„Ostavila si otključana vrata”, odgovori hladno, „jesi li ti normalna!? Jesam li te tako odgajala? Ne zaključavaš vrata od stana i spavaš s duplo starijim od sebe!?”
„Mama!”, dreknem te se ustanem unoseći joj se u lice, „nisam više mala curica koliko god ću ja to tebi uvijek biti. Ali shvati da se osjećam samom otkada ga više nema. Razumi me! Nisam se osjećala ovako kao sinoć, znači, ne pamtim otkad! Pusti me da živim, molim te! Jer mama, ja preživljavam!”
Pogled joj se smekšao i u tim otužnim očima vidjela se bol. Kada ti dijete kaže da ne živi, vjerujem da ti to ostavi nekakav trag, ali ona bi me od svih trebala najbolje razumjeti. Bez daljnjeg razgovora pokupim se u svoju sobu. Navučem ostatak odjeće na sebe, a onda prođem pokraj nje kao da ne postoji i snažno zalupim vratima pri izlazu. Ono što mi treba jest šetnja. Jedna duga i mirna šetnja.
S nepunih šesnaest godina prohodala sam s dečkom. Išli smo zajedno u srednju školu, samo u odvojene razrede. Bili smo nerazdvojni. Bio je moje prvo sve. Osjećala sam povezanost kakvu nisam osjećala ni s kim prije. Gotovo pa se nikada nismo svađali. Živjeli smo punim plućima. Bila sam sretna. Ali ta se sreća ubrzo ugasila. Noć prije mog osamnaestog rođendana poginuo je u prometnoj nesreći. To me obilježilo zauvijek. To ostavi neki utjecaj na tebe. Pretvori te u drugu osobu. Onakvu kakvu ni ti ne prepoznaješ. Htjela sam vrištati kada sam saznala da ga više nema, ali nisam mogla. Nešto u meni umrlo je isti tren kada je ta vijest došla do mene. Nekako se sve promijenilo. Htjela sam se odseliti. Htjela sam započeti novi život. Ali ta tuga i ta bol slijedile su me. Slijedila me kao nikada i mislim da će me zauvijek slijediti. Misteriozni muškarac preko puta bio mi je slamka spasa. Natjerao me na život. Zbog njega sam vidjela nekakav smisao. Strah me da ću zauvijek živjeti u balonu bola i nepobjedive tuge.
„Hej”, podignem pogled susrećući se s njegovim kestenjastim.
„Hej”, spontano razrogačim oči ne vjerujući da ga ponovno susrećem, a da nije s moga balkona.
„Jesi li O. K.? Je li mama ljuta?” upita suzeći oči na što se ja posprdno nasmijem.
„Ništa što neće preživjeti.” Mahnem rukom kao da nije bitno. Nastane muk i ponovno promatranje. Samo što ga ovaj put ne gledam zaljubljeno. Ovaj ga put gledam nekako umorno, iscrpljeno i tužno.
„Slušaj”, započnem, „znam da smo započeli totalno krivo. Mislim, naopačke.”, zaustavi me podizanjem svog dlana.
„Upravo sam to htio reći. Odigrali smo igru potpuno krivo. Mislim, ispao sam kao napaljeni tinejdžer. Shvatio sam to tek kada je tvoja mama to rekla. Nisam htio da tako ispadne. Zbilja si mi zagolicala maštu i vjerojatno sam prvo tu maštu htio ostvariti.” Pomno pratim njegov monolog ne mogavši odgonetnuti kamo vodi. „Hoću reći, bi li htjela izići sa mnom?”
Lice mi se ozari, a zaljubljeni kes zarobi moje obraze.
„Da”, izustim kao da sam to čekala godinama.
„Da?” upita nesigurno dok mu se licem širi jednaki kes.
„Da!” ushićeno viknem.
„Pokupim te sutra u osam?” kimnem mu. On se još šire nasmiješi, a zatim me pozdravi žureći gdjegod se uputio.

***
Vratim se u stan i zateknem mamu kako sjedi na trosjedu gledajući u neku daleku točku. Skinem jaknu odlažući je na vješalicu te se smjestim pokraj nje ne progovorivši ni riječi.
„Znam da si odrasla. Znam da te trebam pustiti”, započne, „ali istina je da se bojim. Bojim se da ti srce opet ne bude slomljeno.”
Teško uzdahnem prebacivši pogled na svoje isprepletene prste u naručju. „Ne možeš utjecati na to, mama. Nitko ne može. Pa čak ni ja.”
„Znam”, kratko odgovori. Podignemo poglede jedna prema drugoj šutke se promatrajući.
„Podržat ću te u svemu. Uvijek”, osmjehne mi se široko. Raširim ruke primajući je u topli zagrljaj, jedino onakav kakav ti mama može dati.
„Hvala ti”, šapnem joj na uho.
Nekada sve što trebamo je malo sreće, podrške i dobar pogled s balkona. I tko zna? Možda se rodi ljubav.