IK Profigraf

RAZGOVORI UGODNI – UPOZNAJTE NAŠE AUTORE!

Davorka Crnčević, autorica erotsko-ljubavnog romana „Kemija požude“, intervju

 

  1. Za početak, jedno klasično pitanje – kada ste se počeli baviti pisanjem, i zašto?

Prijateljica me godinama nagovarala da počnem pisati, ali uvijek sam se izgovarala nedostatkom vremena. I ona i ja mnogo čitamo, zajedno obilazimo knjižare, knjižnice i sajmove, razmjenjujemo knjige i utiske o njima. Ona najbolje poznaje moj čitalački ukus. Prije dvije godine, u jeku pandemije i nakon potresa koji je pogodio Sisak i Petrinju, sve je djelovalo prilično mračno. Neke su knjižnice i knjižare zatvorene, a bez knjiga – činilo mi se kao da mi je netko amputirao dio tijela.

Kad smo jedno subotnje poslijepodne u prijateljičinoj kuhinji pile kavu, jadikovala sam kako nemam što čitati, a ona je rekla: „Odlično, sad je pravo vrijeme da ti kreneš pisati. Rječita si i mislim da bi to mogla dobro izvesti.“

Moram priznati da joj nisam povjerovala. Uvijek sam zamišljala da ljudi, koji se odluče napisati roman, već imaju okosnicu priče u glavi, a ja nisam imala apsolutno ništa. Osim toga, ni vremena nisam imala napretek, jer je u to vrijeme u laboratorijima bilo prilično izazovno raditi. Stalno su se uvodili novi testovi i nove metode pa sam, i nakon radnog vremena, morala učiti nešto novo.

Ali prijateljica je imala plan kako me nagovoriti da pristanem na njezinu ideju. Pokazala mi je nekoliko članaka o piscima i njihovim navikama pisanja, o tome kako je pisanje jedan prilično individualan proces i, da ono što odgovara jednom piscu, ne mora i drugome. Ne moram imati koncept, ne moram pisati svaki dan, ali bitno je da konačno ideje pokušam pretočiti u priču. I tako su se, zahvaljujući njoj, stvari pokrenule.

  1. Jeste li oduvijek maštali o tome da se Vaša knjiga jednom nađe na policama knjižara, knjižnica, čitatelja?

Nikada. Knjige su mi do pandemije i potresa uvijek bile dostupne. Uživala sam u čitanju romana različitih žanrova i nisam vidjela potrebu da sama nešto napišem.

  1. Kako je nastala ideja za priču koja sada nosi naslov „Kemija požude“?

To poslijepodne, dok smo razmatrale ideju o pisanju romana, neminovno se nametnuo i razgovor o žanru i temama. Ja sam predlagala povijesni ljubavni roman, jer sam znala da ta vrsta romana veoma dobro prolazi kod čitateljica, ali prijateljica mi je sugerirala da se držim suvremenih tema jer je o tome jednostavnije pisati i zahtijeva mnogo manje istraživanja. I tako je dogovor pao da krenem pisati ljubavnu priču čija se radnja odvija u meni poznato vrijeme i na poznatim mjestima. Prvi dan godišnjeg odmora, konačno sam se primila posla i priča se polagano počela oblikovati u mojoj glavi. Bez koncepta i bez prethodnih priprema uspjela sam složiti prvih nekoliko poglavlja koja su, naravno, poslije doživjela mnoge preinake, ali – počela sam pisati.

  1. Koliko ste dugo radili na tom romanu?

Prve rečenice napisala sam u srpnju 2021., a roman završila sljedeće ljeto. U početku bih pisala kad god bi mi se ukazala prilika. Bila sam opsjednuta razvojem radnje i karakterizacijom likova. Pisala bih, brisala, na momente se oduševljavala što sam uspjela stvari posložiti onako kako sam željela, da bi mi, samo koji trenutak kasnije, sve djelovalo bez glave i repa. S tim su se, sigurno, susreli svi koji su ikada pokušali osmisliti neku priču. Vjerujem da sam supruga i prijateljicu izludjela u to vrijeme. Znala sam u svakodnevnim razgovorima pričati o likovima kao da su stvarni, pa me prijateljica pitala razgovaramo li o knjizi ili o nekom poznatom, a suprug bi zbrisao iz prostorije čim bih spomenula knjigu.

Na posljednjoj trećini romana posustala sam, ideje su presušile i uopće nisam bila voljna nastaviti, ali prijateljica je bila ustrajna i neprestano me zapitkivala koliko sam riječi napisala taj dan i nazire li se kraj. Mjesec-dva, pred sam završetak romana, nisam napisala ni riječi. Jednostavno nisam znala kako da završim i sve mi se u tom trenutku činilo prilično nepovezano i neuvjerljivo. Inače, nemam baš jasan pogled na to kako ostvariti cilj i uvijek preispitujem je li ono što radim dovoljno dobro. Prijateljica je u tom trenutku odigrala ključnu ulogu. Stisnula me i nije puštala dok nisam završila.

  1. Ima li u toj knjizi nešto biografsko, i ako da, što je to?

Pretpostavljam da većina ljudi piše o nečemu što im je blisko. Naravno da su osobine nekih ljudi poslužile u karakterizaciji likova i da ima scena iz svakodnevnog života, ali koje su – neka ostane tajna.

  1. Kako su reagirali Vaša obitelj i prijatelji na Vaš prvi ugovor s izdavačkom kućom?

Svi se dobro zabavljaju, a šala ne nedostaje. Suprug se potužio prijateljima da je kronično iscrpljen otkako su sve kućanske obaveze pale na njegova leđa. Nedavno im je rekao da se poradovao kako će se sad, kad je roman gotov, konačno odmoriti, ali snašla ga je, kaže, nova nevolja – mora se nositi s hordom obožavatelja J

Priča sinu neki dan: vratim se doma, a ispred ulaza u kuću skupili se ljudi. Zabrinuto pitam što se događa, a oni kažu čekamo da vidimo autoricu. Sin samo odmahuje glavom na njegove šale.

Prijatelj koji je čitao roman čim je izašao, rekao je kako su ga opisi naveli da se vrati u vrijeme studija na Medicinskom i na mjesta naših druženja, i da ga pomalo lovi nostalgija kad se svega toga sjeti.

  1. Kakav Vam je bio osjećaj pripremati svoju prvu knjigu za tisak?

Još uvijek mi je teško povjerovati da je ono što sam napisala, došlo u ruke urednice koja je to poželjela objaviti. Saša, hvala <3.

Kad sam roman ponovo čitala radi korekture, dramila sam oko zareza koje sam ispustila dok sam pisala. U jednom trenutku uhvatila sam supruga kako se šulja i pitala ga što to radi. Rekao je da mora biti oprezan jer, iza svakog ugla, vrebaju zarezi i mora pripaziti da ga ne napadnu J

  1. Opišite nam trenutak kada ste prvi put primili svoju knjigu u ruke.

Nekako mi taj trenutak nije bio toliko dojmljiv kao onaj, kad me urednica Saša Jakšić nazvala i rekla da joj se knjiga sviđa i da želi otkupiti autorska prava. I sad pamtim kako sam u tom trenutku pomislila: OMG! Netko je pročitao ono što sam napisala i dopada mu se!

Kad sam završila roman i kad sam, nakon mjeseci ispravljanja i dotjerivanja, konačno bila zadovoljna napisanim i krenula potražiti e-mail adrese izdavača koji objavljuju domaće autore, iznenadila sam se shvativši, da je problem doći do kontakt podataka urednika. Većina izdavačkih kuća kao da se nastojala zaštiti od zatrpavanja pošiljkama nadobudnih autora, pa je na stranicama nekih izdavača čak stajala obavijest, da ne uzimaju na razmatranje nove rukopise. Nisam ni bila svjesna, do tog trenutka, da toliko mnogo ljudi piše. Iz vlastitog iskustva, znala sam da nije nimalo jednostavno stvoriti nešto suvislo, što bi vrijedilo dati nekome da pročita. Trebali su mi mjeseci da osmislim radnju i likove, a onda, kad sam završila s romanom, ražalostila me spoznaja da postoji hiperprodukcija rukopisa i da, možda, nitko neće pročitati ono što sam napisala.

Ono što me iznenadilo kad sam pokušala doći do e-mail adresa urednika, bilo je da nitko od izdavača ne odgovara na poslane upite. Osim agenta za prodaju nakladnika FokusNaHit! (ovim im putem čestitam na profesionalnosti), nitko nije odgovorio ni na jedan e-mail.

Bila sam već spremna postaviti roman platformi Wattpad ili na nekom od foruma s knjigama, ali prijateljica me spriječila i rekla da rukopisu dam još malo vremena prije nego što ga objavim na mreži. Istina, uživala sam u samom procesu pisanja, ali pisala sam sa željom da se svidi drugima i nisam željela da moj roman čuči na računalu. Iako sam čitala na portalima, kako je veoma teško objaviti knjigu u Hrvatskoj, ipak sam se nadala da će netko od urednika u izdavačkim kućama barem poželjeti pročitati ono što sam napisala. Ta je nada svakim danom sve više splašnjavala i samo su me prijateljičina upornost i njezino uvjerenje da je roman vrijedan da bude ukoričen, spriječili da ga odmah objavim na mreži.

U studenom me odvukla na Interliber, u nadi da ćemo tamo uspjeti ostvariti poneki kontakt, ali – ni na sajmu nismo imale sreće. Čitavo vrijeme uporno je zahtijevala da ponovo šaljem roman izdavačima i da ne odustajem, ali meni se činilo da je to uzaludan trud. Pred sam Božić, pronašla sam adrese još dva izdavača, koje sam preskočila u prvom pokušaju, ali priča je bila ista – nema odgovora.

Te zime na radnom mjestu stvari su se zahuktale, epidemija je bila u punom zamahu i posla je bilo preko glave, a ja sam na roman potpuno zaboravila. Tek tri mjeseca nakon toga na web-stranici jednog izdavača naletjela sam na izdanja IK Prof&Graf. Poslala sam urednici e-mail, više zato da udovoljim prijateljici, ne očekujući, zapravo, da će netko odgovoriti. Iznenadila sam se kad sam isti dan u svom inboxu pronašla odgovor.

Sjećam se da sam se vraćala s posla kad me urednica nazvala rekavši da želi otkupiti autorska prava. Zaustavila sam auto pokraj ceste, a u glavi su mi kao na displayu promicale riječi: ljudi moji je li to moguće!

Od tog trenutka tvari su se s izdavanjem knjige odvijale vrtoglavom brzinom, a ja sam čitavo vrijeme bila u nekom ekscitiranom stanju i kad je knjiga konačno izašla, nisam imala dojam kako sam napravila nešto značajno. Sjećam se, da sam paket s knjigama pokupila jedne nedjelje, umorna nakon povratka s puta, i ravnodušno ih gledala onako rasprostrte preko radnog stola, dok su mi se u glavi vrtjele misli: i to je to. Sad to netko treba poželjeti pročitati. U tom trenutku osjetila sam strepnju, pomislivši kako u moru izdanih knjiga Kemiju požude neke nepoznate autorice nitko neće poželjeti pročitati. I, dok je suprug je oduševljeno pregledavao knjigu, ja sam bila prilično rezignirana. Tek kad mi je urednica poslala prve dojmove čitatelja o knjizi, osjetila sam tračak nade da se moj višemjesečni trud isplatio i da će biti zadovoljnih čitatelja.

  1. „Kemija požude“ je vrlo brzo osvojila srca čitatelja, i nedugo nakon izlaska iz tiska je bila naša najprodavanija knjiga mjeseca – jeste li to očekivali?

Naravno da nisam. Znala sam da je tema friends with benefits popularna i da su knjige te tematike među najprodavanijima, zato sam je, između ostalog, i odabrala, ali nisam znala kako će čitatelji reagirati na moj način pisanja.

  1. Što biste htjeli da Vaši čitatelji/fanovi ili oni koji će to tek postati, znaju o „Kemiji požude“? Opišite nam svoj roman u 2-3 rečenice.

Pokušala sam napisati roman kakav bih i sama voljela pročitati kad bi se našao na policama knjižare. Nešto što će ljude, nakon završetka čitanja, ostaviti u dobrom raspoloženju. Nastojala sam da moj roman ima zanimljivu radnju koja će pažnju čitatelja držati do samog kraja, likove koji nisu plitki, te erotske prizore koji nisu sladunjavi i koji se dobro uklapaju u radnju romana.

  1. Napisali ste erotsko-ljubavni roman, vrlo eksplicitan, zašto se odabrali baš taj žanr za pisanje, a ne recimo triler ili krimi?

Do prije desetak godina trileri i krimići bili su moje najdraže štivo. Ako su mi bili dovoljno napeti znala bih čitavu noć provesti čitajući, a nakon toga bih, neispavana, odjurila na posao. Nisu mi smetale ni najkrvoločnije i najmorbidnije scene, ali s vremenom se život zakomplicirao, a ljubav prema trilerima izlizala, pa sam nakon faze Minette Walters, Ellroya, Cobena i Slaughter prešla na vedrije teme. Shvatila sam da se najbolje zabavim i opustim čitajući romane koji su svrstani u tzv. chick-lit. S vremenom sam skupila povelik broj naslova autorica toga žanra. Kad su se u te romane stidljivo počele uvlačiti erotske scene, uši bi mi uvijek zaparali eufemizmi kojima su se autorice služile da opišu određene dijelove tijela. Rijetko koja autorica nazivala je stvari pravim imenom pa, iako ne mislim da uvijek treba pisati onako kako govorimo, smatrala sam da postoji bolji način za opis prizora seksa. Kad su se u našim knjižarama pojavili prvi romani Alice Clayton i spisateljskog dvojca Christina Lauren, pomislila sam kako te žene znaju napisati humoristične romane s prizorima seksa koji su vrlo eksplicitni, a nisu vulgarni. Imala sam u glavi te autorice kad sam pisala Kemiju požude.

Uvijek sam za argumentirane rasprave i uvijek preispitujem svoja mišljenja. Želim živjeti u svijetu u kojem svi imamo slobodu živjeti onako kako smatramo prikladnim, bez osuđivanja. Zato sam se i odvažila na pisanje erotsko-ljubavnog romana i odlučila potpisati ga svojim imenom. Smatrala sam da u svojim zrelim godinama i, nadam se, s mudrošću koju te godine donose te ogromnim čitalačkim iskustvom, imam što ponuditi čitateljima.

Osobno, u posljednjih nekoliko godina, pribjegavam vedrim temama. Život mi je priredio brojna, vrlo bolna i neugodna iznenađenja i želim se u svoje slobodno vrijeme zabaviti literaturom koja me nasmijava i opušta. Vjerujem da ima mnogo čitatelja koji razmišljaju na sličan način i, kad sam se odlučila okušati u pisanju, željela sam im ponuditi jedan takav roman. Zabavan i dinamičan koji će ih držati u napetosti, a koji neće biti površan. Jesam li u tome uspjela, pokazat će čitatelji.

Bila sam svjesna da su kod nas ljudi skloni misliti kako se kvaliteta krije samo u provjerenim stvarima i pitala sam se hoće li netko, posegnuti za romanom nepoznatog autora? I sama bih, prije odlaska u knjižaru ili knjižnicu, pogledala kritike i, primamilo me, ako bih uz neki naslov pročitala: Bestseler Ney York Timesa i USA Todaya, ali otkrila sam da, u današnje vrijeme brzih promjena, treba biti otvoren prema novim stvarima.

Kad sam, sredinom ožujka, kupovala roman Elene Armas Ljubavna obmana u Španjolskoj, pažnju mi je privukao podatak da je to autoričin prvijenac. U to vrijeme, moj je roman već bio u Sašinim rukama i, iako sam lebdjela na oblaku euforije zbog toga, nisam mogla ne razmišljati o tome kako sreća igra ogromnu ulogu u tome hoće li neki tekst dospjeti u prave ruke i hoće li naći put do čitatelja, a sada, samo četiri mjeseca nakon toga, u knjižarama Kemija požude stoji pokraj Ljubavne obmane u Španjolskoj.

Iako su chick-lit romani prije nekoliko godina preuzeli primat na listi mog omiljenog štiva, ne znači da neki od mojih budućih romana možda neće biti triler J

  1. Kada ne pišete, čime se još bavite u slobodno vrijeme?

Dani su mi, nažalost, prekratki za sve što bih željela učiniti.

U mikrobiologiju sam zaljubljena od prvog dana kad sam počela raditi u mikrobiološkom laboratoriju pa dosta slobodnog vremena provodim proučavajući ono što mi je potrebno da bih uspješno obavila svoj posao. U tom dijelu medicine stvari se mijenjaju vrlo brzo i neophodno je stalno pratiti novosti. Bakterije koje su nekad bile osjetljive na određene lijekove, sada su rezistentne, neke metode koje smo primjenjivali prije par godina sada su potpuno zastarjele. U laboratorije nam ulaze sofisticirani uređaji koji zahtijevaju posebno educirano osoblje i dosta vremena ulažem u stručno usavršavanje.

I dalje mnogo čitam. I dalje se zna dogoditi da sate za čitanje kradem od vremena koje bih trebala provesti spavajući.

Slobodne vikende suprug i ja često provodimo s prijateljima, pješačeći po Medvednici. Prijatelj je strastveni trkač i nekoliko je puta pretrčao jednu od najpoznatijih utrka u Hrvatskoj 100 milja Istre. Svojim sportskim duhom i zaljubljenošću u taj sport, sve nas je uspio animirati da se pokrenemo. Priznajem da sam ja najveća lijenčina među njima, ali namame me obećanjem poslastice na vrhu. Božanstvena štrudla jedne gospođe iz Lugarnice Gorščica, uspjela me natjerati da svoj sesilni način života zamijenim penjanjem na brdo.

Obožavam peći sitne kolačiće, ali već duže vrijeme ne pečem ništa. Jedva se natjeram skuhati pokoji obrok, a u zadnje vrijeme sve češće suprugu prepuštam kuhaču. Pogađate zašto – zaokupilo me pisanje.

Stari komadi namještaja koji čekaju restauraciju još otkad sam počela pisati Kemiju požude, pričekat će, izgleda, još koju godinu jer sam nedavno započela novi roman J

  1. Imate li neke književne uzore, neke domaće ili strane autore kojima se divite, i htjeli biste ih preporučiti čitateljima?

Čitalački ukus promijenio mi se s godinama, ali naslove nekih autora i dan-danas nastojim nabaviti što prije. Jedna od mojih najdražih autorica je Jill Mansell. Njezini romani nemaju eksplicitnih erotskih scena, ali s mnogo dara piše tople i životne priče koje se čitatelju uvuku pod kožu. Ako niste čitali Sve je u traču, Ljubavnu priču i Mirandinu veliku grešku svakako nadoknadite propušteno. Iako su objavljene prije dvadeset godina bezvremenske su. A i sve koje su slijedile iza tih, izvanredne su. S vremena na vrijeme znam pogledati internetske stranice izdavača da vidim nove naslove, a kad na nekoj s od tih stranica naiđem na najavu prijevoda novog romana Jill Mansell onda nestrpljivo, poput malog djeteta, svaki čas virim na tu stranicu u nadi da je knjiga već u prodaji.

Zatim su tu i druge omiljene autorice: Colleen Hoover, Emily Giffin, Alexandra Potter, Sophie Kinsella, Miranda Dickinson, Maggie Alderson i Lucy Robinson. Njihove su knjige ono najbolje što ovaj žanr nudi. Na intrigantan način obrađuju aktualne, a ponekad i kontroverzne teme iz života žena.

Nešto posuđeno, Znaš li čuvati tajnu? i Da li smo se nekad sreli? su klasici žanra koji su me trajno navukli na chick-lit kojem sam, evo, vjerna od tih prvih pročitanih romana.

Među autoricama čije su me knjige uveseljavale u posljednje vrijeme svakako izdvajam Emily Henry, Beth O’Leary, Vi Keeland i Simonu Ahrnstedt.

Definitivno najzabavniji romani koje sam pročitala protekle godine su Ne samo za Božić Natalie Cox i Malo drugačiji hepiend Luci Adams.

Moram priznati, da donedavno, nisam mnogo čitala domaće autore, sve dok me urednica Saša Jakšić nije primila u svoje jato. Što da kažem, sad širim vidike J

  1. Radite li trenutno na nečemu novome, i ako da, želite li to podijeliti sa svojim čitateljima/fanovima?

Sad, kad mi je urednica objavom Kemije požude dala vjetar u jedra, teško se zaustaviti. Ovaj put izabrala sam temu from enemies to lovers. Nadam se da ću uspjeti skrojiti priču koja će biti dovoljno zabavna.

  1. Za kraj, što biste poručili mladim autorima ili onima koji će to tek postati?

Beskrajno sam uživala pišući Kemiju požude. Nakon povratka s posla, uzela bih svoj laptop i zaronila u svijet mašte. U svaki dio romana utkala sam sate istraživanja. Razmišljanje o radnji i oblikovanje likova nije mi ostavljalo nimalo vremena za senzacionalističke vijesti i medije preplavljene crnom kronikom. Našla sam način kako da se izoliram od tmurnih tema i potaknem svoju kreativnost.

Ono što najljepše u vezi s objavom knjige je, što nam se time otvara prostor novim poznanstvima od kojih će nam, neka, sigurno obogatiti život. Svaki hobi je dar sam po sebi jer uveseljava onog tko se njime bavi, ali čovjek kome je hobi pisanje, ima i tu sreću da mu hobi širi vidike jer neprestano mora nešto istraživati.

Smisao ovog intervjua je, da čitateljima približim svoj način razmišljanja i svoj rad.

O sebi mislim kao o tolerantnoj, fleksibilnoj i otvorenoj osobi koja se prilagođava životu i trudi se pronaći radost u svakom novom danu koji dolazi. Ne želim se baviti prošlošću i frustracijama koje ona nosi, nego se fokusirati na to što treba učiniti da bi se stvari poboljšale u sadašnjosti. Volim život okružen najrazličitijim ljudima i radim ono što mi se čini ispravnim u određenom trenutku. Ali, nakon druženja s ljudima, osjećam potrebu povući se u samoću i nadopuniti baterije. To mi je neophodno da ponovo uspostavim harmoniju sa svojim Ja. Zato je pisanje za mene pravi hobi. Ispunjava moju potrebu za komunikacijom s ljudima i pruža mi priliku da se osamim kada mi to odgovara.

Prije sam često imala osjećaj da me bujica života melje i nosi, a ja joj se prepuštam bez želje da nešto promijenim, umjesto da se uhvatim u koštac s njom i pokušam sama pronaći smjer do obale na koju želim izaći. S vremenom, stvari su se promijenile i u ovom trenutku nastojim biti kormilar broda svog života, a pisanje se idealno uklopilo u to.

Svoj erotsko-ljubavni roman odlučila sam potpisati svojim imenom, iako sam bila svjesna mogućeg neodobravanja na koje ću naići. Godinama sam, naime, pratila na mrežama rasprave o tome što je vrijedno čitati, a što je šund. Našlo se tu mnogo likova koji su drugima nametali svoje stavove. Nekada na veoma grub i neprimjeren način. Želim poručiti svima da mjerilo vrijednosti ne treba biti stav jednog pojedinca ili neke grupe koja sebe smatra mjerodavnom u određenom području. Vjerujem da je većina ljudi dovoljno sposobna procijeniti što joj odgovara i nije joj potrebno usmjeravanje samoproklamiranih kulturnih autoriteta.

Treba se odvažiti i, zanemarivši predrasude, ponuditi ono što vi smatrate vrijednim. Život je prekratak da bi se živio po tuđim kriterijima i protratio na ukalupljivanje u uloge koje vam nameće okolina. Smatram da svatko treba čitati, pisati i baviti se onim što ga veseli, a o kvaliteti nečijeg rada govorit će dovoljno publika i broj prodanih primjeraka.

Volim o sebi misliti kao o slobodoumnoj osobi, koja se ne boji izraziti svoje mišljenje i koja se ne ustručava dati priliku svojoj kreativnosti. Negdje sam pročitala jednu zanimljivu rečenicu koja se definitivno odnosi na mene: marširam u ritmu vlastitog bubnja. Slijedim svoja pravila i stvari radim na svoj način, pa sam smatrala ispravnim potpisati se imenom i prezimenom na svoj prvi roman i pridonijeti time novom trendu na tržištu knjiga koji promovira domaće autore. Nadam se da će sve više hrvatskih imena krasiti naslovnice erotsko-ljubavnih romana i da će u knjižarama čitatelji posezati upravo za njima.

I za kraj: ako se dvoumite ili ste uvjereni da niste dorasli pisanju knjige, izazivam vas da pokušate. Možda se iznenadite kao i ja.

 

Postoji još jedno pitanje koje moram postaviti i na njega odgovoriti, jer ga moja samozatajna urednica nije uvrstila u intervju: Što mislite o suradnji s IK Prof&Graf?

Otkako smo Saša Jakšić i ja počele surađivati, svakim danom suradnje, moje poštovanje prema toj ženi raslo je. Počela je, prije samo godinu dana, a penje se brzim, brzim tempom gore. Vjerujem da je na svom usponu mnoge ostavila iza leđa i neizmjerno sam ponosna što je moj rukopis prihvatila urednica njezina kalibra.

Posvećenost onom što rade, pristupačnost, komunikativnost, visoka razina profesionalizma i uvažavanje prijedloga, učinili su moju suradnju s IK Prof&Graf veoma laganom, a način na koji ta IK reklamira svoje autore i proizvode na ovom našem malom tržištu knjiga, trebao bi biti primjer na koji će se ugledati ostali.