IK Profigraf

PREDGRAĐA IZGUBLJENOG

BLOGER: Ovisna o čitanju

PREDGRAĐA IZGUBLJENOG, Ivan Jukić
Duboko sam uvjerena da knjige pronalaze svoj put do čitatelja u onim trenutcima kada su im najpotrebnije. Tako je i ova zbirka poezije pronašla svoj put do mene, i to ne jednom, nego više puta, i svaki je taj trenutak bio baš savršeno pogođen. Prvi puta sam ju imala prilike čitati u sklopu jednog natječaja u kojem sam bila članica žirija. Naravno, autoru sam dala najviše ocjene i sve pohvale, ne znajući da se radi o poeziji ovog nadarenog pjesnika kojeg već neko vrijeme s guštom pratim na društvenim mrežama. Drugi put sam uživala u njoj kada mi ju je sam autor poslao na mail s upitom za suradnju, a treći put sada, kada smo ju pripremali za tisak. Sa sigurnošću dakle mogu reći da je ova zbirka nešto što ćete iščitavati opet iznova, a uvjerena sam da ćete ju kao i ja svaki put drugačije doživjeti, te da ćete pri svakom čitanju u njoj spoznati nešto ovo, otkriti neko drugačije značenje, prepoznati neki novi dio sebe u njoj. Da, takva je poezija Ivana Jukića, ona postavlja pitanja, potiče na razmišljanje, promišljanje i duboko analiziranje, budi kod čitatelja duboke osjećaje – nikada, ali baš nikada ne ostavlja čitatelja ravnodušnim, i to obožavam kod njega.
Ova, u nekim dijelovima pomalo sjetna zbirka, u svim stihovima je duboko emotivna, na trenutke čak i pomalo dramatična, no za mene nije i pesimistična, već je istovremeno i prepuna nade – ona otvoreno progovara o svakodnevnoj unutarnjoj borbi svakog čovjeka koji je u doticaju s vlastitim emocijama i dvojbama, no ne baca čitatelja u očaj, već se kroz sve stihove jasno odražava ogromna unutarnja snaga i sposobnost hvatanja u koštac sa svime što nam život baca pred noge. Unatoč naslovu, ja nemam osjećaj da je pjesnik izgubljen, već upravo suprotno, on je u savršenom doticaju sa svojim nedoumicama, jasno i glasno ih izražava, ne libi se suočiti sa surovim istinama, bolnim činjenicama, neugodnim spoznajama – hrabro ih imenuje, definira, raščlanjuje i prihvaća takvima kakvima jesu, kao sastavni dio onoga što svi mi zovemo stvarni život.
Ovaj pjesnik nije sanjar, ne zanosi se idealima, ne romantizira ljubav i suživot dvoje ljuti, ne prikazuje ga kao nešto savršeno i uzvišeno, već sasvim realno i prizemno, gotovo opipljivo tako da djeluje nevjerojatno poznato. Pjesnik se nikako ne zadovoljava prosječnim, on želi više, bolje, jače, strastvenije, otvoreno progovara o svojim potrebama, hrabro stavljajući sebe na prvo mjesto, ne žrtvujući svoju sreću na oltaru nekog drugog, svjestan da onaj koji sam nije sretan, nikada neće biti u stanju usrećiti čak ni one koje voli svim srcem. A ovaj je pjesnik u stanju voljeti, nježno, iskreno, duboko, trajno, u to uopće nema sumnje dok se čita njegova poezija.
Ovo je zbirka s kojom se mogu poistovjetiti svi koji su sposobni doživjeti snažne, razarajuće, ne nužno uvijek pozitivne emocije, i u njoj će se prepoznati svi koji su barem jednom nekoga voljeli onom vrstom ljubavi koju nazivamo pravom i istinskom. Ne postoji ni jedna pjesma ikada pročitana iz pera ovog pjesnika koja me nije emotivno dotaknula, neovisno o tome govori li on o nečemu što sam i sama proživjela ili ne – duboko sam uvjerena da Ivana Jukića čekaju velike stvari, i da je on s ovom svojom zbirkom tek zakoračio stazom svih velikih i nagrađivanih pjesnika, te da će im on vrlo brzo stajati bok uz bok.
Izdavač: Prof&Graf