IK Profigraf

Pobjednica natječaja “ZIMSKI SAN” Lea Mihaljević

MAJČINA ZIMSKA ZVJEZDICA

Bila je hladne puti u zimskom snu majke,

rumenih obraza, modro-plavih očiju i to nad životom

na koji nije uspjela spustiti se

kako bi se sanjkala jednog dana

grudala, grijala u naručju oca.

 

Noći su tako postale sve hladnije i hladnije,

zvjezdice su otplesale svoj posljednji ples,

u čast majčine zvjezdice koja je trebala stići

zajedno s eliptičnim i zimskim putovanjem Zemlje i Sunca.

 

Tako je i u ponovno jednoj nenadanoj noći,

majka susrela svoju zvjezdicu

ali ovaj put s ledenim suzama

koje se tope, dodiruju majčina prsa na kojima padaju pahuljice,

pa tako se osjeti i toplina srca majčinog

koje obgrliše cijelu zimu.

 

Sunčeve zrake pale su pod zimskim kutom

gdje je obgrljena bila zvjezdica majčina…

Majka je tako u podsvijesti shvatila

kako je uronila u zimski san

te ono što se najviše sjećala

jest da je svojoj zvjezdici rekla:

Zbogom, bila si veća nego cijelo nebo, sada bdij nad ostalim zvjezdicama…

Ja ću te gledati i sjetiti se kako si ti moje cijelo snježno kraljevstvo,

kako kročiš na snijegu svojim korakom poletno

ležiš na njemu i stvaraš nad sivilom inja i siga

 

…Krila…

 

 

LEDENO SRCE

Njegov je osmijeh bio njezina simfonija,

ali kada je došla zima,

svijet se činio kao usamljeni svakodnevni san

u kojem je nada ograničena na tekućinu prokapljene zimske kiše.

Pitala se tako uvijek je li ga neki zimski uragan odnio,

a ona postala nenjegovana zimzelena biljka.

 

Tako su mračne sjene padale u njezin dom,

a rajski svijetle biljke u domu njezinom

samo su uvenule od očaja.

 

Nada je utihnula polagano

kao cedar svijeća

koja u sebi drži sjećanja na smijeh,

vječnu zimu koja se proteže kroz čar,

čar srca velikog.

 

Samo izlazak niz zelenu stazu,

bili su put za formulu

posred života li hladnog,

a u bešćutnom je stanju i bio život taj.

 

Promijenilo je to stanje

ledeno li srce,

a nekad je bilo srce to

u nečijem pripadno.

Dao je svoje srce njoj,

a ona je držala to srce kao zakletvu.

On njezino

– ni u snovima.

 

 

BUĐENJE IZ ZIMSKOG SNA

Vidim nas tako,

među božićnim reflektorima

koji osvjetljavaju i mene i tebe.

Utjecajan je osjećaj tvog zlog ponosa,

a u pozadini su boje.

 

Te boje hladne su,

stopljene s rubinom moje vatre,

koja je ljubav, i to jača od tvog ponosa.

Samo što je tvoja čast stvarnija svijetu,

više nego meni.

Vidjela sam promjene,

prijelaze godišnjih doba.

 

Tako su i promjene u tebi

prikazale se na mjesto i u mojim snovima

koji su bili putokaz za iscjeljenje duše moje.

Samo što su ti snovi dugo meni magloviti biti,

skoro kao prizemni oblak vodenih kapljica

i ledenih kristala

koji su htjeli sjati nad nama.

 

I prijelazi godišnjih doba kažu kako nismo,

dragi, nismo zimska svijeća koja gori od strasti.

Snovi su ostali s vremenom iza mene i osvijestili me, probudili…

Sada kada sam budna i kročim po snijegu sama,

ti želiš ponovno poći putem za vatru ljubavi moje.

Vraćaš se, a ja krećem,

samo trčim prema zvijezdama…

ŽIVOT U SRCU ZIME

Posljednji tračak zime,

ostavio je rane na srcu njezinu.

Ali otkako je sišao tako on niz zimsku stazu,

cijeli se njezin svijet preokrenuo.

 

Jer ona, ona je poput princeze

u hladnom gradiću punom bunta.

Njezino srce pristajalo je njegovom dlanu

baš poput grude u obliku srca.

 

Sada je on njezin pokrivač kada kiši,

sipi, grmi na mjestu otvorene rane.

Time je shvatila

da će uvijek sjati samo za njega kao u ljeto,

a postati vječna zima ako ikada ode.

 

Pokazao joj je boje

koje su samo zimi ljepše

i nitko ju nikada nije darovao tim bojama,

bojama kraljevsko plave

s porukom u boci sa zlatnom vrpcom

i kuglicom koja je novi prozor,

novi svijet

prema očima njegovim.

Kuglica ispunjena ljubavlju

kakvu se ni sanjati ne može,

želeći biti razlog zašto ona ne sniva danju,

živeći njezine zimske snove…

 

 

POVRATAK U STVARNOST ZIME

Zaljubila sam se u tebe

na poleđini leda.

I kada je zimska tuča

zasmetala mojim nozdrvama,

miris tvoje prisutnosti

obogatio je sve iskradene noći u meni.

Podsjetio si me na komadiće domaćih kolačića

iz slatkog li djetinjstva, s rumom čaja.

 

Stojim zaleđena i zadivljena

tvojim načinom

kako privlačiš i mitska stvorenja zime

tako i u srce moje.

Moje ljubičasto bljedilo od zime

porumenio si divotom vijenaca

koje si mi pružio s ljubavlju

malenim djelima svojim.

 

Pjesma me obgrlila,

podigla iz zimskog ništavila.

A ti kao da si cijelo vrijeme bio nevidljiva žica

koja me htjela uporno povući sebi.

 

Davala sam svoje kopno drugima,

sidro i busen cvijeća

i svaki bi sledio svaki komad latice.

A ti, ti si pretvorio moje snove

o tome kako smo ispod božićne ljubljene imele

– u stvarnost.

ČITATELJU – POKLON ZA BOŽIĆ

Dragi čitatelju,

neka tvoja zima postane čarolija priče,

da polarni medvjed u tebi ne riče.

Priču ćeš svojim perom stvarati,

a šalicom dobrote iz božićnog čaja davati.

 

Neka se duboko čuje elegija tvoja,

i sumorne suze samo će kapati,

kapati u obliku otpora

nad bljeskom Božića.

 

I znaj da sam nisi,

samo hrabrim dahom piši,

svijet je katkad kao u božićno-staklenoj kuglici.

Potrebna je zlatna vrpca ozračja,

i kada ti potone koja lađa,

znaj da je ljubav za Božić slađa.

 

Katkad je najljepši poklon zimska idila,

da bi božićna zvonca

u tvojem srcu izbila.

I svijet će ti se katkad činiti čudnovatim,

a ti samo pozor,

izbaci glavu kroz prozor.

Lampice bliješte danas

samo za tebe i mene

i niti jedna božikovina ne vene.