IK Profigraf

RAZGOVORI UGODNI – UPOZNAJTE NAŠE AUTORE!

RAZGOVORI UGODNI – UPOZNAJTE NAŠE AUTORE!

Carly Césaire, autorica romana „Sjeti se“

 

Pitanja:

  1. Trenutno si naša najmlađa autorica – kakav je to osjećaj?

Nerealan. Mislim kako toga još nisam skroz svjesna.

  1. Za one koji te ne poznaju, opiši nam se u pet pridjeva!

Nisam najbolja u vlastitom opisivanju, ali po riječima drugih ljudi reklo bi se da sam vrckava, luda, kreativna, ambiciozna i ljubazna.

  1. Kada si otkrila svoju ljubav prema pisanoj riječi i svoj talent za pisanje?

Bilo je to u šestom osnovne kada sam prolazila kroz neke teške periode, bar za tadašnju dvanaestogodišnjakinju. Tadašnja poznanica je čitala priče na Instagramu (koje su u to vrijeme bile vrlo popularne) i navelo me da sve emocije i sve strahove, borbe, bijes prelijem na papir u obliku lika i njegove životne priče. Moglo bi se reći kako sam tada počela svoje putovanje.

  1. Reci nam nešto o svojim početcima kao spisateljica.

Bilo je kaotično! Možda da tu stavim točku na i jer ulaskom u tu priču sama ću se pogubiti. Ali ukratko bismo mogli reći da ne bih bila ovdje da nije bilo moje najbolje prijateljice, partnera u zločinu i kume (Nina to si ti ;)) Kada sam došla na ideju pisanja priča na Instagramu prvo sam se obratila njoj. Rekla sam joj ideju, a ona je rekla „Može!“. Ona je zaslužna za svaki profil na Instagramu, Wattpadu, Facebooku i za podršku od prvog dana. Da nje nije bilo i njezinog podupiranja mojih ludih ideja, mislim kako ništa od toga ne bih napravila. Početci jedne dvanaestogodišnjakinje koju je podržavala tadašnja petnaestogodišnjakinja su bili kreativno kaotični, ali ne bih ih mijenjala.

  1. Kako je nastala ideja za priču „Sjeti se“?

Iskreno se više ni ne sjećam. Vjerojatno kao i sve moje ideje – na nekom dosadnom satu u školi. Znam da sam došla na ideju o amneziji, a sve ostalo se nekako krenulo slagati samo od sebe.

  1. Koliko si je dugo pisala?

Godinu dana, ako ne i duže.

  1. Ima li u toj knjizi nešto biografsko, i ako da, što je to?

Ima. Dosta je sitnica koje potječu iz života oko mene, ali kao glavnu bih izdvojila, definitivno, vožnju i pravljenje kečki. Onaj tko me poznaje dovoljno dugo zna da se takva ideja može roditi samo u mojoj pametnoj glavici. Na jednom putovanju (bila sam manja, pa ajde dajte mi trinaest) bilo mi je dosadno pa sam počela raditi frizuru na zadnjem sjedištu auta. Nije prošlo dugo kada sam shvatila da mi se pramen kose omotao oko gumice i stvorio čvor. Na prvu sam to pokušala srediti (čitaj: pogoršala sam nastalu situaciju) prije nego kažem i pokažem mami koja će me pogledom poslati u tri lijepe naše. Kada sam ustanovila da pomoći nema bez pomoći i kada sam rekla jedno „mama“ i kada se okrenula i pogledala me sve joj je bilo jasno. Ona je bila ta koja je pokušala to otpetljati i potezala moj pramen kose dok sam ja jaukala. Tata koji je vozio se smijao jer što li će drugo. A kada je mama ustanovila da se to otpetljati ne može, tata nas je zaustavio na najbližoj benzinskoj, otišao u prtljažnik, otvorio kutiju za prvu pomoć i moja majka je s guštom odrezala taj pramen. Traumatično iskustvo za tadašnju mene, ali urnebesno za sadašnju.

  1. Kako je reagirala tvoja obitelj i prijatelji na tvoj prvi ugovor s izdavačkom kućom?

Mislim kako su svi oko mene bili uzbuđeniji od mene. Ne kažem da ja nisam bila uzbuđena, dakako da jesam, samo mislim da sam bila toliko u deluziji da mi je bilo nerealno (kao što i dalje je). Moji su bili presretni, mislim da to ne mogu opisati. A prijatelji mi na dnevnoj bazi kažu kako sam uspješna. Cure s faksa toliko podržavaju moje pisanje da, sada kada me nema na faksu, obavijeste me za svaku sitnicu koja bi bila dobra ideja za knjigu. Pa bih ja rekla kako su svi reagirali pozitivno, iznenađeno i s velikom dozom neizmjerne podrške.

  1. Kakav ti je bio doživljaj pripremati svoju prvu knjigu za tisak?

Uf, bio je težak i naporan proces, ali prekrasan. Ja volim izazove i mukotrpne puteve do uspjeha i da je put bio drugačiji mislim kako mi se ne bih svidio. I, definitivno, sam najviše zahvalna što je pripremanje moje prve knjige za tisak bilo sa Sašom. Nikako drugačije ne bih htjela.

  1. Što bi htjela da tvoji čitatelji/fanovi ili ono koji će to tek postati, znaju o tvom prvom izdanom romanu – „Sjeti se“? Opiši nam svoj roman u 2-3 rečenice.

Htjela bih da vide poruku koju ovaj roman nosi. Da nije sve crno i bijelo i da uvijek postoje plot twistovi u životu. „Sjeti se“ govori o ljubavi, ali i o svemu onome što ta ljubav donosi, o boli, o patnji, o zlostavljanju. Ovaj roman nosi jednu priču, ali ispričane iz dvije perspektive jer svaka priča ima dvije strane. I svatko se sa istom situacijom nosi na svoj način. Ova priča je o borbi za ljubavi, ali i o borbi sa samim sobom.

  1. Što si pomislila kada si vidjela da se tvoja knjiga nalazi u knjižarama diljem Lijepe Naše?

Nevjerojatno! Neki dan me prijateljica pitala za šetnju i prva stvar koju sam pomislila je „Šetnja prema najbližoj knjižari!“. Kada ju vidim na polici i kada moja draga prijateljica to dokumentira onda ću moći reći pravi osjećaj!

  1. S obzirom da si sudjelovala u našim natječajima za kratke priče, pa i pobijedila na jednom od njih, opiši nam ukratko ta iskustva.

Nikada prije nisam pisala kratke priče, niti sam znala da sam sposobna za to. Prijavila sam se na prvi natječaj jer nisam pisala bar 6 mjeseci i htjela sam se vratiti u taj đir, kako bi se reklo. Pobjedu u natječaju nisam očekivala. Nisam mislila da će nešto što sam počela raditi nedavno nekoga toliko dotaknuti jer kratke priče su mi bila nepoznanica. Ali zavoljela sam pisati kratke priče i sretna sam što sam dio njih također.

  1. Je li ti lakše napisati kratku priču, ili ti je draže pisanje romana?

Definitivno pisanje romana. Nisam baš idealna u kratkim pričama jer volim pisati nadugačko i naširoko. Ali kratke priče su zanimljive ako dobijem neku malenu ideju. Fun fact, ali ideja za kratku priču koja će izaći u novoj zbirci „Ljubav ne pita za godine“ je zapravo nastala po biografiji jedne kolegice s faksa (ideja bar je – sve ostalo je fikcija).

  1. Jesi li se ikada okušala u pisanju poezije?

Probala sam, ali to nije moje područje. Ne mogu pisati tako kratko i slatko i smisleno i da te dirne u dušu. Vjerujem kako je to neki veći nivo za koji ja još nisam spremna.

  1. Kada ne pišeš, čime se još baviš u slobodno vrijeme?

Crtam! To mi je bila prva ljubav i prvi hobi. Za crtanje mi treba dosta vremena koje nađem jedino po ljeti. Za jednu sliku moram odvojiti cijeli dan. Ali također volim izlaziti i kafićati s prijateljima. Volim sjediti u kafiću uz svoj divan Irish po pet sati u dobrom društvu.

  1. Imaš li neke književne uzore, neke domaće ili strane autore kojima se diviš, i htjela bi ih preporučiti drugima?

Nisam čitala dosta dugo u zadnje vrijeme. Bar unazad 3 godine pa se ne mogu referirati na nekoga specifično, ali mislim da je pokretač u mome pisanju i ljubavlju prema čitanju bila Sanja Polak i njezin čuveni „Dnevnik Pauline P.“. To su bile prve knjige koje sam pročitala i sjećam se da sam joj se uvijek divila. To su štiva koja bi sva djeca trebala pročitati, ali mislim da i odrasli mogu ući u čari jedne djevojčice poput Pauline P.

  1. Kakvi su ti planovi za budućnost, ako želiš to podijeliti sa svojim čitateljima/fanovima?

Studirati, putovati, pisati i uživati. Što se slijedeće knjige tiče jako joj se veselim. Bit će to fikcija, ali sa nebrojivim aspektima biografije mojih dragih prijatelja. Sve njihove osobine, iskustva i sramote će se nalaziti u ovoj knjizi što mene neizmjerno veseli.

  1. Za kraj, što bi poručila mladim autorima ili onima koji će to tek postati?

Ne odustajte! Koliko god to klišej zvučalo, ali to je doslovno moto koji vodi prema cilju. Da je netko rekao onoj dvanaestogodišnjakinji da će imati svoju knjigu u rukama dok će još biti tinejdžer rekla bih mu da je smiješan. Ali volja i ustrajnost dovodi do cilja pa koliko god te rušili na putu prema njemu. Ja se uvijek sjetim J.K Rowling pa mislim da bi trebali i svi drugi J