IK Profigraf

Pobjednica natječaja kratke erotske priče “ZA SVE JE KRIV TVRTKO” Anna H.

ZA SVE JE KRIV TVRTKO

ANNA H.

 

Život je sranje.

Više ni ne znam koliko sam puta u svojih sad već gotovo četrdeset godina izgovorila tu rečenicu.

U prošlosti sam radila greške i bilo ih je puno, previše. Ali na žalost život ne dolazi s uputama kako pravilno živjeti, kako da budemo sretni, kako da ne završimo povrijeđeni. Sami donosimo odluke i određujemo svoju sudbinu.
No, je li uistinu tako? Ponekad razmišljam kakav bi bio moj život da sam smo jednu odluku u prošlosti donijela drugačije. Utječu li uopće naše odluke na išta i mijenjaju li tijek događaja u našem životu?

Udala sam se dvaput. Čovjek bi pomislio kako postaješ pametniji nakon jednog propalog braka. Možda netko postane, ja nisam. Što me natjeralo da drugi put pristanem? Čak se ni ne sjećam, povodac mi se našao oko vrata, a ja sam kao poslušni psić krenula za svojim gazdom. Jednostavno sam žudjela za sigurnošću koju sam naivno mislila da brak pruža.

Dugo mi je trebalo da shvatim kako neki ljudi nisu stvoreni za brak. Priznajem, teška sam osoba, ali pronašla sam si protivnike vrijedne divljenja. Protivniku broj jedan, mom prvom suprugu ideja otvorenog braka činila sasvim logičnom. Umjesto da sam, na nagovor svoje konzervativne majke, šutjela i podnosila sve njegove prevare stojećki, ja sam strpljivo čekala dan kada ću preljubnike uhvatiti na djelu kako bih zaključila to neslavno poglavlje knjige svog života.

Iz tog braka izašla sam slomljena, ali ojačana, ako to ima ikakvog smisla.
Gdje sam pogriješila? To je pitanje koje sam si nakon odlaska sa svojim jednogodišnjim sinom, samo jednom postavila. Odselila sam u drugi grad, pronašla posao i sve je krenulo dobro. Gotovo idealno.

I onda sam upoznala njega. Protivnika broj dva. Mislila sam da ne postoji ljepši muškarac od mog prvog supruga, ali prevarila sam se. Kada sam ugledala plave oči i crnu kosu, pala sam kao kruška, odmah. Je li kriva usamljenost ili nešto drugo, nisam sigurna, ali godinu dana kasnije, ja sam ponovno bila udana žena.

Scenarij se ponovio, ali sva sreća već sam jednom odigrala ulogu u sličnom filmu. Ne samo to, bila sam glavna glumica i znala sam točno kakav je nastavak, kao i kraj.

Dva propala braka plus dvoje djece jednako niska razina samopoštovanja i višak kilograma. Nikad se nisam smatrala posebno privlačnom osobom, ali sa skorim ulaskom u četvrto desetljeće dosegla sam razinu da ne podnosim svoj odraz u ogledalu. Kad bolje razmislim, nikad nisam previše voljela sebe, a ni svoje tijelo.

“Ti si luda. Diži guzicu s tog kauča i pokreni se.” Takve i slične motivacijske rečenice slušala sam gotovo svakodnevno. Tijana, moja najbolja prijateljica, je bila moj glas razuma koji sam bila primorana slušati, ali koji je jedan dan konačno i došao do mog poljuljanog razuma.

“Kao prvo, sretan rođendan! Kao drugo, oblači se i idemo u izlazak.” To subotnje poslijepodne Tijana mi se potpuno neočekivano pojavila pred kućnim pragom. U jednom trenutku dobacuje mi kutiju omotanu u srebrni ukrasni papir, dok već u sljedećem kreće prema ormariću u kojem zna da držim alkoholna pića.

Nisam se obukla, nismo izašle. Načele smo bocu vina koju smo popile u rekordnom roku.

“Nećeš pogledati što sam ti kupila?” Tijanine riječi natjeraju moju glavu da se okrene u smjeru poklona koji još uvijek stoji neotvoren pored mene na kauču. Sumnjičavo vratim pogled na prijateljicu. Njezin pogled odaje zabavljenost i nestrpljivost, što me natjera da pažljivo otklonim ukrasni papir s kutije.

Čim sam otvorila kutiju i izvadila poveći vibrator, vrisnula sam i odbacila ga od sebe. Tijanin zgrožen pogled dokazao mi je koliko sam nezrela u ovom trenutku ispala.

“Znaš, sad mi i nije čudno što si se dvaput rastala.” Ustane s fotelje i pažljivo uzima moj rođendanski poklon. “Što ti je mali Tvrtko kriv?” Pogladi ga kao da se radi o kućnom ljubimcu.

“Mali Tvrtko? Kao prvo, ovo nije malo, kao drugo…fuj Tijana.”

“Srećo, imaš dvoje djece, želiš li reći kako ih je roda donijela?” Okrenem očima na njezine riječi, a sigurna sam kako i pomalo crvenim. “Isuse Bože Erika pa to sam ja, zar ćeš se preda mnom sramiti?”

Istina je da sam poprilično zatvorena osoba što se seksa tiče. To je za mene tabu tema i nisam kao Tijana slobodna progovarati o tako intimnim stvarima, pred nikim.

“Ne sramim se, ali ne treba mi to.”
Pokažem na takozvanog Tvrtka.

“Sigurna si? Možda je upravo to ono što ti treba.” Namigne mi, nekoliko puta zavodljivo prođe rukom po Tvrtku i na kraju još po njemu napravi i pokret jezikom na što se zgrozim jer, pa tko zna gdje je sve bio do sad.

Nakon što Tijana zaključi da sam beznadežan slučaj, nastavimo s vinom i daleko iza pola noći, Tijana odluči kako joj je vrijeme da pođe, ali ne prije nego što mi poželi laku i ugodnu noć, s Tvrtkom naravno.

Još sam gotovo pola sata ostala sjedati s neprijateljem broj jedan u rukama dok se nisam odlučila krenuti prema spavaćoj sobi. Da su mi djeca bila kod kuće vjerojatno se ne bih odlučila za to, ali samoća, Tijanine riječi i njezini senzualni pokreti po Tvrtku koji su mi ostali negdje u pozadini mozga, natjeraju me da iskoristim rođendanski poklon.

Popijeno vino dalo mi je dodatnu hrabrost kako bih poprilično nespretno započela svoju igru koja se vrlo brzo pretvorila u zadovoljstvo širih razmjera.

Istražila sam svoje tijelo rukama polako prelazeći od grudiju masirajući ih laganim, kružnim pokretima, a zatim se spuštajući prema trbuhu i bedrima. Vrlo brzo prsti su mi pronašli put do unutrašnjosti koja je već bila toliko vlažna da su lagano klizili, izazivajući moje tijelo da se izvija od užitka.

Tvrtko je vrlo brzo zamijenio moje prste i upotpunio doživljaj koji je počeo izmamljivati moje glasne uzdahe. Nije postojalo ništa oko mene osim vlastitog užitka kojeg se ne sjećam da sam ikada doživjela.

Nakon te svoje male igre nisam osjećala sram niti kajanje, samo blaženstvo nakon kojeg sam usnula u nadasve miran san.

Sljedeće jutro, nakon što sam pokupila djecu kod prijatelja i pripremila im doručak, sin me obavijestio kako imaju novog nogometnog trenera i da bih ga trebala doći upoznati. Nakon današnjeg treninga, a prije sutrašnje utakmice održat će neku vrstu roditeljskog sastanka. Nisam neki obožavatelj nogometa, ali pratim sina gotovo na svaku utakmicu jer znam da ga to veseli.

“Tvrtko je baš cool mama.” Kava mi umalo izađe na nos i usta nakon Neovih riječi.

“Molim? Od kud ti znaš za Tvrtka sine?” Izustim tiho dok me oblijevaju znoj i vrućina.

“Pa moj trener. Ajme mama, pa ništa ne slušaš. Što ti je danas?”

“Trener ti se zove….Tvrtko?” Jedva izustim ime dok mi se u sjećanje uvlači moj Tvrtko koji je trenutno odložen u ladici pored kreveta.

“Mislim da ima dva imena, Ivan Tvrtko.”

“Tvrtko.” Lea ponovi za njim i glasno se nasmije.

“Dobro dosta je sad bilo. Uskoro je trening, Neo spremi se, a ti Lea, želiš li s nama ili ćeš ostati kod kuće?” Iako joj je već deset godina, ne volim ju ostavljati samu.

“Imam nešto zadaće, ostajem.” Odmakne stolac i krene prema svojoj sobi bez da se uopće ponudi pomoći pospremiti suđe od doručka.

Svjesna sam da sam ih razmazila, oboje, ali sada mi je kasno za ispravljanje štete. Autoritet nad njima gotovo sam izgubila i osjećam kako su njih dvoje preuzeli kormilo mog života. Umjesto sebe, odlučila sam kriviti nedostatak muškarca u kući.

Sporo koračajući prema nogometnom stadionu nisam ni slutila što mi donosi današnji dan. Neo se već pridružio vršnjacima i krenuo prema svlačionici, a ja sam krenula prema skupini roditelja i muškarcu koji im se obraćao. Okrenut mi je leđima i sami pogled na njegovu pozadinu poslao mi je trnce kroz čitavo tijelo. Tamno plava majica kratkih rukava s logom nogometnog kluba otkrivala mu je mišićave ruke, a ispod donjeg dijela trenirke mogla se razaznati lijepo oblikovana stražnjica.

Samo da je ružan od naprijed, samo da je ružan od naprijed, ponavljala sam u sebi dok sam se približavala jer doživljaj i zadovoljstvo od sinoć očigledno mi još uvijek nepovoljno utječu mozak.

“Dobar dan!” Pozdravila sam prisutne i gotovo ostala bez daha kada se muškarac privlačne stražnjice okrenuo prema meni.

Samo da je ružan od naprijed nije mi se ostvarilo, ni približno. Smeđa kosa prošarana kojim svijetlim pramenom, plave oči s primjesom zelene i pune usne ostavile su me ukopane na mjestu. Osmijeh koji su skrivale te usne učinio je moje ruke da zadrhte.

“Dobar dan! Gospođa..?” Gledam u njega kao tele u šarena vrata nesposobna izgovoriti svoje ime i prezime, ma ne znam više ništa. Izgubila sam se u plavetnilu očiju koje kao da su me hipnotizirale.

“Erika? Jesi li dobro?” Suzana, majka Neovog najboljeg prijatelja približi mi se i trkne me laktom pod rebra.

“Khm, jesam da.” Tek sada primijetim ispruženu ruku koja čeka da ju prihvatim. “Erika Serdar, Neova majka.”
Dlan mi se potpuno izgubi u njegovom.

“Ivan Raos, trener. Drago mi je.”
Na svu sreću ne predstavi se drugim imenom jer sigurna sam da bi me to natjeralo na smijeh.

Ne znam da li mi se samo učinilo ili je moja ruka u njegovoj ostala mrvicu dulje nego što je potrebno, ali kada ju povuče osjećam preveliku prazninu, a misli mi krenu u prilično zabranjenom smjeru. Zamišljam te njegove ruke kako istražuju svaki komadić moga tijela. Putuju stvarajući osjećaj ugode i žarenja, izazivajući me da se izvijam od užitka dok jezikom pronalazi svaku moju osjetljivu točku.

Meni je skoro četrdeset, on je možda tek navršio trideset. Sigurna sam da je u punoj snazi, dovoljno iskusan kako bi u meni uspio probuditi sve ono što očajnički želi isplivati na površinu.

“Erika, sad stvarno, je li sve u redu s tobom?” Suzana mi šapuće dok me još jednom udara laktom pod rebra, sada još snažnije nego prošli put. Tek nakon njezinih riječi shvaćam kako otvorenih usta doslovno buljim u mladog, zgodnog trenera.

“Nadam se da se svi slažete s tim. Sada ste dobrodošli ostati na treningu ako želite.” Slažem se, da, sa svime što je predložio iako nisam čula ni riječ. Glas mu je dubok i njegova vibracija u mojoj spavaćoj sobi savršeno bi se odbijala od zidova, sigurna sam.

Svi kreću prema tribinama, dok trener laganim korakom kreće prema nogometnom terenu gdje su djeca već započela zagrijavanje, a moj pogled usidren je na njegovu stražnjicu. Što mi se dogodilo nakon sinoć? Otkrila sam užitak i kao da je neka druga Erika isplivala na površinu, a ona stara, konzervativna, ostala negdje potisnuta na dnu.

Požalim što nisam nanijela barem maskaru na trepavice. Jedva da sam kosu skupila u niski rep, a širokim trapericama i majicom pokušala sam prikriti višak kilograma koje sam skupila nakon dvije trudnoće. Svjesna sam da me ovako neuglednu ovaj trener neće niti primijetiti, ali to me ne sprječava da maštam, a njegov lik ponesem sa sobom u spavaću sobu dok moj Tvrtko odrađuje svoj zadatak.

“Gospođo Serdar, volio bih kada biste ostali samo trenutak da porazgovaramo.” Neki roditelji već su se razišli dok mene zaustavlja trenerov glas.

Znojne dlanove uguram u stražnje džepove traperica potvrdno kimajući glavom. Dok se on još kratko obraća djeci i šalje ih na presvlačenje, meni pokazuje na vrata kroz koja me propusti.

Nakon što ostanemo zatvoreni u prostoriji s jednim ormarom, stolom, foteljom s jedne strane i stolicom s druge strane tog stola, moje misli ponovno se pokreću u potpuno neprikladnom smjeru. Već se zamišljam na stolu dok mi trener prilazi polako, kao predator vrebajući svoj plijen.

Vrućina postaje nepodnošljiva, a zrak zagušljiv dok on prolazi pored mene i namjerno ili ne, samo se lagano očeše svojim tijelom o moje.

“Izvolite, sjednite.” Rukom pokaže na stolac dok se sam smješta u fotelju i prebire po papirima uredno složenima na stolu.

Poslušno se smjestim ne znajući kud bih s rukama, dok jednu nogu prebacujem preko druge.

“Još ste mi Vi ostali za potpisivanje nekih suglasnosti. Svjestan sam da ste to sve već prošli, ali pošto sam ja sada novi trener i odgovoran za djecu, ponovit ćete proceduru.” S hrpe izvadi tri lista papira koja mi pruži kako bih potpisala. “Slobodno prvo pročitajte, iako ne razlikuju se previše od prethodnih.” Pruža mi kemijsku olovku koju kad prihvatim, prsti nam se kratko dodirnu, a moje noge se automatski stežu pokušavajući zaustaviti navalu ugode.

Pravim se kao da čitam dok ispod oka primijetim kako me njegove oči odmjeravaju. Kada podignem pogled, on se svoj niti ne potrudi odmaknuti. Uspijem nekako smiriti ruku kako bih napisala svoje ime na crtu koju mi je pokazao svojim dugačkim kažiprstom.

“To je sve?” Upitam nakon što odložim kemijsku olovku.

“Je, za sad. Nadam se da se vidimo sutra na utakmici.” Oboje ustanemo i on se vrlo brzo nađe pored mene. Iako je aktivno odradio trening s djecom, zapljusne me svježi miris gela za tuširanje pomiješan s blagim mirisom parfema.

“Bilo mi je drago gospođo Serdar.” Pruži mi ruku, a ja blago drogirana njegovim dodirom i mirisom opuštam se u tolikoj mjeri da progovaram i smješkam se samouvjereno.

“Nisam gospođa, samo Erika.”

“Erika.” Moje ime lako klizne s njegovih usana dok me on usput časti blagim osmijehom. Pogled koji mu je bio usmjeren na moje oči spušta niže, prema usnama. Nesvjesno jezikom navlažim donju usnu prije nego što ju zagrizem, na što on učini da razdaljina između nas nestane. Tijelo mu je toplo i dok ga prislanja na moje jasno osjetim uzbuđenje koje sam u njemu izazvala. I sama treperim od navale ugodnih osjećaja dok nam se dahovi već isprepliću. Daje mi mogućnost da se odmaknem, ali ja ju ne prihvaćam već gladno uzimam ono što mi pruža. Nisam više nesigurna, rastavljena jadnica, već samouvjerena žena željna strasti koju joj upravo ovaj muškarac može pružiti.

Kada nam se konačno usne spoje, eksplozija je tolika da me gotovo obori s nogu. Moj Tvrtko smješten u ladici pored kreveta ne može mi pružiti ovaj osjećaj koji mi pruža stvaran muškarac, a njegove ruke na mojoj stražnjici uvjeravaju me upravo u to. Da je itekako stvaran.

Dok mi uvlači ruku pod majicu dlan mu je topao, ali ipak natjera moju kožu da se naježi. Ni moje ruke nisu nezaposlene, istražujem svaki komadić njegovog čvrstog tijela i bez ikakvog srama uživam pri tome. Glasan uzdah otima mi se s usana dok osjećam njegov jezik kako klizi mojim vratom, pri tome ostavljajući mokar trag.

“Oh, oprostite, prekidam nešto?” Otvaranje vrata i iritantan ženski glas vraćaju me u stvarnost. Trenerova ruka još je uvijek smještena na mojoj, dok se drugom slobodnom hvatam za vrat pokušavajući se uvjeriti da je još uvijek vlažan od poljupca.

Nije. Moj Bože, sve sam to umislila i imam osjećaj kako me trenerov pogled čita kao otvorenu knjigu jer samouvjereni osmijeh mu titra na licu.

“Zapravo da, ali uđi kad si već ovdje.” Obrati se hladno nepozvanoj gošći dok ju samo kratko okrzne pogledom prije nego što ga vrati na mene. “Erika…” naglasi moje ime dok mi pušta ruku “…vidjet ćemo se još.”

To mi je pretpostavljam znak da izađem, što nevoljko i činim jer pogled na mlađahnu plavušu izaziva u meni sasvim drugačije osjećaje od onih koji su malo prije izazvani. Suzdržim se da ju ne prostrijelim pogledom dok prolazeći pored nje udišem prejak parfem.

Kasnije, prepričavajući Tijani događaje, naiđem na njezin odobravajući pogled.
“Dakle Tvrtko ti je razvio maštu. Pa dobro, što je sad tako strašno? Što si se sva ukočila? Nema ništa loše u sanjarenju, a ako je trener tako dobar kao što ga opisuješ, ne bi ti škodilo da maštu provedeš u djelo.” Dok u usta stavlja poveći komad kolača, ja joj zavidim na liniji koju ima. Trpa u sebe kao da sutra ne postoji, a da se igramo skrivača, mogla bi se sakriti iza metle.

“Strašno je to što sam se prolila sva tamo pred njim.” Snizim glas iako nema nikoga osim Tijane da bi me mogao čuti, ali svejedno se sramim svoje reakcije. Ipak nedovoljno da doživljaj ne podijelim sa svojom prijateljicom. “Morala sam presvući gaćice kad sam došla doma koliko su bile mokre! Ženo, samo mi je pružio ruku.”

“Mmm, a što misliš da je učinio više?” Podigne obrve nekoliko puta, a zatim udari rukom o stol. Poskočim koliko me uplaši njezin potez. “Znam! Trebao bi učiniti više, a ti ćeš se pobrinuti za to. Sljedeća misija, zavađanje trenera. Zamisli, osjećat ćeš se ponovno poželjno i mlado.”

Nakon što ju odmjerim nisi normalna pogledom, prasnem u glasan smijeh. “Da, evo upravo je na mene čekao. Punašnu razvedenicu s dvoje djece. I nisi me upravo nazvala starom?”

Tijana okrene očima prije nego što stavi posljednji komad kolača u usta. “Nisam rekla da te mora ženiti već, pa znaš. I prije nego što kažeš ne, samo razmisli.”

I razmislila sam. Navečer, nakon još jednog druženja s Tvrtkom iz ladice pored kreveta, donijela sam odluku. Zavesti ću trenera Ivana Tvrtka i nadam se da pri tom pokušaju neću doživjeti preveliko razočarenje i još gore, sramotu.

Intenzivno sam počela s vježbanjem i, iako se moji kilogrami nisu počeli magično topiti, osjećala sam se znatno bolje u svom tijelu. Odlazila sam na svaku Neovu utakmicu pri tome uživajući u pogledu na trenera. Osjećala sam i njegove poglede za koje sam prvo mislila da umišljam, ali Tijana, nakon što je odlučila doći na nekoliko utakmica, potvrdila mi je da su stvarni.

“Mama, posljednji vikend u sljedećem mjesecu idemo na Hvar. Igra se turnir, dolaze klubovi iz cijele države.” Neo mi uzbuđeno prenosi vijest nakon subotnjeg treninga. “Idu neki roditelji pa ako želiš, trener je rekao da bi mogla i ti ići.” Ukočim se na spomen trenera. Osmijeh mi se razlije licem, ali uspijem ga skloniti prije nego što ga Neo vidi.

“Trener je rekao? A tko još ide?” Upitam naizgled nezainteresirano dok sjeckam mrkvu pri tome moleći Boga da se ne porežem zbog blagog drhtanja ruku. U svojoj glavi već slažem scenarij zavođenja na predivnom otoku.

“Ne znam točno, ali mislim da ide teta Suzana. S njom si dobra, zašto ne bi išla? Trebala bi samo sutra nakon utakmice potpisati suglasnost i reći treneru ako želiš ići.” Već na sam spomen našeg bliskog susreta zaklecaju mi noge. Kako ću ga onda dovraga uspjeti zavesti?

Sutradan sam se obukla možda nešto izazovnije nego inače. Nije bila moja ideja, ali kriva sam što sam popustila pod Tijaninom oštrom palicom diktature.

“Tako, malo ako izbaciš rame nije naodmet.” Nakon što je završila s mojom preobrazbom, gledala me s oduševljenjem. Što ne mogu reći za sebe. Nije mi se svidio odraz u ogledalu.

“Tijana! Pa izgledam kao kraljica noći!”

“Ne dušo, izgledaš kao kraljica dana. Ne drami već kreni, zakasnit ćeš na utakmicu.”

“A ti ne ideš?”

“Ne. Lea i ja imamo planove.” Nasmije se i sve se bojim kakve mogu imati planove ona i moja kćer.

Odmjerim još jednom svoj odraz u ogledalu. Navodno poderane traperice ne bi trebale nositi žene koje se približe četrdesetima. Ipak, ove mi savršeno ističu stražnjicu za koju sam konačno prihvatila da nije baš toliko velika. Tenisice sam zamijenila cipelama na visoku petu koje će moje noge učiniti vitkijima i duljima. Prije nego što otvorim vrata, popravim kosu koju sam ostavila raspuštenu, nanesem još malo ruža na usne i nasmijem se zadovoljno.

Osmijeh mi se automatski izbriše kada ispred vrata ugledam svog bivšeg supruga broj dva. Odmjeri me od glave do pete pri tome ne skrivajući oduševljenje.

“Uau, kud si ti krenula ovakva?”

Duboko uzdahnem ne dozvoljavajući si izbacivanje iz takta.

“Jednim potpisom izgubio si svako pravo na takva glupa pitanja. Trebaš nešto?” Na žalost, još uvijek izgleda neodoljivo i to mi otežava zadržati potpunu smirenost.

“Došao sam po Leu, obećao sam ju odvesti na sladoled.”

“To si obećao još prošle godine ako se ne varam.”

“Ja svoja obećanja ispunjavam. Mogla bi i ti s nama.” Nogom zakorači prema meni dok mi rukom odmiče pramen kose i podiže majicu pokrivajući mi rame. Miris parfema zarobi mi nosnice, ali uspijem se oduprijeti svim porivima i odmaknuti se.

“Lea je u kući s Tijanom.” Prođem pored njega sigurna da će ga obje moje cure srediti onako kako zaslužuje. Vjerujem da se neće zadržati u kući više od pet minuta i zato naizgled mirna odlazim prema nogometnom stadionu.

Ne moram spomenuti da je moje kašnjenje privuklo previše pogleda. Zadivljenih, zavidnih, podrugljivih. Odlučila sam ignorirati svaki dok sam se smještala na sjedalo s kojeg ću imati savršen pogled na trenera.

“Gospođo Serdar, Neo Vam je spomenuo turnir na Hvaru?” Nakon utakmice trener mi prilazi ozarenog lica. Svjesna sam da je sretan što su dobili utakmicu, ali isto tako se nadam da je za dio te sreće kriv pogled kojim me odmjerava.

“Da, je. Odlična ideja, Neo se veseli, kao vjerujem i sva djeca.” Ali sumnjam da se itko veseli više od mene.

“Nadam se da ste slobodni poći s nama?” Ovaj topao dan postao je barem za pet stupnjeva topliji.

“Mislim da jesam. Moram još provjeriti raspored, ali potrudit ću se da ga raščistim.” Zataknem pramen kose iza uha i odjednom mi se otkriveno rame čini kao odlična ideja, jer njegov pogled je zastao upravo na njemu.

“Javite mi što prije jer mjesta su ograničena. Danas biste mi samo trebali potpisati suglasnost za Nea.” Jednom rukom mi pokaže prema svlačionicama dok drugu naslanja na moja leđa, dajući mi do znanja kako želi da krenem.

Posljednji vikend mjeseca lipnja brzo je došao i sve moje obaveze stavljene su na čekanje. Dok Lea vikend provodi s Tijanom, Neo i ja nalazimo se u autobusu koji nas vodi u novu pustolovinu. Pa, barem ja ovaj put doživljavam kao pustolovinu jer činjenica je kako nisam nešto slično doživjela već duže vrijeme. Ili bolje rečeno, nikad.

“Drago mi je da ste odlučili poći.” Dok na jednom stajalištu u rukama držim termos bocu s kavom, dubok glas iza mojih leđa pošalje mi novi strujni udar kroz tijelo.

Od treninga i trenerovog dlana na mojim leđima prošlo je dovoljno dana da osjećam sve veću potrebu za novim dodirom, jer mašta mi je radila tristo na sat, a trenutak na samo s trenerom nisam više uspjela ukrasti.

“I meni je drago. Već mogu osjetiti miris mora i zraka za koji sam sigurna da će mi napuniti baterije.” Okrenem se i susretnem s pogledom plavih očiju. Ne umišljam, gleda me onako kako me već dugo nitko nije pogledao. Sigurna sam da me želi barem upola koliko ja želim njega.

“Hvar je upravo to, savršen otok za punjenje baterija.” Blagi osmijeh na njegovom licu natjera me da objema rukama stisnem termos bocu s kavom u rukama kako bih prikrila njihovo blago podrhtavanje. Ponašam se, ali i osjećam kao neka šiparica, pored njega nesposobna sam kontrolirati svoje misli i tijelo.

Na moju sreću, ili žalost, pozovu nas da je vrijeme za nastavak putovanja i ja brzim koracima krenem prema autobusu tražeći utočište u stražnjem dijelu, daleko od mirisa trenerovog tijela koje me jednostavno mami na grijeh.

“Erika, stigli smo.” Suzanino nimalo nježno buđenje natjera me da poskočim u sjedalu. Nisam sigurna u kojem me trenutku prevario san, ali sam sigurna da mi je dobro došao, jer prošlu noć nisam oka sklopila.

Kuća u kojoj smo smješteni ne odiše luksuzom već ugodnom, obiteljskom atmosferom i udobnošću. Unaprijed nam je bilo napomenuto da ne očekujemo raskoš i komfor, Suzana i ja smještene smo u jednu sobu, ali to mi nimalo ne smeta.

Prve utakmice odigravaju se već poslije podne i, iako je poriv za plažom jak, prisutna sam na svakoj utakmici. Navečer je vrijeme za opuštanje i Suzana mi predlaže izlazak. Ne znam gdje mi je bila pamet kada sam dozvolila Tijani da mi pomogne spakirati putnu torbu, i zapravo ne znam kada je uspjela moj odabir odjeće eliminirati i ubaciti ono što je mislila da je dobra ideja. Ne znam bi li se zgrozila ili divila čipkastom donjem rublju i haljini koju se nikada ne bih usudila obući.

“Opa. Idemo s teškim oružjem?” Suzana mi uzima haljinu iz ruku i promatra je oduševljeno.

“Tijana. Ona je kriva za sve što se ovdje nalazi.” Uzdahnem vadeći još jednu izazovnu haljinu.

“E pa Tijana ima odličan ukus. Oblači se, idemo za pola sata.”

“Ne idem, što ti je? Ne mogu ovo obući.”

“Ne možeš zašto točno?” Suzana se postavi na mene gledajući me ozbiljno, a zatim podigne ruku potezom dlana zaustavljajući moj pokušaj odgovora. “Ne moraš reći ništa, samo ti kažem da je ova crvena haljinica pun pogodak za što god poželiš.” Suzana posegne za haljinom iz koje ispadne moj Tvrtko. Zacrvenim se i tamo gdje sunce ne prodire.

“Ovo nije moje.” Viknem kao dijete koje je uhvaćeno radeći nepodopštine.

“Sigurna sam da nije. Sad se spremi jer zakasnit ćemo.”

Pola sata kasnije stojim pred ogledalom u minijaturnoj haljini, za moj pojam prenapadno našminkana, ali začuđujuće visokog samopouzdanja, za što je možda zaslužna boca vina koju smo u međuvremenu popile.

U kafić po Suzaninom izboru stižemo dobro raspoložene i vrlo brzo meta smo raznim nazovi udvaračima.

“Stara, mislim da ću se ja zadržati. Možda i do jutra.” Nakon što se vrati iz toaleta, Suzana mi namigne i pokazuje na muškarca kojeg je namamila u svoje ralje. Ne znam bi li joj se divila ili se zgrozila nad njezinom slobodom. Nije puno mlađa od mene, također je rastavljena ali ne dozvoljava pritisku okoline da joj preuzima kontrolu nad životom i određuje njezinu sreću. Uzima što joj život pruža i ne obazire se na zle jezike. Ponekad i sama poželim biti Suzana.

Nakon izlaska iz kafića šetnja plažom učini mi se kao dobra ideja prije odlaska u sobu. Izujem cipele i dopuštam još uvijek toplom pijesku da mi miluje stopala dok uživam u pogledu na nadasve mirno more.

“Jesu li baterije već napunjene?” Dobro poznati glas me ne uplaši. Naprotiv, izaziva u meni plimu i oseku.

“Prilično.” Okrenem se i začudim koliko mi je blizu. Udubila sam se u svoje misli da ga uopće nisam čula da dolazi. “Djeca?”

“Svi u svojim sobama, preumorni za bilo što osim za duboki san. Neki od roditelja su ostali kartati i situaciju držati pod kontrolom.”

Pitam se što on radi ovdje, ali to pitanje ne postavljam na glas.

“Imate li što protiv da Vam se pridružim u šetnji?” Pitanje je kojem sam se potajno nadala.

“Imam ako mi nastavite persirati.”

Iako je vino učinilo svoje, trenerov osmijeh učini da se dodatno opustim. U ugodnom, dugom razgovoru u kojem saznajem nešto više o njemu, ali i otkrivam dosta o sebi, nastavljamo šetnju koja nas dovede do uvalice odvojene od znatiželjnih pogleda.

“Ovo je moje omiljeno mjesto za razmišljanje.” Zagleda se u vodu na kojoj odsjaj mjesečine izgleda impresivno.

“Za razmišljanje?” Moj pogled je uperen u njega. Jedva zadržavam ruke koje ga toliko žele dotaknuti. Kada okrene glavu prema meni, pogled mu je  pun žudnje kakvu i sama osjećam. Odvažim se na korak za koji sam mislila da nisam sposobna. Podižem se na prste i gladno svojim usnama potražim njegove. On samo kratko oklijeva prije nego što mu se ruke nađu omotane oko mog struka približavajući nam tijela vođena željom za spajanjem. Usne su mu upravo onakve kakve sam zamišljala da će biti, mekane i podatne dok lagano klize po mojima izazivajući pravu eksploziju emocija.

Samo jednim poljupcem učinio je da mi noge zaklecaju, a srce započne ritam savršeno usklađen s njegovim. Dok nam se dahovi isprepliću, njegove ruke putuju mojim leđima polako stižući do ruba prekratke haljine podižući ju tek toliko da izazovu jecaj koji ispustim. Na kratko prekine poljubac kako bi u mojim očima potražio odobravanje koje i dobije. Ne zanima me što je bilo jučer, ne znam što donosi sutra, znam samo da ovoliku količinu sreće nisam nikad osjetila i želim se prepustiti svemu što ovaj muškarac ima za ponuditi. Obožavanje koje se reflektira u njegovom pogledu podiže mi samopouzdanje do nebesa i moje ruke uronjene u njegovu kosu povlače ga da uzima sve što sam mu voljna pružiti.

Zaboli me naglo odvajanje koje je upravo on izazvao. Ubrzo saznajem i razlog tog povlačenja. Mladić i djevojka očigledno su ovdje došli s istom namjerom kao i mi, obasjani mjesečinom ugasiti svoje najskrivenije želje i potrebe. Samo što moja želja nije ugašena, štoviše veća je no ikada.

“Vrijeme je da krenemo prema kući.” Ivan izgovori nakon što pročisti grlo.

Znao je da Suzana nije u sobi i nadala sam se da će ući za mnom jer nitko ga ne bi vidio, svi su već u dubokom snu. Nije ušao i ja sam posegnula za svojim Tvrtkom iz putne torbe. Nije mi potrebna predigra jer trener ju je izveo savršeno. Upalila sam Tvrtka pri tome nespretno rušeći kozmetičku torbicu s ormarića.

“Jesi li u redu?” Nisam čula otvaranje vrata, ali poželjela sam da me zemlja proguta kada sam ispred sebe ugledala upravo trenera. Tvrtko u mojim rukama završio je odbačen negdje sa strane, ali nedovoljno brzo da ga on ne bi vidio.
“Oprosti, čuo sam udarac, tvoju psovku i nešto slično kriku, kucao sam ali nisi me čula. Mislio sam da ti se nešto dogodilo.” Započne zbunjeno dok ja umjesto da se zacrvenim i propadnem u zemlju od srama, odlučim ovu večer iskrojiti i zašiti po svojoj želji.

“Zapravo dogodilo se, da.” Ustanem s kreveta polako prilazeći muškarcu koji je u nekoliko tjedana uspio probuditi u meni strast za koju sam mislila da je zaspala dubokim snom i da ju je nemoguće probuditi. “Vidiš, zapeo mi je zatvarač i ne mogu otkopčati haljinu.”

Kada mu se približim, okrenem se leđima čekajući hoće li prihvatiti igru koju sam započela. Tih nekoliko trenutaka oklijevanja činilo se kao vječnost. Osjećam toplinu njegovog tijela, ali razdaljina je ipak prevelika, a strah od odbijanja gotovo mi izaziva bol.

Kada konačno osjetim njegov topao dlan koji mi odmiče kosu i pri tom samo vrškom prstiju dodiruje vrat, uzdah olakšanja prostruji sobom. Nakon što si oslobodi put do zatvarača, polako ga povlači prema dolje ostavljajući trag na mojoj koži. Već samo taj potez dovoljan je da se naježim, a trnci prostruje čitavim mojim tijelom.

U sljedećem trenutku dlanovi su mu na mojim ramenima, spušta haljinu pri tome ostavljajući trag poljupca na vratu. Zatvaram oči uživajući u trenutku sve dok ne osjetim hladnoću i odvajanje. Bojim se otvoriti oči, bojim se da sam ponovno sve umislila. Sve dok ne začujem zvuk okretanja ključa u vratima.

Okrenem se i gledam u muškarca koji mi prilazi polako, odmjeravajući me s obožavanjem. Znam to jer, pa Bože moj vidjela sam već to. Istina u filmovima, ali nebitno, ovo je moj filmski trenutak koji namjeravam iskoristiti u potpunosti.

Laganim pokretom povlačim haljinu preko bokova i ona se nađe omotana oko mojih gležnjeva. Nakon što ju odbacim, posegnem za njegovom majicom koja također pronađe mjesto pored haljine. Pogled na čvrsto tijelo natjera me na istraživanje istoga. Dlanovima mu dotaknem prsa, čisto da se uvjerim kako su stvarna. Njegovo disanje već je ubrzano što mi govori da moj dodir doživljava intenzivno, zato ih usmjerim prema mišićavim rukama, leđima i stražnjici, na što on više nije miran. Uzvraća mi tako što me hvata za stražnjicu, podiže me i spaja nam usne u dugom, poljupcu.

U sljedećem trenutku leđa mi dotaknu krevet, a njegove usne odvajaju se od mojih. Bojim se da će odustati i zato hvatam rub njegovih traperica u namjeri da ih otkopčam.

“Sigurna si u ovo?” Bilo je dovoljno da pita samo jednom.

“Nikad u ništa nisam bila sigurnija.” Kao da sam izgovorila magične riječi usne su mu ponovno na meni, putuju od vrata prema grudima i trbuhu čineći da se izvijam od užitka. Prepuštam se iskusnim dodirima i poljupcima dok mu svoje prste uranjam u gustu kosu. Svaki centimetar kože vlažan mi je od dodira jezika, svaki živac pogođen je u tolikoj mjeri da ne znam više gdje se nalazim. Ne mogu zadržavati uzdahe koji su svakim pokretom sve glasniji, odjekuju sobom odbijajući se u zidove, jedine svjedoke ove strasti kakvu nikad prije nisam doživjela.

“Predivna si.” Riječi su kojima me časti i kojima vjerujem, jer popraćene pogledom zvuče iskreno i izazivaju mi novu navalu samopouzdanja. Nikada se nisam osjećala poželjnijom i iako uživam u svemu što mi trener pruža, želim još. Zvijer koja je čučala u meni oslobođena je i gladno se hrani ne želeći se zadovoljiti mrvicama, želi sve.

Ivan to osjeti i zato mi dopusti da preuzmem inicijativu. Riješim ga hlača i istražim sve što mi ima za ponuditi, a ima puno. Mišići mu se napinju pod mojim poljupcima i dodirima, a njegovo režanje glazba je za moje uši jer sigurna sam da uživa u svemu što mu pružam.

Kada konačno dođe trenutak našeg potpunog spajanja, oslobađajući osjećaj baca me u sasvim neku drugu dimenziju. Nikad nisam nošena strašću poletjela toliko visoko, gdje su boje istančanije, a svaka stanica u mom tijelu doživljava svoju vrstu užitka. I nakon što iscrpljeni padamo jedno pored drugoga, riječi su suvišne. Znojna tijela, ubrzano disanje i naši osmijesi još su dokaz onoga što se upravo dogodilo. Taj ples strasti okončan zadovoljstvom želim plesati ponovno jer u Ivanovim rukama osjećam se živo.

Izgledaš odlično! Smršavila si? Nešto si napravila s kosom? Zračiš nekako… pozitivno. Takve izjave i pitanja slušala sam gotovo svakodnevno nakon povratka s Hvara. Koja je tvoja tajna?

Upravo to je razlog mog dobrog raspoloženja, osmijeha na usnama i unutarnjeg sklada. Tajna.

Ivan je nakon predivnog vikenda, na moj zahtjev, ostao moja tajna. Ona slatka zbog koje se osjećam življe nego ikad. Možda ju nekad i otkrijem svijetu, ili nam možda nije suđeno da trajemo. Ne znam. Znam samo da sam zbog njega zavoljela život i što je najbitnije, zavoljela sam sebe i to mi nikada nitko neće moći oduzeti.