IK Profigraf

UČIMO SE PISATI, STUPANJ ZA POČETNIKE

UČIMO SE PISATI,  STUPANJ ZA POČETNIKE

 

Pročitala sam jednom u jednom članku prije nekog vremena da je svaka deveta osoba u svijetu nepismena. Ne znam za vas, no meni je taj podatak, s obzirom na to da se nalazimo u 21. stoljeću, bio frapantan. To statistički gledano znači da je vrlo lako moguće da od 10 osoba koje vi poznajete, jedna možda ne zna ni pisati ni čitati. Ja sam osobno poznavala nekoliko starijih osoba koje su bile nepismene i/ili su imale velike poteškoće s pisanjem i/ili čitanjem i, vjerujte, uopće im nije bilo lako. Te su se osobe zaista mučile pročitati samo naslove u novinskim člancima i trebala im je cijela vječnost da to učine, a sam članak im je bio preveliki izazov. Ako su htjeli gledati film ili seriju s titlovima, morali su ih pogledati nekoliko puta ne bi li u cijelosti shvatili dijaloge i radnju.

Nepismenost ili analfabetizam nepoznavanje je pisma, neupućenost u vještinu čitanja i pisanja – kaže Wikipedija. Dakle, ako vas osobno netko prozove nepismenim, onda ta osoba, nadamo se, misli na ovo i vi zaista imate ozbiljan problem na koji vam ta ista osoba (nadam se dobronamjerno) ukazuje, za koji se iskreno nadam da ćete potražiti pomoć, idealno neke vama bliske osobe ili stručnjaka koji se time bavi kako biste ga riješili. No, u posljednjih nekoliko godina više se puta neke naše domaće autore nazivalo nepismenima, a za te sam javne komentare s društvenih mreža bila sigurna da se ne misli na ovo o čemu sam ja tu pisala pa sam morala razjasniti taj pojam – nepismenost.

Ja danas više ne poznajem niti jednu osobu koja je završila osnovnu školu, a ne zna pisati. Neki imaju poteškoće kao što su disleksija i disgrafija (postoji čak i diskalkulija), no to je već tema nekog drugog bloga jer su čak i osobe s ovim poteškoćama pismene. Mogu, dakle, utvrditi da smo valjda svi koji smo završili bar osnovnu školu, naučili čitati i pisati. Neki bolje, neki možda malo lošije, no te osnovne vještine, pretpostavit ću, posjedujemo svi. Čitanjem se neću baviti u ovom tekstu, no pisanju ću posvetiti puno riječi.

Idemo ispočetka.

 

Što je riječ?

Najjednostavnija definicija je ta da je to skup glasova koji ima nekakvo značenje. Primjer – ljubav. Pojam je apstraktan, no meni vrlo drag pa ću se baviti tom riječju. Ima li netko autorsko pravo na riječ ljubav? Kako je ona nastala? Tko ju je izmislio? Smijem li ju koristiti dok pišem? Ajme, već me zaboljela glava, a tek smo kod riječi. Običnog skupa glasova koji nešto predstavlja. Prema jednom članku s interneta, naš materinji, hrvatski jezik ima 400 000 riječi. Poprilično sam sigurna da otkako je članak napisan, osmišljeno bar još nekoliko novih.

Primjer iz mog života – u jednoj smo dječjoj igri moj brat, kuma i ja osmislili riječ – KLJOTOTINA. U toj je igri nama troma ta riječ imala posebno značenje, samo nama poznato, i do suza smiješno, a onda smo u daljnjoj igri i zezanciji osmislili riječ KLJOTNA kao pridjev.

„Baš je prava koljototina!“

„Bila je baš kljotna.“

Ovo su samo neki primjeri kako smo ih upotrebljavali.

Koristili smo te dvije riječi godinama, pa čak i dandanas, cca 40 godina nakon ove dječje igre, znamo se nasmijati kada se toga sjetimo. Guglanjem nećete pronaći ove riječi, niti njihovo značenje, a ja se iskreno nakon 40 godina ne sjećam točno što smo time htjeli reći, sjećam se samo da smo se smijali sve do bola u trbuhu kada bi u našim dječjim razgovorima one iskočile – ali do dana današnjeg, evo, nisu zavedene u hrvatski jezik. No, ako vam se sviđaju, slobodno ih koristite, dajte im neko svoje značenje, ja nemam ništa protiv, neću vas prozvati za kopiranje ili optužiti za plagiranje ako ih budete koristili.

U Hrvatskoj postoji Državni zavod za intelektualno vlasništvo, na čijim stranicama možete vrlo jasno, jednostavno i brzim pretraživanjem pronaći što sve pripada autorskom i srodnim pravima i ako tamo pronađete da netko ima autorsko pravo na jednu sasvim običnu, ali meni, evo, dragu riječ kao što je ljubav, onda molim da mi to odmah javite. Ja takav podatak nisam nigdje pronašla, stoga ću i dalje slobodno koristiti riječ ljubav u svojim pisanim uradcima. Iako ju nisam ja izmislila.

 

Što je fraza?

Najjednostavnije objašnjeno, to je skup riječi koji ima nekakvo značenje. Primjer – voditi ljubav. Netko je nekada jednom spojio glagol voditi s imenicom ljubav i nastala je fraza koja opisuje intiman seksualni čin. Eh sad, tko je to spojio, ima li ta osoba autorsko pravo na tu frazu, smijemo li ju mi pisci koristiti itakodalje – provjerite sami, opet ću vas uputiti na Državni zavod za intelektualno vlasništvo te na Zakon o autorskim i srodnim pravima.

Uzmimo drugi primjer: u ime ljubavi. Valjda je većini vas poznat stih grupe U2 In the name of love? Guglanjem ćete pronaći nekoliko RAZLIČITIH pjesama s ovim stihovima ili naslovom. Hrvatski prijevod te fraze ‘u ime ljubavi’ također nije nova kovanica. Kovanica je riječ koja je sastavljena od dviju ili više riječi, koje tim sastavljanjem tvore posve novu riječ. Primjer –kolodvor (preuzeto s interneta). Ako spojimo dvije zasebne riječi, kolo i dvor, dobijemo treću koja nema veze sa značenjem ove prve dvije. Isto tako kujemo, odnosno tvorimo i nove fraze spajajući ‘stare’, već poznate riječi u nove smislene cjeline.

Da se poslužim svojim primjerom, moj brat, kuma i ja smo skovali, odnosno osmislili frazu KLJOTNA PLANINA. Ne pitajte me što ona znači, kao što sam rekla, prošlo je 40 godina od te naše dječje igre. I ta nam je fraza bila smiješna do suza, ali što je ona nama tada značila, ne sjeća se nitko od nas troje. Ako jednom budem pisala autobiografiju, vjerujem da ću je nazvati upravo ovako – KLJOTNA PLANINA. I posvetit ću cijelo jedno poglavlje bratu i kumi, s kojima sam osmislila još riječi, fraza, i rečenica jer smo svi troje bili vrlo maštovita djeca.

No, vratimo se mi frazi ‘u ime ljubavi’. Ništa novo, ništa revolucionarno nema u njoj, zar ne? Sigurno ste već više puta čuli ili pročitali tu frazu. Brzim pretraživanjem, ja sam pronašla na našem tržištu čak tri knjige s tim naslovom. Možda ih ima i više, nisam dugo pretraživala. Nisam išla istraživati koja je knjiga izdana prva. Nisam osoba koja će reći da je jedan od ta tri autora kopirao ovog ili onog. Ili su jedni kopirali druge? Neću se pitati tko je ukrao naslov kome. Mene sama takva suluda pomisao zbunjuje jer ako je fraza ‘u ime ljubavi’ svima već dobro poznata i svi ju koristimo već godinama, možemo li uistinu reći da samo jedna osoba ima pravo koristiti tu frazu u svom naslovu kada je riječ o autorskim djelima?

Odgovor je očit. Bar onima koji čitaju.

 

Što je rečenica?

Eh sad, to je malo kompliciranije objasniti. Na portalu gramatika.hr piše da je rečenica jedinica kojom se prenosi potpuna obavijest. U hrvatskom jeziku postoje različite vrste rečenica, no nećemo sada ulaziti u to, to nije tema ovog teksta. Primjer – Klara i Goran vode ljubav. Imamo subjekt, Klara i Goran, imamo predikat – vode ljubav i, kada to spojimo, dobili smo jednu smislenu cjelinu. Ali, ali, ali! Prije nego što sam ja napisala ovdje rečenicu ‘Klara i Goran vode ljubav.’ šanse su da je prije mene netko napisao tu istu rečenicu bar već 5478 puta. Brojka je izmišljena, usput rečeno. Dobro, možda ne baš tu istu identičnu, možda je netko napisao Sanja umjesto Klara ili Josip umjesto Goran ili rat umjesto ljubav, no svi smo mi upotrijebili riječi i fraze. Smijete li koristiti rečenice koje koriste i drugi? Razmislite o tome sami. Ako niste sigurni, konzultirajte gore navedene izvore. Ja znam da ću ovakvu rečenicu sigurno napisati nebrojeno puta jer autorica sam ljubavnih romana, pa su šanse da će moji likovi, kako god se oni zvali, voditi ljubav u tim mojim romanima  vrlo velike. Možda će i napraviti nešto u ime ljubavi, tko zna, opće je poznato da su se u ime ljubavi vodili čak i ratovi. A imam u nekim svojim pričama i imena Klara i Goran pa se sada sigurno pitate smijemo li koristiti imena koja je isto tako već netko jednom negdje iskoristio? Zapravo, sigurno je ime Goran netko izmislio pa se sada i ja pitam idu li svi roditelji koji žele dati to ime svom sinu (ili kćeri, jer ima i Gorana) istraživati tko ima autorska prava na ime Goran kako bi pitali tu osobu smiju li iskoristiti to ime za svoje dijete.

Vidite li u kojem smjeru idem s ovim tekstom ili trebam i dalje objašnjavati?

Ako trebam, onda idemo na veće forme. Recimo poeziju.

Tko je smislio poeziju i kako se ona uopće pojavila kao oblik izražavanja i umjetnosti?

Kraće istraživanje dovest će vas do zaključka da otkada postoje ljudi, postoji i poezija kao oblik komunikacije među ljudima, često povezana uz ples i glazbu, za koje valjda svi znamo da su također s ljudima od davnina. No, da budem određenija, uzet ću za primjer sonet.

Evo što kaže Wikipedija:

„Sonet je pjesnička forma talijanskog podrijetla sastavljena od četrnaest stihova (jedanaesteraca, dvanaesteraca, osmeraca ili drukčijih) koji su u osnovnom obliku podijeljeni u dva katrena i dvije tercine.“

U tom istom članku ovog izvora pronaći ćete podatak da su se prvi soneti pojavili oko 1230. godine te da je kod nas majstor soneta bio A. G. Matoš. Eh sad, Matoš je rođen u 19. stoljeću, a mi smo upravo utvrdili da je sonet nastao u 13. Je li on zato plagijator? Kako se usudio uzeti jednu umjetničku formu izražavanja koju je osmislio netko prije njega i koristiti ju? Odakle mu to pravo? Ajme, pa on kopira. Kopira, evo ne znam… Petrarcu, Shakespearea i sve koji su pisali sonete prije njega! Sram ga bilo! Usput, i Shakespeare i Petrarca razvili su svatko svoj tip soneta, no ni njih dvojica ga nisu izmislila, jesu li stoga i oni plagijatori?

Ovo je bio sarkazam, u slučaju da je nekome promaknulo.

No, kada već ‘tračamo’ Shakespearea, jeste li znali da golemi broj fraza i izreka u engleskom jeziku potječe upravo od njega i pripisuje se upravo njemu? Evo samo nekih, za koje sam sigurna da ste čuli, a možda i sami koristite:

–           Biti ili ne biti, pitanje je sad.

–           Sve je dobro što se dobro svrši.

–           Ljubav je slijepa.

–           Svijet je pozornica.

–           Nije zlato sve što sja.

–           zelenooko čudovište (ljubomora)

–           gola istina

–           probiti led

–           zlatno srce

Itakodalje, itakodalje. Ima toga još.

Jeste li se ikada pitali smijete li ih koristiti, bilo u govoru, bilo u svom pisanju? Niste? A zašto se onda pitate smijete li koristiti nešto tako banalno kao što je riječ ljubav, fraze voditi ljubav ili u ime ljubavi, ili rečenica ‘Vodili su ljubav.‘?

Vjerojatno zato što vas je netko isprepadao, isfrasirao i maltretirao svojim navodima da je SVE to kopiranje i/ili plagiranje. Ali nije.

Više o plagiranju i kopiranju bit će u mom idućem postu, ali zaključak je valjda jasan. Bar svakome tko zna čitati.

No, dodatno ću ga pojasniti za one koji imaju poteškoće sa shvaćanjem ovoga teksta.

Riječi, fraze, rečenice i različiti oblici, forme i stilovi izražavanja kod ljudi postoje već stoljećima. Nije ih izmislila ta i ta, ovaj ili onaj koji su tu od jučer i ne dopustite da vas ti isti uvjere kako su baš oni bili ti koji su pokrenuli nekakav novi trend. I oni sami su ga, vrlo vjerojatno, naučili ili preuzeli od nekoga drugoga.

Da su zaista nešto izmislili ili patentirali, vjerojatno bi se već javili Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo pa taj izum ili patent onda i zaštitili. No, to se plaća, a širenje dezinformacija po društvenim mrežama je besplatno. Kada tomu dodamo višak vremena i manjak inspiracije, želje i volje ne bi li se učinilo nešto dobro i korisno, to nas dovodi upravo do ovoga – zastrašivanja autora i obmanjivanja njihovih fanova i čitatelja.

Poslužit ću se citatom koji pripisuju dr. Houseu iz istoimene serije: „Imate mozak, koristite ga.“ Usto, očito znate čitati jer pročitali ste cijeli ovaj post – NISTE NEPISMENI pa nemojte dopustiti da vas netko i u to uvjeri. Čitajte, tražite izvore, informirajte se, ispravite nečije netočne navode kada se oni ponovno negdje javno pojave.

I za kraj –  hrabro koristite sve ovo gore navedeno: riječi, fraze, rečenice, stilske forme izražavanja, i još mnogo toga što ovdje nije spomenuto, u svojim originalnim autorskim djelima. Zapamtite – nitko od nas nije izmislio toplu vodu, a svi ju koristimo, svatko na svoj način. Pa ne kopiramo jedni druge valjda samo zato što se svi volimo tuširati njome?

Pišite ako vas to veseli i čini sretnima, objavljujte i tiskajte svoja autorska djela, obogaćujte našu književnu scenu svojim pisanim uradcima.

U idućem blogu: PLAGIRANJE, KOPIRANJE I OSTALI PROBLEMI AUTORA I IZDAVAČA

 

Saša Jakšić, prof. engl. i njem. jezika i književnosti