IK Profigraf

RAZGOVORI UGODNI – UPOZNAJTE NAŠE AUTORE!

RAZGOVORI UGODNI – UPOZNAJTE NAŠE AUTORE!

Nina Savić, autorica romana „Hollywood In“ i zbirke priča „Nesretni slučaj na Staroj Dravi“

 

Pitanja:

  1. Za početak, predstavi nam se u par rečenica.

Ja sam Nina Savić. Rođena sam u Zadru 13. srpnja 1977. , živim u Osijeku od 2005. Majka sam dviju tinejdžerica, profesorica talijanskoga jezika i književnosti i profesorica pedagogije.

  1. Kada si otkrila svoju želju i svoj talent za pisanje?

Voljela sam pisati još u djetinjstvu. Želju sam oduvijek imala, dok sam pisala, riječi bi mi tekle glatko i uživala bih u tome. No, o samom talentu zapravo nisam posebno razmišljala. Govorili su mi da lijepo pišem školske zadaće iz hrvatskoga jezika pa sam ih pisala i drugima u razredu J

  1. Jeste li se nadala tome da se tvoje knjige jednom nađu na policama knjižara, knjižnica, čitatelja?

Zapravo, nisam razmišljala o objavljivanju. Kad bih i pomislila na to, hvatala bi me lagana panika. Pisala sam iz neke svoje unutarnje potrebe i užitka i nisam mislila da bi to i drugi mogli vidjeti. To se promijenilo na tečaju kreativnog pisanja kod Darije Klaričić Veg 2019. , a pogotovo s osnutkom društva ljubitelja književnosti ,,Littera“ 2020. To me na neki način primoralo da pokažem svoje uratke i drugim parima očiju. Postupno, ograda koju sam si postavila sve se više spuštala i postalo mi je zamislivo da budu dostupni i široj javnosti.

  1. Kako je nastala ideja za zbirku priča „Nesretni slučaj na Staroj Dravi“?

,,Nesretni slučaj na staroj Dravi“, posljednja i najdulja pripovijetka istoimene zbirke, najprije je u svom kraćem izdanju trebala biti jedna od priča za Litterinu zbirku utemeljenu na staroslavenskoj mitologiji ,,Perunikine besjede“. No, čak i u kraćem je izdanju za kriterije zbirke bila preduga. Moja urednica i prijateljica Laura Dobutović Ravlić predložila mi je da za zbirku napišem neke druge dvije pripovijetke, a da ,,Nesretni slučaj na staroj Dravi“ uvrstim u vlastitu. Taj sam savjet i poslušala. Zamislila sam da to bude zbirka međusobno povezanih pripovijedaka u kojoj će se sudariti prošlost i sadašnjost, fantastika i zbilja kako ja to inače volim. Za pripovijetku ,,Svrgnuta barunica“ koja je također dio te zbirke, ideja se rodila pri posjetu Muzeju Slavonije.

  1. Koliko si dugo radila na toj zbirci?

Nisam je napisala odjednom. Laknulo mi je kada mi je Laura rekla da ne skraćujem ,,Nesretni slučaj na staroj Dravi“, već je bolje da ta pripovijetka bude dijelom moje samostalne zbirke. Naime, ne volim skraćivati išta što napišem; u trenu dok pišem, čini mi se da svaka riječ ima smisao i razlog što je tu i da skraćivanjem nastane nešto drugo, ne ono što sam ja htjela. Inače ne volim takve vrste ograničenja. Međutim, dugo je sazrijevala ideja o zbirci u koju bih pripovijetku mogla uklopiti. U pomoć mi je priskočilo zanimanje za psihologiju, neka osobna iskustva, generacijski prijenos kojega često nismo ni svjesni te zanimanje za staroslavensku mitologiju koje me u jednoj fazi baš bilo uhvatilo J

  1. Reci nam nešto o toj predivnoj naslovnici!

Iskreno, naslovnice, grafički dizajn i slično nikada nisu bile stvari koje su me posebno zanimale. U većini slučajeva, kad čitam neku knjigu, da me upitate kakva je naslovnica, ne bih imala pojma. Glede moje zbirke, imala sam ideju o onome što bih htjela: željela sam fotografiju tamnokose djevojke čije se lice ne vidi. Trebalo se naslućivati da je još vrlo mlada te stoga nije junakinja nijedne priče u zbirci, već mogućnost svake od njih, odjevena na način da ne bude posve jasno kojemu vremenu ili sredini pripada. Lokacijski, trebala se nalaziti upravo na staroj Dravi. Pale su mi na pamet moje kćeri. Starija nije luda za poziranjem, ali zato je mlađa odmah pristala. Imala sam sreću što se kolegica iz udruge Kristina Vuk bavi fotografiranjem. Fotografija s naslovnice njezina je zasluga.

  1. Kako su reagirali tvoja obitelj i prijatelji na tvoje izdavanje prve knjige?

Pred većinom sam ljudi do zadnjega trena tajila svoje prvo samostalno izdanje, to je u mojoj naravi. No, kada je napokon izašlo na vidjelo, naišla sam na pozitivne reakcije koje su me čak ponekad iznenađivale.

 

  1. Je li cijeli proces pripremanja i izdavanja knjige bio lakši drugi put, s romanom „Hollywood In“?

Put s izdavanjem kratkoga romana ”Hollywood In” bio je lakši jer već sam bila probila led i znala sam otprilike što me čeka.

  1. Što bi htjela da tvoji čitatelji/fanovi ili ono koji će to tek postati, znaju o romanu „Hollywood In“? Opiši nam svoj roman u 2-3 rečenice.

Željela sam napisati roman traganja. Kratke priče koje sam pisala, namjerno sam ostavljala dijelom nedovršenima. Htjela sam da ovaj roman ipak bude zaokružena cjelina, ali da i dalje u njemu ostane nešto nedefinirano, puno mjesta za osobna tumačenja svakog čitatelja. Namjerno se nisam htjela opredijeliti za točno određen žanr, željela sam da u njemu ima svega pomalo, kao što mislim da ima i u životu.

  1. Kako je nastao taj roman? Odakle inspiracija za baš tu tematiku?

Roman sam počela pisati prije četiri godine, na tečaju pisanja romana. Željela sam napisati nešto što bih sama doživljavala autentičnim, odnosno trebao je tu biti lik u čiju kožu se mogu postaviti, a koji bi ujedno predstavljao i iskorak iz mene same. Dakle, netko tko je pristojan, odjeven u skladu s građanskim normama, živi urednim životom, zaposlen, zgodan i u sebi duboko neprilagođen društvu u kojem naizgled tako dobro funkcionira. Po mom su iskustvu takvi ljudi zapravo najveći alternativci, mnogo veći od onih koji žele to naglasiti izborom odjeće, glazbe, deklariranim nemarom prema bilo kakvim normama. Ti se na kraju često zaposle preko savršeno uklopljenih rodbinskih i/ili političkih veza, stambeno im pitanje rješavaju roditelji, vjenčaju se u katedrali za prikladnog partnera dok im se na svadbi ore hitovi ,,alternativaca“ Škore i Zlatnih dukata. Kako bih iskoračila iz svoje zone komfora i kako ne bih stvorila lik presličan sebi, trebao je to biti muškarac. Odabrala sam i sebi najmrže doba godine, ovo u kojem smo upravo sada te sam naglasila neke elemente urbanog trošnog sivila koji su mi se činili očiglednima upravo dok sam prolazila kroz Bosnu, pogotovo u suprotnosti s tamošnjom prekrasnom prirodom. Baš u svojim fikcionalnim svjetovima, usred takvog modernog i ni po čemu fantastičnog čemera volim ubaciti malenu ,,zečju rupu“ koja se tiho, ali sigurno širi: prolaz u neki drugi svijet.

  1. Je li ti bilo lakše pisati kratke priče ili roman?

Lakše mi je pisati kratke priče. Romani su jednostavno dulji pa je samim time tu i više niti koje treba pohvatati.

  1. U kojem se od ova dva prozna oblika više vidiš u budućnosti?

Nadam se da se nisam oprostila ni s jednom proznom književnom formom J

  1. Kada ne pišeš, čime se još baviš u slobodno vrijeme?

Zaposlena sam, uz to i kućanica i majka pa nemam previše slobodnog vremena. No, jako volim čitati, svakodnevno vježbam, kad stignem idem na zumbu, volim plesati. Također volim kuhati iako se ponekad zasitim, s obzirom da mi je ta aktivnost svakodnevna.

  1. Imate li neke književne uzore, neke domaće ili strane autore kojima se diviš, i htjela bi ih preporučiti čitateljima?

Postoje mnogi autori koje volim čitati, domaći i strani. Mogu izdvojiti samo neke: Thomas Mann, Ivo Andrić, Lewis Carroll, Mihail Afanasjevič Bulgakov, Edith Wharton, J. R. Tolkien, Catherine Doyle, Olja Knežević, Maša Kolanović, Bekim Sejranović, Amos  Oz, Kristian Novak, Ariel Magnus, David Mitchell, Jonathan Franzen, Ephraim Kishon, Haruki Murakami… Iz ovoga se vidi da zapravo nemam omiljen žanr. daleko mi je važnije je li djelo dobro napisano nego u koji bismo ga žanr svrstali, kada i gdje se događa radnja i slično. Ono što možda ne volim su ,,tipični“ ljubavni prozni tekstovi, odnosno naglašeno sentimentalni, kao ni oni čija je glavna svrha promicanje određene ideologije ili nametanje neke emocije, slagala se ja s njom ili ne. Uzori? Ne znam zapravo. Svi su nabrojeni bolji od mene i mogu od njih učiti –meni nikakav problem nije tako nešto priznati – ali striktnog uzora nemam. Uvijek sam voljela elemente humora i u ozbiljnim djelima, prožimanje fantastike i zbilje kao što rade Doyle i Bulgakov, svatko na svoj način, propitivanje onoga što misli, govori, čini ili prešućuje ,,sav normalan svijet“, provlačenje iste potke kroz različita vremenska razdoblja što susrećemo u Mitchellovu ,,Atlasu oblaka“ i pričanje iste priče iz različitih uglova, na način da možemo sagledati i razumjeti sve strane što nalazimo kod Novaka i Franzena.

  1. Imaš li neki svoj omiljeni citat, moto po kojem živiš, misao vodilju?

Postoje mnogi citati koji su mi inspirativni i dragi, ali nijedan mi nije trajni životni moto. Ovisi o situaciji. Ono što bih savjetovala svima da primijene u svom životu jest nešto što mi je davno govorio moj tata: ,,Peri tovara sapunon – trošiš vrime i sapun!“ Pri tome svima želim više sreće i pameti nego što sam ja dosad imala pri primjeni te izjave J

  1. Radiš li trenutno na nečemu novome, i ako da, želiš li to podijeliti sa svojim čitateljima/fanovima?

Počela sam raditi na djelu za koje sam inspiraciju stekla pri ljetošnjem putovanju u Lisabon. Pokušat ću se poigrati raznim kutovima pogleda na istu životnu situaciju.

  1. Za kraj, što bi poručila mladim autorima ili onima koji će to tek postati?

Nisam ni sama iskusna u svijetu izdanih djela pa ne želim svisoka dijeliti savjete. Ipak, kad bih nešto morala savjetovati, bilo bi to da ljudi ne budu odviše samokritični jer na će se način posve sputati. Nadalje, ništa bez samodiscipline! Pametnije vam je napisati tri stranice dnevno, nego imati stotinu ideja i zamišljati se kako se zahvaljujete obitelji dok primate Nobelovu nagradu za književnost. Najmanje ugodno: slušajte kritike! Pri tome ne mislim na uvrede i pljuvačine, već  kritike. Naravno, ne mislim na savjete koji idu za time da pretvore vaše djelo u ono što vi niste htjeli. Ako želite pisati fantasy, a netko vam savjetuje da se u djelu slijepo držite realnosti – ili onoga što obično vezujemo za taj pojam – ili pak obrnuto, njegov problem, ali i legitimno pravo. Ukusi su različiti. Pišite prvenstveno zbog sebe, da biste izrazili nešto što vi želite i smatrate vrijednim kazivanja, a ne zbog publike, kritike, izdavača ili vanjske potkrepe. No, kad vam netko ukazuje kakve biste književne postupke trebali primijeniti i što biste u pisanju trebali promijeniti kako biste pisali bolje, zahvalite mu i razmislite o tome! Susrela sam se i sa situacijama kada ljudi i takve, konstruktivne kritike, doživljavaju kao napad na sebe te reagiraju protunapadom, što je meni, iskreno, djetinjasto. Ne dajte da vas robovanje egu spriječi u osobnom razvoju u bilo čemu, pa tako ni u pisanju!