IK Profigraf

ZLATNE PTICE

BLOGER: Veliko možda,

👩🏼𝙰𝚞𝚝𝚘𝚛: 𝒁𝒍𝒂𝒕𝒏𝒆 𝒑𝒕𝒊𝒄𝒆

📘𝙺𝚗𝚓𝚒𝚐𝚊: 𝑽𝒊𝒌𝒕𝒐𝒓𝒊𝒋𝒂 𝑴𝒂𝒋𝒂č𝒊ć
🖋️𝙲𝚒𝚝𝚊𝚝: 𝑵𝒊𝒕𝒌𝒐 𝒐𝒅 𝒏𝒂𝒔 𝒏𝒆 𝒎𝒐ž𝒆 𝒛𝒏𝒂𝒕𝒊 š𝒕𝒐 𝒏𝒂𝒎 𝒗𝒓𝒊𝒋𝒆𝒎𝒆 𝒅𝒐𝒏𝒐𝒔𝒊, 𝒂𝒍𝒊 𝒎𝒐ž𝒆𝒎𝒐 𝒔𝒗𝒂𝒌𝒐𝒈 𝒅𝒂𝒏𝒂 𝒊𝒛𝒏𝒐𝒗𝒂 𝒐𝒅𝒍𝒖č𝒊𝒕𝒊 𝒃𝒊𝒕𝒊 𝒅𝒐𝒃𝒂𝒓 𝒎𝒖ž, 𝒃𝒓𝒂𝒕, 𝒑𝒓𝒊𝒋𝒂𝒕𝒆𝒍𝒋 𝒊 𝒌𝒐𝒎š𝒊𝒋𝒂.
Ne mogu napisati recenziju za ovu knjigu. Ja NE ZNAM napisati recenziju za ovu knjigu. Ne postoje riječi, rečenice, usporedbe, osjećaji koji bi iole mogli dočarati kako sam ju doživjela. Ali, oni što mogu reći je da su 𝒁𝒍𝒂𝒕𝒏𝒆 𝒑𝒕𝒊𝒄𝒆 napisane za one koji istinski uživaju čitajući lijepu (hrvatsku) književnost. Jer upravo je ona dokaz kolika umjetnost leži u pisanju knjiga. Kakav talent posjeduju pisci. I kako književnici svojom riječju stvaraju umjetnička djela. I kako Viktorija čini pisanu riječ oblikom umjetnosti samu po sebi! Zlatne ptice prekrasna je umjetnost koja se sastoji samo od riječi. I zaista me vratila u srednju školu kada sam upoznavala književnu umjetnost čitajući lektiru i pišući o sestrama Bronte, Austen, Dostojevskom, Danteu, Goethu, Molièreu. I tada sam odlučila kako želim da ova recenzija bude napisana – upravo onako kako sam pisala lektire kod svoje omiljene profesorice jer se zaista nadam kako će se jednoga dana 𝒁𝒍𝒂𝒕𝒏𝒆 𝒑𝒕𝒊𝒄𝒆 naći na popisu obavezne lektire i da će upravo ta knjiga za mnoge postati “𝘬𝘯𝘫𝘪𝘨𝘢 𝘻𝘣𝘰𝘨 𝘬𝘰𝘫𝘦 𝘴𝘢𝘮 𝘻𝘢𝘷𝘰𝘭𝘫𝘦𝘰/𝘭𝘢 č𝘪𝘵𝘢𝘯𝘫𝘦”. Ako mislite da su moje recenzije duge, zamislite samo izraz lica moje profesorice svaki puta kada sam joj predala lektiru na uvid ili još bolje – esej. Stoga, kako ovo ne bi bio esej, ne brinite, odlučila sam skratiti, ali i dalje ostati vjerna ovoj pomalo drugačijoj recenziji jer ova knjiga to zaslužuje – Viktorija kao pisac to zaslužuje. Uživajte. 🐦
𝑺𝒗𝒂𝒌𝒊 𝒑𝒖𝒕 𝒌𝒂𝒅 𝒃𝒊 𝒋𝒐𝒋 𝒑𝒂𝒕𝒏𝒋𝒂 𝒛𝒂𝒌𝒖𝒄𝒂𝒍𝒂 𝒏𝒂 𝒗𝒓𝒂𝒕𝒂, 𝒐𝒏𝒂 𝒃𝒊 𝒋𝒖 č𝒗𝒓𝒔𝒕𝒐 𝒑𝒓𝒊𝒈𝒓𝒍𝒊𝒍𝒂 𝒊 𝒋𝒐š 𝒖𝒑𝒐𝒓𝒏𝒊𝒋𝒆 𝒏𝒂𝒔𝒕𝒂𝒗𝒊𝒍𝒂 𝒔𝒂𝒅𝒊𝒕𝒊 𝒅𝒐𝒃𝒓𝒐𝒕𝒖.
𝑲𝒓𝒂𝒕𝒂𝒌 𝒔𝒂𝒅𝒓ž𝒂𝒋:
Zlatne ptice su mali županjski spomenaru u kojem se kroz sedam priča, životne okolnosti fikcijskih likova i raspon od stotinu godina, kao sveznajući narator, pojavljuje staroslavenska božica Mokoš. Sudbine glavnih likova, stara narodna vjerovanja i običaji, faktografije vezane uz grad Županju, povijesne ličnosti i određene događaje, te promišljanje božice Mokoš o ljudskim životima i čovjekovom mjestu na Stablu svijeta pozivajući čitatelja na putovanje kroz vrijeme, na nostalgičnu šetnju krajolikom prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, ali i unutarnje putovanje vlastitim osjećajima.
𝑽𝒓𝒔𝒕𝒂 𝒅𝒋𝒆𝒍𝒂: Roman.
𝑴𝒋𝒆𝒔𝒕𝒐 𝒓𝒂𝒅𝒏𝒋𝒆: Županja.
𝑽𝒓𝒊𝒋𝒆𝒎𝒆 𝒓𝒂𝒅𝒏𝒋𝒆: Od 1919 – 2019.
𝑳𝒊𝒌𝒐𝒗𝒊:
Stjepan, Elizabeta, Jakob, Hana, Karlo, Ivana, Siniša.
𝑩𝒊𝒍𝒋𝒆š𝒌𝒂 𝒐 𝒂𝒖𝒕𝒐𝒓𝒖: Viktorija Majačić od 2013. godine kolumnistica je na lokalnom portalu zupanjac.net. Krajem 2018. godine šalje svoj prvi tekst na natječaj časopisa za feminističku teoriju i umjetnost „Bona“. Objavljivanje tog teksta o duševnoj bolesti majke je bilo probuđenje i donijelo joj je novu snagu. Nakon tog prvog leta, priče su joj objavljene na književnim web portalima (Astronaut.ba, Booke.hr, Citajmi.org i dr.), u međunarodnim zbirkama „Pišem pismo sebi, djetetu“ nastaloj kao rezultat natječaja Društva „Kvaka“ (Velika Gorica, 2021.) i „Iza proznih vrata: Sanjati, 3. dio“ tiskanoj u sklopu projekta web-stranice Pisci i književnost (Split, 2022.). Njena kratka priča „Afroditine ruže“ uvrštena je u zbornik kratkih ljubavnih priča „Ljubav ne poznaje granice“, tiskan u sklopu natječaja izdavačke kuće Prof&Graf u siječnju 2023. godine.
Ta ljubavna priča ju je dovela do izdavačke kuće koja je njenom književnom prvijencu pružila utočište.
𝑨𝒍𝒊 𝒖 𝒕𝒐𝒎 𝒗𝒓𝒆𝒎𝒆𝒏𝒖 𝒔𝒌𝒓𝒊𝒗𝒂 𝒔𝒆 𝒅𝒗𝒐𝒔𝒕𝒓𝒖𝒌𝒂 𝒐š𝒕𝒓𝒊𝒄𝒂. 𝑻𝒗𝒐𝒋𝒆 𝒔𝒖 𝒓𝒂𝒅𝒐𝒔𝒕𝒊 𝒃𝒆𝒛𝒃𝒓𝒐𝒋𝒏𝒆, 𝒂𝒍𝒊 𝒕𝒗𝒐𝒋𝒂 𝒔𝒓𝒆ć𝒂 𝒃𝒓𝒛𝒐 𝒊𝒔𝒉𝒍𝒂𝒑𝒊 𝒊 𝒅𝒐𝒌 𝒑𝒐𝒉𝒍𝒆𝒑𝒏𝒐 𝒈𝒖𝒕𝒂š 𝒗𝒓𝒊𝒋𝒆𝒎𝒆 𝒊 𝒕𝒓𝒂ž𝒊š 𝒏𝒐𝒗𝒂 𝒛𝒂𝒅𝒐𝒗𝒐𝒍𝒋𝒔𝒕𝒗𝒂, 𝒏𝒆 𝒑𝒓𝒊𝒎𝒋𝒆ć𝒖𝒋𝒆š 𝒅𝒂 𝒗𝒓𝒊𝒋𝒆𝒎𝒆 𝒈𝒖𝒕𝒂 𝒕𝒆𝒃𝒆.
Nikada nisam bila dovoljno dobra u opisivanju knjiga, pod to mislim na samu radnju priče. Vi koji me čitate dugo, vjerujem da ste odmah to prepoznali jer nije teško uvidjeti. Ja sam sebi dala naziv “osjećajnog čitatelja” – uvijek sam bila i biti ću fokusirana samo na emocije koje knjiga izaziva u meni. Ni ova knjiga nije iznimka, zapravo mi je ona upravo najteža recenzija za napisati jer su emocije snaže – a ja nikada nisam bila tip osobe koja normalno može svoje emocije opisati. Zato, obratiti ću se tebi, baš tebi koji čitaš i možda si pomislio/la “nije ova knjiga baš za mene”. Zlatne priče pričaju sedam priča. Sedam jedinstvenih, ali opet poznatih priča u rasponu od 100. godina smještene u Županji. Neću vam pričati o njihovim pričama jer znam da ćete se pronaći barem u jednoj. Ali, razlog zbog kojeg smatram da bi svatko trebao pročitati ovu knjigu je zaista vrlo jednostavan: povezati ćete se. Povezati ćete se sa likovima, sa prošlim generacija, svojim bližnjima, susjedima, prijateljima, mještanima, mjestu u kojem živite, ali na kraju i sa samim sobom. Jer vjerovali ili ne, ljudi su prije stotinu godina živjeli identično kao i mi sada. Imali su iste probleme, želje, snove, osjećaje, stajališta. Naše majke, bake, prabake, te sve generacije prije njih prošle su kroz mnoge stvari koje mi prolazimo, a koliko će samo budućih generacija proći isto. Pročitala sam mnogo recenzija od svojih dragih prijatelja bookblogera i svi do reda su imali svoju pouku priče i to je najljepši dio knjige. Za nekoga će ova knjiga predstavljati zajedništvo, za nekoga ljubav, za neke njihovu Županju. Meni je ona pokazala koliko sam ja dio svih onih koji me okružuju i onih koji su bili prije mene. Ali također i svim ljudima na ovome svijetu. Svatko od nas vodi svoju bitku a da drugi ni ne znaju. Mnogi od vas prošli su kroz ružna i lijepa vremena, neki još nisu. Svi mi imamo svoje priče. Ali, na kraju dana i na kraju čitanja ove knjige dobijete potvrdu da koliko god bili različiti jedni od drugih, zapravo smo svi mi ljudi koji pokušavaju živjeti ovaj kratki život najbolje što znamo. Nalazili se u Županji, Osijeku, Beogradu, Sarajevu ili na drugoj strani svijeta. 🤍
Prof&Graf / Viktorija Majačić 🖋️