IK Profigraf

Pobjednica natječaja “HAPPY HALLOWEEN” Senka Ilić

PENTAGRAM – SENKA ILIĆ

 

– Wow, pa ovdje je zbilja predivno.

Tara zatvori vrata automobila pa se okrene cijeli krug oko sebe dok je David već kod prtljažnika i vadi njihove stvari.

– Prednost toga što imam novog očuha, koji mi se želi dodvoriti i uvući u dupe na sve moguće načine, jest ta što mi je jednom prilikom ponudio da povedem ekipu u brvnaru ne bi li mi dokazao da mi potpuno vjeruje.

– Pa ima zbilja petlju kada tebi vjeruje jer znamo svi kakav si kada popiješ, napraviš štetu gdje god padneš.

– Morat ću biti taman dovoljno nacvrcan da ne skršim ovu lijepu brvnaru da možemo opet doći.

– Potrudi se nesrećo. Bilo bi zbilja jadno da ovdje dođemo samo jednom. Predivno je i željela bih se opet vratiti.

– Hajde da vidiš kako je unutra, vjeruj mi, lik ju je sredio pravo, onako bogataški!

Tara krene prva, David iz džepa izvuče ključeve pa kada otvori vrata, zapljusne ih ustajali zrak, ali i ljepota unutrašnjosti.

– Pas mu mater, predivno je!

Tara se stane okretati po prostoriji raširenih ruku, a zatim sve prozore širom otvori da uđe čist zrak. Zvuk mobitela odjekne praznom prostorijom.

– Isuse, pa promijeni taj zvuk, tako mobitel zvoni samo starcima. – zaokrene očima dok se David javlja. Bilo je i očekivano da ovdje nema signala pa iziđe vičući halo, halo. Tara se prošeće po prostranoj prostoriji u kojoj su kuhinja, blagovaonica i dnevna  soba, a na kraju je, ispod stuba za potkrovlje, mala kupaonica. Lijepo je. Sve je uređeno sa stilom, sve je od debla, pa i namještaj. Davidov novi očuh veliki je lovaš, nije ni čudo da ima ovakvo mjesto za odmor tu u šumi oko Fužina. Nisu točno ni znali gdje idu dok ih navigacija nije odvela do željenog mjesta. Udaljeno je od naselja i prilično zavučeno, ali to je i normalno za ljude s dosta novca koji žele odmor i privatnost.

Istina, spomenuo je Davidu kolibu, to jest brvnaru u šumi i rekao da može ondje odvesti prijatelje kada god bude htio. Kako su on i Katja, Davidova majka, otišli provesti vikend na moru, David se dočepao ključeva i poveo društvo na odmor u Gorski kotar. Ova dva, tri dana svatko će se na svojoj strani odmoriti, a David je planirao da im ovo svima bude odmor za pamćenje. Pripremio je gomilu hrane, pića, ali i plan za šetnju i istraživanje šume. Trebalo bi biti ludo i urnebesno zabavno.

 

– Kažu malo će kasniti! – David uđe u kolibu i prepadne Taru koja je negdje u svojim mislima.

– Srce mi je stalo, kretenu!

– Čega se plašiš, mene? Nisam znao da djelujem zastrašujuće na tebe mala. – krene prema njoj planirajući je poljubiti, ali ona se izmakne sa smiješkom i krene se skrivati iza stvari mameći ga.

– Shvaćaš li da smo sami ovdje i da te nitko neće čuti da zapomažeš kada te dohvatim? Ne izazivaj me lutko!

– Neće ni tebe čuti, a vjerujem ni pronaći ako te zakopam ovdje negdje ili te ostavim zvijerima.

– Luđakinjo! – uhvati je i poljubi pa dok su zaneseni poljupcem, oboje osjete kako hladan vjetar  prostruji između njihovih tijela. Tara skoči, David se malo odmakne.

– Što je ovo bilo?

– Propuh, što drugo! – slegne ramenima, ona okrene očima.

– Dođi gore da vidimo sobe. – povede je stubama, pa kada dođu, samo se izvale na jedan od dva velika bračna kreveta.

– Ovo je raj.

– Kati i Denis stići će tek za dva, tri sata. On ne može izići s posla ranije. Što želiš raditi dok ne dođu?

– Pogledati okolo dok se kuća malo prozrači?

– Ja sam za.

 

* ** *

 

Pratili su stazu koja je vodila kroz gustu šumu pa su na nekih pedesetak metara hoda naišli na još jednu brvnaru. Odande je dopirala tiha, lagana glazba. Bila je to jedna od onih starih melodija i zvučala kao da je puštaju s gramofona. Zastali su na trenutak, a zatim ugledali djevojku pored prozora. Podigla je ruku kao da ih pozdravlja, a onda je samo nestala povučena nečim straga. Bilo je to tako brzo da su i Tara i David u isto vrijeme poskočili od prepada.

– Koji vrag? Što se to sad dogodilo?

– Isuse, izgledalo je jezivo. Misliš li da bismo trebali ući da vidimo je li cura dobro? – Tara je već koraknula k stazi koja vodi u kuću.

– Ma dobro je, sigurno ju je dečko dograbio, baš kako ću ja tebe. – korakne prema njoj pa je poškaklja.

– Nemoj, nisi normalan. Prepala sam se.

– Mala, nismo u hororcu, samo smo u šumi. Opusti se. Idemo još malo dolje pa ćemo natrag istim putem. Vidjet ćeš da se vjerojatno oni unutra ganjaju kao mačke u veljači.

Tara namreška nos na tu opasku, pa krene dalje. Osvrtala se preko ramena, ali sve na kući bilo je mirno. Staza je bila lijepo označena da se šetači ne bi zagubili. Šetali su dok David nije ugledao vjevericu.

– Stani mala zvijeri, stoj! – vikao je i trčao preko raslinja pokušavajući je dohvatiti. To je odmah izgledalo nemoguće jer je skočila na drvo čim je nogom zagazio granje. Tara mu se smijala dok je prilazila i gledala kako skakuće pored drveta vjerujući da mu se mala zvijer od gore smije.

– Trebao si odmah znati da od toga nema ništa. Uzalud ti trud. – David razočarano otpuhne pa krajem oka iza drveta par metara od njih spazi obris nečega.

– Što je ono ondje? – krene prema naprijed, Tara za njim, a onda ga odjednom uhvati za rame i povuče natrag.

– Stani! Stani, ni koraka dalje! – David spusti pogled dolje dok mu noga još visi u zraku jer krenuo je zakoračiti preko nekog malog žbuna.

– Isuse, što je ovo? – upita, pa spusti nogu, a jeza se isto tako spusti niz njihova tijela. Na tlu, samo malo pokriven raslinjem, kameni je pentagram. Na velikoj okrugloj betonskoj ploči urezane su linije pentagrama i još mnogo figura rogatih stvorenja, vatre, noževi i lik koji bi trebao predstavljati ženu. U samom središtu te vražje zvijezde je mala drvena kutija. Nije ju Tara ni vidjela kako treba, David je već rukom posegnuo za njom.

– Ne! Nemoj! Ne diraj to! – on je samo pogleda pa uzme kutiju u ruke.

– Davide, molim te ne diraj to. Vrati na mjesto. Samo prokleto ne… Nisi to trebao dirati. Vrati, vrati! – sada već počinje histerično skvičati, ali on je uopće ne sluša. Kao opijen gleda u kutiju i počinje ju otvarati. – Davide, ne otvaraj to, tako ti Boga! – njezine riječi ne dopiru do njega, povlači malenu bravicu i otvara. Tara vrisne i pokrije oči dlanovima. Ruke joj se tresu i jeza poput crvâ gmiže njezinim tijelom.

– Kakvo je ovo sranje unutra?

– Ostavi to! Vrati što god da jest, ne pipaj! – viče na njega, ali oči ne otvara.

– Što su ovo, dlake? Raznorazni smotuljci, o, izgleda i… fuj, komad neke suhe kože. Odvratno. Bljak. – Tara samo začuje kako kutijica pada natrag na kameni pentagram. Osjeti kao da će se srušiti od straha i pakla koji joj prođe tijelom.

– Hej čovječe, pogledaj, tamo je neki grob! – David vikne, pa joj skloni ruke s očiju.

– Ne diraj me! Samo me ne diraj tim rukama kojima si dirao to… To… – pogleda dolje i vidi polomljenu kutiju i sadržaj rasut po tlu.

– Daj Taro, što ti je, to su samo neka sranja. Smeće nekakvo. Vidi, ondje je grob. Dođi da vidimo tko je ovdje riknuo i ostavio kosti. Prestani dramiti, plašljivice. U vezi sam sa seronjom, tko bi rekao.

– Marš, glupane i kretenu! Zar ništa ne znaš?

– Znam da idem vidjeti koga su ovdje pokopali Bogu iza nogu. Dođi. – Tara oprezno pređe preko granja, pazeći ničim, baš ničim ne dotakne kameni pentagram. Pogleda u kaos koji je David napravio i tiho se u sebi pomoli da se ništa ne dogodi, a onda se ispriča duhovima, pa i samom Sotoni uime ovog luđaka koji je dirao što nije smio. Jer ona zna… Zna da se takve stvari nikada ne diraju rukom jer onda te zlo za tu ruku uhvati.

 

***

 

Na kamenom spomeniku nije se moglo razaznati niti jedno slovo, toliko dugo tu stoji da ga je izgrizlo vrijeme, a mahovina gotovo potpuno preuzela kamen. Tara je drhtala grleći se rukama, dok je David zavirivao okolo i slikao grob mobitelom.

– Moram ovo pokazati Denisu, ludilo je. – kaže, a onda jaukne jer dobije udarac po bubregu od Tare. – Ma što ti je luda ženo?

– Zar si ti toliko glup? Zar te ničemu nisu naučili? Nemaš osnovnog znanja, a ni poštovanja. Budalo!

– Pa što sam sad učinio?

– Što? Ne smiješ dirati ništa što bi mogla biti neka vračka. Ništa što su neki štovatelji vraga negdje ostavili. Ne smiješ se izrugivati s takvim stvarima!

– U kojem stoljeću ti živiš, lutko? Nisam znao da si praznovjerna ili, kako se to već kaže, da vjeruješ u te gluposti.

– To nisu gluposti, sve postoji, Davide!

– Aha, i duhovi i vampiri, vragovi i ostale ludosti. Daj maco, molim te, pravo zlo je živo i šeće oko nas… U vidu političara! – nasmije se glasno pa se udari rukom po bedru, a zatim zagrli Taru. – Ne brini se, mala, ti nisi ništa čačkala, ako me napadne Lucifer, lako ću ja s njim. Idemo natrag malo se srediti dok ne dođu ostali. – Taru je jeza prolazila i dalje, okretala se za mjestom na kojem je grob, pa gdje je pentagram. Mogla se zakleti da vidi crnu maglu kako vijori iznad krošnji.

 

* * *

 

Večer se privukla polako, Kati i Denis su došli i, baš kako to oduvijek biva, nastalo je opće ludilo. Upalio se roštilj, sipalo se piće u čaše, pjevalo i smijalo. David je odmah ispričao priču o grobu i pentagramu prijateljima, a oni su izrazili želju da sami to vide sutra tijekom dana. Baš kao i Davidu, sve to bila im je samo nekakva šala, smijurija i nešto posve neozbiljno shvaćeno, ali za Taru, koja se cijelo vrijeme od povratka u brvnaru okretala iza sebe osjećajući nečiju prisutnost, jezu i hladnoću oko tijela, to nimalo nije bila bezvezarija.

Svi oni bili su gradska djeca i odrastali su ne znajući ništa o starim pričama, urbanim legendama i općenito nisu imali nikakva znanja o nadnaravnim stvarima. Za njih je postojalo samo ono što su viđali na filmovima i postojalo je samo ondje. Njima su sve te priče bile izmišljotina dokonog naroda koji je u prošlosti imao i previše slobodnog vremena pa su izmišljali razne strašne priče ne bi li prestrašili napornu im djecu koja nisu htjela na spavanje, a i strašljivce kojih je uvijek bilo i bit će.

Tara je odrasla s bakom na selu, a tek kada je napunila devetnaest godina, preselila se u grad. Na selu je život drukčiji, a stari koji ondje žive, istina, imaju mnogo priča, ali i mnogo dokaza koji potvrđuju istinitost onoga što pripovijedaju. Tako je Taru baka naučila da se sa stvarima koje se na neki način povezuju s crnom magijom ni slučajno ne treba šaliti, da ne treba uzimati zdravo za gotovo ništa od tih loših, crnih stvari jer postoje ljudi podložni utjecaju zla i ono se na njih ili zakači ili im se prišljamči, kako je baka znala reći, i uništava im život malo po malo. Znala je i da postoje ljudi koji imaju dar vidjeti duše, čuti ih, pomoći im. A isto tako, mogu osjetiti zlo kada se oko njih kreće.

Baš je to Tara osjećala od trenutka kada je David otvorio kutiju i rasuo njezin sadržaj na kameni pentagram. Osjetila je strah, jezu, mrak i zlo kako se poput bršljana omotavaju oko njezina mladog tijela. Zato je jedva čekala da se večer konačno završi i da legne u krevet, zaspi i ne razmišlja više ni o čemu.  Vjerovala je da će noć i san donijeti olakšanje i zaborav, ali ono što ju je dočekalo kada je nogom kročila preko granice koja dijeli san i javu, bilo je posve suprotno.

Zagazila je nogom na mokru travu sišavši sa stuba brvnare. Oko nje je bila tama, ali mogla je jasno vidjeti kroz nju. Noge je nisu slušale i koračale su puteljkom koji vodi kroz šumu. Okretala se iza sebe gledajući kako svjetlost s brvnare ostaje sve dalje. Strah koji je osjećala gutao joj je tijelo, pokušavala se vratiti u svjetlost, na sigurno, ali noge nisu slušale komandu. Vodile su je prema drugoj drvenoj kući, onoj gdje je vidjela djevojku i čula glazbu. Plašila se, ali koraknula je na prvu stubu, zatim drugu, a pred njom su se otvorila teška vrata stvarajući škripav zvuk nalik jauku. Hladan znoj klizne joj niz leđa, a zubima zaškripi stegnuvši ih. Noge je unesu preko malenog praga u prostoriju sličnu onoj u kolibi u kojoj boravi, ali ova je bila uređena veoma starim namještajem s puno paučine koja visi posvuda i prašine od koje se sve stvari bijele. Pogledala je oko sebe stežući se rukama, gutajući strah i jezu koje je osjećala.

– Ima li koga? Molim vas, ako ima nekoga ovdje, odgovorite mi. Ne želim biti ovdje, molim vas… Tko god da me ovdje dove… – nije ni završila rečenicu, stala je na polovici jer glas joj je pobjegao u trenu kada se ispred nje stvorila djevojka u vidu utvare, ispijena lica i tijela, gotovo prozirna. Nije mogla vrisnuti, strah ju je totalno paralizirao. Utvara ju je pogledala praznim pogledom nakrivljujući glavu.

Pomozi mi! Molim te, pomozi mi! – progovorila je tihim glasom moleći Taru za pomoć, a onda se ponovila već viđena scena, crna ju je masa zgrabila i povukla straga.

Moja si! Moja si zauvijek! – kroz tamu je odjeknuo zlokoban glas, utvara je pružala ruke k Tari moleći za spas, ali crnilo ju je progutalo. Glasan, zloban smijeh odjeknuo je kroz noć. Obuzeta šokom, Tara je  shvatila da može upravljati nogama pa je krenula trčati putem prema brvnari brže nego što je ikad u životu trčala. Uletjela je u kuću doslovno provaljujući vrata i unezvijereno je utrčala u sobu u kojoj je spavala s Davidom. Stala je kao ukopana kada je vidjela da ona još uvijek zapravo spava u krevetu pokraj njega. Drhtala je, tresla se, panika ju je obuzimala i davila poput zmije. Prišla je krevetu i krenula drmati Davida.

– Davide! Davide, molim te, probudi se. Probudi se! – glas joj je pucao, a onda je on otvorio oči. – O, hvala Bogu. – mislila je da je spas konačno tu, ali njegov pogled zalijepio se za njezin. – Davide… – bez riječi je ustao i stao ispred nje fiksirajući joj pogled. U njegovim očima bilo je samo crnilo bez zjenica i bjeloočnica. Zgrabio ju je za ramena i viknuo: – Moja si! Moja si zauvijek!

Zatim je iz njegova tijela izletio crni gusti oblak dima koji ju je uhvatio i krenuo vući u nepoznato. Sada je već znala da ako može pričati, može i vrištati pa je vrisnula iz sveg glasa.

– Taro! Taro, što je? Što je? Što se dogodilo? – držala je oči stegnutima, lice joj je bilo mokro od suza, ali osjetila je ruke koje joj drže obraze i Davidov uplašeni glas. – Taro, otvori oči dušo, sve je u redu, sanjala si. Samo si sanjala. – smogla je snage i polako otvorila oči. Ugledala je njegovo zabrinuto lice, a na vratima sobe stajali su Kati i Denis izgubljena pogleda.

– Što se dogodilo, mala? Što je bilo? – David ju je pitao i brisao joj suze. Samo se zalijepila za njega drhteći.

– Nisi trebao dirati. Prokleto nisi trebao.

 

***

 

Jutro je Taru i Davida dočekalo budne. Pričala mu je o snu u kojem je i on sudjelovao i bio negativac i čudovište koje ju je htjelo odvući u tamu, a on, iako ne vjeruje u sve to što ona govori, ipak ne može ostati hladan i prazan na njezine suze i strah. Uvjeravao ju je da je sve to samo posljedica tog straha koji ju je obuzeo i da će prestati ako više ne bude mislila na to.  Ispričao se što je dirao to smeće, ali ona je osjećala da je otvorio ne samo običnu kutiju nego svojevrsnu Pandorinu i oslobodio tko zna što iz nje.

Nije se baš dobro osjećala prijepodne, što zbog neprospavane noći, što zbog snova koji su bili stalno u njezinoj glavi kao da ih iznova proživljava. David je onaj koji je čačkao vraga, zašto je ona nagrabusila? Zašto ona osjeća posljedice toga, a nije ništa loše učinila? Odbijala je priznati da je istina ono što joj je baka rekla kada je napunila šesnaest. Da je posebna i da pripada onim ljudima koji mogu vidjeti duše umrlih i zatočenih u tami patnje i boli. Nije željela vjerovati u to, nije to tražila ni priželjkivala. Kažu da ako ne želiš i ne prizivaš, neće ti se dogoditi, pa ona nikada nije. Niti je ikada imala ovakve osjećaje kao sada.

Kada su Kati, Denis i David odlučili prošetati se kroz šumu do mjesta na kojem su jučer pronašli grob i pentagram, ona je ostala u brvnari. Nije željela opet biti ondje, a na njih se prilično glasno izvikala upozoravajući da ništa ne diraju i ne pipaju. Znala je da je Kati i Denis nisu shvatili nimalo ozbiljno, ali Davidu nije bilo baš svejedno, ipak ju je volio i osjećao se loše jer je on očito kriv što se ona tako loše osjeća.

Kada su otišli put šume, sjela je na stolicu, nasula si vinjak u čašu i povukla dim svoje električne cigarete. Zabacila je glavu unatrag i sklopila oči.

– Pomozi mi… Pomozi mi… – u glavi je čula tihi glas. – Pronađi me, spasi me iz tame! – stegnula je glavu rukama.

– Ne mogu. Ne želim. Odlazi! Nađi nekog drugog.

Nema nikog drugog.

Kada je to čula, skočila je na noge jer joj je postalo jasno da te misli nisu u njezinoj glavi, nego da joj se utvara oku nevidljiva izravno obraća. Uplašila se. Zastala na trenutak, a onda kao da je dobila neki udar hrabrosti ili ludosti, vrag bi ga znao, stegnula je šake i krenula prema kući u kojoj je bila u snu. Nije znala što uopće radi kada joj je ruka nekoliko puta udarila po drvenim vratima. Očekivala je da se otvore kao u snu uz škripu i jauk, ali otvorila su se normalno povučena rukom žene u ranim pedesetima.  Tara je ostala nijema par trenutaka, a onda je prozborila pozdrav.

– Kako mogu pomoći? – upita ju žena uz osmijeh.

– Ja, ovaj… Oprostite, mislila sam da je kuća prazna. Zapravo, oprostite, ne znam zašto sam ovdje. – rekla je, a onda krajem oka na malenom zidiću od drveta iza žene ugledala uramljenu sliku. Srsi joj prođu tijelom. – Oprostite, vi živite ovdje?

– Da. Već dugo godina.

– Ovdje, daleko od svih? Sami?

– Volim samoću. Pomaže mi u koncentraciji. Ja sam, znate, pisac i mi smo malo čudni, cijenimo tišinu i mir.

– Oprostite što sam vam ovako upala, odsjeli smo u kolibi naprijed, ali… – nadviri se pa još jednom pogleda sliku.

– Smijem vas nešto pitati?

– Naravno.

– Ona slika… – žena se malo pomjeri u stranu – ta slika, ta djevojka… Tko je to? – žena korakne unutra pa uzme okvir u ruke.

– To je Ana. Moja tetka.

– Tetka? Vaša? Kako mislite vaša t…

– Ana je umrla mlada. Zapravo, nestala je. Nakon nekoliko godina traženja, proglasili su je mrtvom, ali njezino tijelo nikada nije pronađeno. – Tara poklopi usta rukama.

– Je li ona… Je li možda…

– Živjela je ovdje. Ovo je nekada bila njezina koliba. Obitelj ju je sačuvala kao uspomenu na nju i sada ju ja koristim da pobjegnem od svega.

– Ovo će vam možda zvučati ludo, ali ja… Ja sam ju vidjela.

– Kako? Gdje?

– Jučer, pored ovog prozora. Noćas u ovoj kući, u mom snu. U noćnoj mori. – žena korakne bliže njoj.

– Kako se zoveš djevojko? – upita ju.

– Tara.

– Moje ime je Bojana. Ti kažeš da si sanjala Anu? – Tara samo kimne potvrdno. Bojana promotri okolinu, a onda se skloni s vrata. – Uđi Taro, mislim da bi mi trebala ispričati taj svoj san. – pusti je unutra, a ona oprezno zakorači očekujući ambijent iz sna, ali ju dočeka topla i ugodna atmosfera, kao i lagani vjetrić koji joj obavije tijelo.

 

 * * *

 

Bojana je stavila dvije šalice kave na stol i sjela pokraj Tare. Nije izgledala ni šokirano ni previše iznenađeno znajući da je Tara vidjela njezinu nestalu mrtvu tetku.

– Znači, vidjela si ju? Ovdje, u kući? – Tara kimne potvrdno pa otpije malo kave.

– Mogu vam ispričati kako je sve bilo jer vidim da ne mislite da sam luda i da izmišljam?

– Naravno da možeš. Slušat ću. I definitivno ne mislim da si luda jer da mislim, izbacila bih te sa svog kućnog praga.

Tara duboko udahne pa počne s pričom o šumi, pentagramu, kutiji, grobu. Ispriča Bojani svoj san i strah koji joj pritišće tijelo poput teškog nakovnja. Bojana ustane pa iz ormarića izvadi dvije manje čaše i bocu nekakve rakije. Naspe pa svoju istrese na eks.

– Znam za postojanje kamenog pentagrama u šumi. Nedaleko od groba na kojem ništa ne piše. Sada i Tara otpije malo žestine slušajući ju. – Ljudi su oduvijek govorili da je u tom grobu zakopan čovjek koji je ubio sve žene iz svoje obitelji. Imao je ženu, majku, dvije kćeri, sestru i tetku. Sve ih je pobio, zapravo presjekao im vratove.

– Isuse i Bože!

– To je bilo jako davno, prije više od pedeset godina. Nisam bila ni rođena tada. Na kraju je ubio sebe jer želio je da sve one vječno budu uz njega, i u životu i u smrti. Pričali su da je bio veoma lud i da ih je danima znao držati zatvorene u jednoj sobi ne dajući da ih itko drugi gleda, da itko razgovara s njima. Tvrdio je da su sve one samo njegove. Uh, luđak, kunem se Bogom, ne mogu ni pričati o tome koliko mi stvara paklen osjećaj u trbuhu. Sve njih pokopali su daleko odavde u jednu zajedničku grobnicu, a njega zatrpali ovdje u šumu, usred ničega i na njegov kamen na grobu nisu stavili nikakav znak.  Da ga svi što prije zaborave, da ga se nitko nikada ne sjeti.

– To je grozno, gospođo Bojana. Užasno, ali nekako… Ne znam, uklapa se u ono što sam vidjela. Samo… Što znate o vražjem mjestu s pentagramom?

– Ana je znala pričati da su se noću često čuli zvuci iz šume, baš s tog mjesta. Čulo se pjevanje, zavijanje, vriskovi. Bila sam cura od dvadeset godina kada je Ana nestala. Njoj je tada bilo dvadeset i devet. Bile smo bliskih godina jer se moja majka vrlo mlada udala i dobila mene, dok je Ana bila još djevojčica. Dolazila sam ovdje često tijekom ljeta, tek kada sam i sama to čula prvi put, ona mi je ispričala da se veoma plaši tog mjesta i da je samo jednom bila ondje. Bojala se da se tamo okupljaju nekakvi kultovi i prizivaju Sotonu, da prinose žrtve i tko zna što. Morala sam se uvjeriti da to zbilja postoji ondje, ali otišla sam baš kao i ona, jednom i nikad više. Kada je Ana nestala, to je bio težak udarac za sve nas. Ovdje je bila sama, daleko od svega, mogli su je ubiti i zakopati bilo gdje. Nikada nisu naši njezino tijelo, ni nju živu. Strah da je možda postala žrtva tih sotonista iz šume i dandanas me drži.

– Taj čovjek… Rekao je Moja si zauvijek! Ti si moja. Mislite li da njegov zli, demonski oblik hara ovim šumama i da još uvijek uzima ženske živote i nakon svih tih godina?

– Molim se Bogu da nije tako. Ali ako mene pitaš, ja i dalje mislim da je Ana mrtva i da zlo drži zatočenu njezinu dušu. Da je pronašla mir i mi bismo ga osjećali. Moja stara majka ne bi umrla s nemirom u srcu, ja bih osjećala da je Ana dobro, da je mirna, ali… – ustane pa dohvati blok sa stola i stavi ga pred Taru – ne osjećam to. Ono što osjećam o tome pišem i slikam.

Tara otvori blok i šokirano poklopi usta da ne vrisne. Slike koje gleda iste su kao one iz njezina sna, Ana jest djevojka koju odvlači crnilo, muškarac koji je okružen crnim dimom podsjeća ju na Davida, ruke djevojke koje se pružaju k njoj tražeći pomoć i spas. Odskoči sa stolice kada vidi da je u pozadini svake slike ništa drugo nego pentagram. Nacrtan u sjenama, ali s jasnim slikama koje su urezane u taj beton. I plamen oko groba prokletog ubojice.

– Žao mi je, Taro! Oprosti ako te ovo uplašilo. – Bojana uzme blok, ali Tara brzo stavi ruke na njega.

– Nemojte! Samo, pričekajte. Ovo ste slikali jer osjećate to u sebi? – Bojana kimne potvrdno.

– Vaša tetka vam govori nešto. Ono što je pokušala reći meni. Pogledajte što ste nacrtali! – prstom pređe preko djevojke bez lica pa preko pentagrama, groba i vatre. Isto tako na drugoj.

– Vidite li, Bojana?

– Pomozi mi… Spasite me…

 Riječi se kao vjetar pronesu kolibom i obje žene to čuju. Bojana skoči sa stolice pa stane uz Taru pogledavajući oko sebe.

– Ona treba pomoć Bojana. Ona je… Ubijena i mislim da je zakopana baš ovdje.

Prst joj padne na pentagram, a Bojana upadne natrag u stolicu.

 

 * * *

 

– To što govoriš su čiste ludosti, Taro! – Kati okrene očima i odmahne rukom. Denis slegne ramenima.

– Davide? Imaš li ti što reći?

Nakon što je provela gotovo cijelo popodne kod Bojane i saznala toliko toga te su zajedno shvatile što se ovdje zapravo događa, ispričala je svima o svemu tome, ali baš kako je i mislila, oni to ništa ne shvaćaju ozbiljno. Kati se odmah izjasnila, Denis nije ništa rekao, ostao je još David.

– Ti znaš da ja ne vjerujem u te stvari, ali vjerujem tebi. Ne govorim da si luda, nešto ti se dogodilo, a ako ja nisam to vidio i doživio, ne znači da nije istina.

– Naravno da joj vjeruješ, pa Bože moj, cura ti je. Ali što god da jest, na nas ne računaj. Ni Denis ni ja nećemo se petljati s nečim tako ludim. Ovdje smo da se zabavljamo, ne da glumimo istjerivače duhova.

– Ovdje živi nešto veoma zlo, Kati, u onom grobu su kosti ubojice koji je ubio sve žene iz svoje obitelji, mlada žena isto je ovdje ubijena, a tko zna koliko njih također. Na onom sranju od pentagrama netko je prinosio žrtve vragu, ubijao nedužne, a tebe baš briga?!

– Ja sam živa, to je bitno. Zaboli me za masovne ubojice koji su pod zemljom više od pola stoljeća. Tamo im je i mjesto.

– Njegove kosti jesu, ali njegova zloba itekako je živa. – Kati okrene očima, a Tara korakne unatrag kada iznad Katine glave ugleda crnu maglu kako se skuplja.

– Kati… – David skoči unatrag psujući, Denis vrisne. Kati digne pogled gore pa vrisne i sama kada shvati što lebdi iznad nje. Potrči prema Tari, a crni se dim formira u nekakav oblik. Pruža dvije ruke prema njoj sikćući.

Ti si moja…

Glasan vrisak svih prisutnih odjekne kroz drveće, krenu trčati natrag u kuću, ali ruke od dima zgrabe Kati za noge, povuku je dolje i ona padne udarajući glavu o stubu.

– Katiiii!!! Kati!! Pusti je! Pusti je, demonu!

Denis i David vraćaju se i pokušavaju izvući Kati iz tih mračnih ruku, ali glasan smijeh prolomi se kroz zrak u trenutku kada crna magla sasvim obavije Katino onesviješteno tijelo i nestane putem u šumu.  Tara se trese na stubama, David i Denis potrče za dimom, ali gotovo je, ničeg više nema, samo šuma i prazan put.

– Odveo ju je. Odveo je Kati… – Tara se ljulja obgrljena rukama dok suze kaplju s njezina lica.

– Moramo… Moramo joj pomoći. Moramo…

– Zvati policiju. Policiju, odmah. – Denis vadi mobitel i okreće broj policije. Signal je slab i jedva uspijeva nešto reći od šoka, a oni ga uopće ne čuju kako treba. David se spušta pokraj Tare umirući od straha.

– Što da radimo? Što je ovo, jebote?!

– Pentagram. Moramo… Moramo ga… Uništiti. Bojana… Ima slike… – ne može govoriti jer je nazočila užasu kakvom se nikada nije nadala. Tada spazi kako Bojana trči prema kolibi.

– Jeste li dobro djeco? Čula sam vaše vriske! – Tara skoči sa stuba pa se baci Bojani u zagrljaj.

– Odvelo ju je. Odvelo je Kati.

– Tko? Kako misliš odvelo je? Ne razumijem.

– Demon. Crna masa, odvela je Katarinu… Baš kako je… – i tu stane usred rečenice jer iza Bojaninih leđa Tara ugleda utvaru. Utvaru koja sada ima svoje ime, Anu koja pokazuje rukom u smjeru šume.

Uništi ga, Taro! Spasi me. Spasi sve nas. Vatra. Razbij. Spali.

 Nepovezane riječi guraju niz Tarina leđa lavinu hladnog znoja. Od drhtaja svog tijela ne može se koncentrirati.

Molim te. Kada čuje kako ju utvara moli, samo sklopi oči.

– Znam gdje je vaša tetka, Bojana. Gdje je još tko zna koliko žena i gdje je Kati. Moramo brzo djelovati i pomoći im. Pomoći Kati dok nije prekasno.

– Noć se spušta, ne možemo noću u šumu, preopasno je.

– Kati je ondje.

– Policija će doći. Pričekajmo, neka idu s nama.

– Ne možeš čekati policiju, Denise. Ovo nije nešto što policija može strpati u kombi i odvesti. S razlogom sam ovdje, to sada shvaćam. Ništa od ovoga nije slučajno. Ana je nestala prije trideset godina, sada ima priliku biti pronađena i oslobođena demonskog zatvora. Ja joj mogu pomoći. Zajedno moramo vratiti Katarinu. Molim vas, recite da ste uz mene. – David je privuče i čvrsto zagrli.

– Oprosti što sam sve usrao. Oprosti što sam kriv za sve ovo. Reci mi što trebaš i učinit ću sve.

– Vatru. Trebamo puno vatre i nekakav malj. Za razbijanje betona. Nešto jako što će…

– Ja imam u šupi macolu, hoće li poslužiti?

– Hoće. Hvala vam, Bojana.

– U kuhinji je mala plinska boca, mogu pustiti plin kroz crijevo, a zatim upaliti nešto s upaljačem i trebao bi biti veliki plamen.

– Može Denise. Donesi to. Davide donesi lampe. Idemo spasiti one koje volimo.

 

 * * *

 

– To je to. – kaže pa se okrene prema Bojani, Davidu i Denisu. Usmjeri bateriju k mjestu gdje je pentagram i krenu u tom smjeru. David nosi veliki čekić, tu neku macolu, Denis nosi malu plinsku bocu skinutu s plamenika iz kuhinje. Bojana u rukama drži samo debelu Bibliju vjerujući da će ih to čuvati od zlih sila.

Priđu i prekorače šiblje, a zatim spaze kretanje iza drveta.

– Stoj! Stoj, tko da jesi! – David vikne i potrči za osobom koja se da u bijeg. On ne zna da Davidu ne može pobjeći, najbolji je trkač kojeg grad ima. Stigne ga i obori na zemlju.

– Nemojte, molim vas, nemojte, ja nisam ništa kriv. Morao sam. Moram to raditi. Moram ga služiti.

– Što pričaš nesrećo, tko si ti? Što radiš ovdje? – svi su već tu i slušaju što nesretni čovjek govori.

– Djevojka. Morao sam. On me tjera. Nisam kriv.

– Tko te tjera? Gdje je Kati? Što si joj učinio? Govori? – Tara se dere, Denis spušta bocu i kreće ga udarati dok ga David još drži na zemlji.

– Gdje je ona? Gdje je? – čovjek ne progovara, samo rukom pokaže u smjeru pentagrama. David ga podigne, uhvati za majicu i povuče natrag odakle je pobjegao. Stanu na mjesto između groba i kamene ploče na kojoj su urezani znakovi.

– Moram sačuvati svoju obitelj. Svoj život. – čovjek sad već cvili.

– Što si joj učinio?

– Tu je, ispod. – Tara jednostavno pukne, dohvati malj koji je teži od nje, doslovno, i krene prema ploči.

– Taro, čekaj, nemoj! – Davidov glas odzvoni kroz noć, ali ona uspije podići teški čekić i svom snagom udari po ploči. Kao u nekom crtiću, samo se odbije i odbaci ju metar daleko. David uhvati malj, zamahne i udarajući po ploči čuje zvuke pucanja. Udari još jednom, a ploča se raspukne na četiri dijela. Tara dotrči pa krene razmicati dijelove ploče, a kada ih skloni, vidi duboku rupu u tlu i Katino tijelo bez svijesti kako sklupčano leži na gomili kostiju. Bojana vrisne iz sveg glasa, Denis uspije spriječiti nesvjesticu pa se spusti pored rupe pokušavajući izvući Kati. Odjednom se crni gusti dim nadvije iznad Davida, Bojana opet vrisne, David prestane disati. Kroz crnilo zasjaju crvene oči, a zatim se u trenutku sve ulije u Davidovo tijelo koje se trzne naglo zabacujući glavu unatrag.

Tara ostane na tlu pomažući Denisu da izvuče Kati, ali kada se Davidu glava vrati naprijed, oči su mu crvene, a lice izobličeno od zla. Gurne Denisa nogom, Taru uhvati za njezine pa ju odbaci u stranu. Krene k Bojani pružajući ruke, pokušavajući je zgrabiti za vrat, ali ona digne debelu Bibliju ispred sebe i on stane. Tiho moli Oče naš, on ju pokušava dohvatiti, ali kao da ga sprječava nevidljivi zid. Urliče i baca se na nju pa kada shvati da ne može, vrati se na Denisa dižući ga sa zemlje. Denisove noge su u zraku, snaga koju Davidovo tijelo ima u ovom trenutku je golema.

– Ne možeš ju dobiti! – glas koji progovara iz Davidovih usta nije njegov, zloban je i pun mržnje.

– Ona je moja. Sve one su moje. Samo moje, zauvijek!

– Cr…k…ni! – Denis uspije procijediti kroz stegnuto grlo. Iz Davidova tijela širi se crnilo koje ga okružuje i lebdi oko njega kao plašt. Tara ne može disati od straha koji ju kida, ali uspijeva se nekako pribrati. Dopuže do male boce s plinom, uzme ju u ruke, podigne se pa pogleda u Bojanu. Ona isturi Bibliju naprijed pa krene prema Davidu kojeg je zaposjelo zlo. Sve glasnije govori Oče naš i neke riječi iz evanđelja koje Tara ne prepoznaje. Davidovo se tijelo trza, ali ne pušta Denisa.

– Upaljač! Imate li upaljač? – Tara vrišti na čovjeka koji leži na tlu šokiran onim što se događa.

– Čovječe, pobogu, upaljač mi treba! – gura ruku u džep ne skidajući pogled s čovjeka/demona i onog unesrećenog kojeg davi.

– Spali sve Taro, spali grob! – Bojana vikne kada Tara potrči prema grobu. Kada David to čuje, zlo iz njega naglo zarotira glavu u nepravilnom položaju, odbaci Denisa u stranu pa se sav pretvarajući u crni dim baci prema Tari. Ona je već pred grobom pokušava pustiti plin iz boce, kreše upaljač, ali on se ispriječi stajući pred nju. Oči su mu crvene, jezik vani. Lice čovjeka kojeg voli i s kim je u vezi nije njegovo i ona zna da David ne gospodari svojim tijelom, ali da je još uvijek tu negdje unutra.

– Mislila si da je tako lako, zar ne, kujo? Mislila si da ih možeš oteti od mene? Moje su gotovo pola stoljeća, nitko mi ih neće oduzeti. Nikada. Čuješ li me? Nikada! Možeš im se samo pridružiti, možeš postati jedna od njih.

– Ako si toliko jak i moćan, zašto se kriješ u tijelu čovjeka? Zašto ne iziđeš i ostaviš ga na miru?

– Sam me odabrao uzimajući ono što nije smio. Sam mi je otključao vrata svog tijela. Sada je moj. Baš kako su i one.

– Tebi nije mjesto ovdje. Ubojica si. Neću ti dopustiti da više uzimaš nevine živote.

– Nitko me ne može spriječiti. Ja sam… – stane usred rečenice kada shvati da je Tara kresnula upaljač. Baci bocu prema  grobu i plin krene šištati.

– Ti ćeš gorjeti u paklu u kojem ti je mjesto. Dovijeka! – krene ju  hvatati za vrat, ali ona baci upaljač koji drži plamen prema izvoru plina. Vatra bukne u sekundi, a eksplozija odbaci njihova tijela. David ostane ležati na tlu bez svijesti, Tara se pridigne i gleda kako vatra spaljuje tlo i liže kameni spomenik bez imena. Crni dim vijuga se iznad uz glasan i prodoran vrisak. Vatra uvlači tamnu masu u sebe, Tara stavlja ruke preko ušiju osjećajući da krvare od jačine vriska. Privuče se bliže Davidu pa ga počne jako drmati ne bi li došao k svijesti. Bojana nekako padne pokraj njih na koljena okrećući Davidovo tijelo licem prema gore. Pipa mu puls, a kada vrisak postane slabiji i na kraju jednostavno utihne, sva energija oko njih se promijeni. Zrak postane lakši, a mjesečina se probije kroz krošnje. Denis priđe noseći Kati u rukama.

– Uspjeli smo. Bože, hvala, ti uspjeli smo. – Bojana grli Taru, David dolazi k svijesti kao i Katarina.

– Davide?  Davide jesi dobro? – Tara ga pipa po obrazima, on se drži za glavu.

– Što se dogodilo?

– Gotovo je. Gotovo je, konačno. Nema ga više.

Šarena svjetla policijskih rotacija obasjaju šumu osvijetljenu sjajem mjesečine. Čovjek izleti na put stajući raširenih ruku pred policijski automobil. Nekoliko policajaca istrčava i dolazi do rupe gledajući u gomile kostiju. Čovjek pada na tlo stavljajući ruke iza glave.

– A ovi kao u filmovima, dođu kada je sve gotovo! – Denis okrene očima, sretan što su ipak došli.

– Ona je dolje, Bojana. – Tara tužno stegne Bojaninu ruku.

– Vidiš li ju? – Bojana pogleda prema mjestu gdje su se skupili policajci dok im dvojica prilaze.

– Ne vidim. Ne vidim ništa.

– Ona je tamo. Sve su tamo. Osam djevojaka koliko vidim. I Ana. Tvoja Ana je ondje. Ali, smiješi   se. Zahvalna je.

Bojana plače, David se pridigne uz Tarinu pomoć. Anina utvara stvori se ispred Tare pružajući dlan k njezinu obrazu.

Hvala ti. Hvala što si nas spasila. Sada možemo otići u miru.

Navala suza obori Taru pa padne na Davidova prsa. Policajci priđu tražeći objašnjenje o tome koji se vrag ovdje dogodio.

– Ako vam ispričamo pravu priču, zatvorit ćete nas u ludnicu, zato ćete čuti verziju koju ćete moći prihvatiti, a istinu ćete čitati u mojoj novoj knjizi. – Bojana ih odvuče od mladih ljudi koji se zajedno stegnu u zagrljaj.

– Taro, oprosti što ti nismo vjerovali. Oprosti što smo bili budale.

– Da, molim te, upoznaj nas sa svime da nam se ovakvo što više ne ponovi i uhvati nas nespremne. – Tara se blago osmjehne pa se digne na prste i poljubi Davida u obraz.

– Imamo još dva dana u ovoj lijepoj kolibi, a kako je pentagram uništen, duše slobodne i demon protjeran, vjerujem da ih možemo provesti onako kako smo planirali.

– Ali reći ćeš nam sve, hoćeš li?

– Hoću. Samo da biste naučili kako se zaštititi da vas ruka zla nikada ne ščepa.

Krenu prema policiji i puteljku koji vodi iz šume. Na nebu iznad njih osam zvijezda zatreperi jače od drugih, baš kao i radost koju Tara osjeti u srcu.

Ne igrajte se sa zlom, ne dirajte ono što vam izgleda kao neka vrsta crne magije. Ne uzimajte rukama smotuljke pronađene na neobičnim mjestima i nipošto, nipošto ne ostavljajte vrata svoje duše otvorene zlu. Jer zlo zna u čiju je kuću i život dobrodošlo i to će uvijek iskoristiti.