IK Profigraf

PRIČA KOJA JE POBIJEDILA NA NATJEČAJU ZA ZBIRKU “LJUBAV NE POZNAJE GRANICE”

Nota ljubavi
Nikada neću zaboraviti trenutak kada sam se zaljubio u tebe. Tvoja kestenjasto smeđa kosa vijorila je na vjetru dok si pokušavala ugrijati ruke u džepovima jakne. Promatrao sam te iz određenog kuta, uvidio sam kako ti se osmijeh iscrtava na licu. Tvoje punašne usnice namazane žarko crvenim ružem isticale su tvoje svijetloplave oči. U tim očima bilo je toliko života. Imala si toliko neispunjenih snova i želja koji su samo čekali da ih ostvariš. Zaljubio sam se u tvoj smisao za humor, tvoju dobrotu, tvoju ljepotu, ali najviše u tvoju želju za avanturom. U tom trenutku sam shvatio još jednu stvar. Volim te. Uistinu te volim. I znao sam tada i tamo, na toj klupici u Central Parku, da želim s tobom osnovati obitelj i da želim s tobom ostarjeti. Znao sam točno tamo da želim biti tvoj. Ti si, ipak, imala drugačije planove. Željela si uživati u danima, godinama mladosti. Nisi htjela obitelj, no htjela si te godine provesti sa mnom. Odlučio sam čekati jer sam znao da si vrijedna čekanja. Biti s tobom mi je dovoljan dar, a ponajviše, dovoljan razlog za sreću.
Govorila si o prinčevima, o željama da jednom upoznaš jednog koji će te tretirati kao princezu. Na prvu sam se smijao tome jer je to zvučala kao bajka za djevojčice, ali onda sam shvatio kako ti manje ni ne zaslužuješ. Dapače, treba te se tretirati kao kraljicu. Stoga sam posegnuo u džep jakne izvadivši snježnu kuglu čiji je centar bio dvorac. Pružio sam ti je s divovskim osmijehom na licu.

„Ne mogu ti obećati da ćeš živjeti u ovako raskošnom dvorcu, ali mogu ti obećati da ćeš se osjećati kao princeza tog dvorca.“
Obrazi su ti bili crveni. Je li to bilo od hladnoće ili sramežljivosti, ne bih znao. No za dobrobit moga srca i moje sreće, volio bih reći da je bila sramežljivost. Nos ti je bio crven poput Rudolfovog. Toliko simpatično da ga se nisam mogao dovoljno nagledati.

„Slatko.“
Okrzneš me ledenim prstima. Zadivljeno gledaš kako snijeg pada na otuđeni dvorac. Tvoj pogled pronađe moj. Gledamo se minutu u tišini. Tvoj osmijeh izmami moj osmijeh.
„Ali pazi. Obećanja svi lako krše u današnje vrijeme.“

Tom izjavom moj osmijeh je potonuo, a strah se instinktivno probudio. Time sam shvatio da mi ne vjeruješ. Time sam dobio na znanje da ti je već netko slomio srce, da je već netko pogazio obećanje koje ti je dao.
Obuhvatim tvoj dlan svojim. Moja toplina obuzme tvoju hladnoću. Na sami dodir okreneš glavu prema meni pogledavši me duboko u oči.

„Ja nisam svi. Zapamti to.“
Kutak usnice izvijem u osmijeh, a ti učiniš isto za mnom. Ono što ni ti, ni ja nismo znali, jest to da sudbina za nas ima drugačije planove.
***
„Zeke!“ vrisneš toliko glasno da se stresem i, umjesto da isjeckam mrkvu do kraja, porežem se.
Okrenem se histerično prema tebi koja si sad već stajala u kuhinji, cuclajući prst. Mahnem drugom rukom po zraku tražeći te time objašnjenje za viku. Osmijeh je krasio tvoje lice, a rupice koje su te činile specifičnom, isticale su se kao nikada prije. Tako sam znao da je ovo dosad tvoj najiskreniji osmijeh. Radosno si podignula ruke u visinu svojih prsa pokazujući mi dvije blještave linije. Vilica mi blago padne, a pogled mi se odmah stopi s tvojim. Izgubio sam se u tvom plavetnilu.
Uz par velikih koraka nađem se ispred tebe dižući te s poda, zavrtim nas oko osi, a zatim te spustim natrag na pod. Obgrlim ti obraze s dlanovima.

„Napokon“, prošapćem ti na usnama prije negoli ih spojim sa svojima.
Toliko dugo smo željeli ovo. Toliko dugo smo priželjkivali malene nožice koje bi trčkarale po kući. Tri godine je nekome malo, ali nama je bilo nepodnošljivo dugo.

„Tako sam sretna, Zeke! Ne mogu ti opisati! Ne mogu vjerovati!“ stavljaš ruku preko usta gledajući u dvije linije koje nam mijenjaju život u potpunosti. „Povraća mi se koliko sam sretna, ali u drugu ruku me tako strah. Roditeljstvo je…“

„Lili“, postavim ti ruke na ramena. „Bit ćeš savršena mama. Vjeruj mi.“
Osmjehneš mi se, a onda me lagano zagrliš govoreći mi kako ću i ja biti savršen tata. No nismo ni sumnjali da će se za svega par mjeseci sve preokrenuti. Nismo znali da će naša borba postati veća od otkrivanja roditeljstva.

Nikada neću zaboraviti tvoj grohoti plač koji me dočekao po povratku kući. Sjedila si na podu kupaonice oplakujući naše nerođeno dijete. Pobačaj koji si izgurala sama, ostavio je svoje posljedice. Nisi pričala, nisi jela, nisi spavala. Pokušao sam biti uz tebe, ali bilo je teško biti podrška nekome tko te ne želi ni blizu sebe. Molio sam se, preklinjao sam svemir da nam vrati nadu, ali on nam je dokazao da kod nas nade više nema. Napustila nas je jednom za svagda kada je tebi postalo lošije.

Kucam na vrata kupaonice nakon što čujem tvoje iskašljavanje. Ne odgovaraš mi.

„Lili! Lili, jesi li dobro?“
Začujem puštanje vode, a zatim tvoj odgovor: „Dobro sam!“
Ostajem ispred vrata dok se ne pojaviš na njima. Zastaneš kada me vidiš i nabaciš osmijeh pokušavajući me uvjeriti da si dobro. No onih rupica nema i ja znam da taj osmijeh nije iskren.
„Što stojiš tu? Zar ne idemo kuhati večeru?“
Prođeš pored mene trljajući dlan o dlan kao da se pripremaš za kuhanje, a taj čin je zapravo upućivao na nervozu. Pokušala si mi prodati masku koju si stavila na lice, ali ja te toliko dobro poznajem da znam prepoznati razliku između tebe, tvog prekrasnog i vedrog lica i maske koja je loše kvalitete.
Okrenem se prema kupaonici radoznalo ulazeći u nju. Pogledam u koš za smeće kako bih se uvjerio da mi nešto ne skrivaš, ali skrivala si.

Prokopam po smeću i na dnu nađem krvavu maramicu. Srce mi zastane na tren dok se na kraju bilo ne ubrza od ljutnje, razočarenja i straha. Brzinski se nađem u kuhinji gdje si već uveliko krenula pripremati večeru.

„Što se događa, Lili?“
Pokušavam ostati pribran i staložen. Dernjava ne bi pridonijela ničemu.

„Ne razumijem.“
Podigneš obrvu. Praviš se blesava.

„Što je ovo, Lili?“
Podignem krvavu maramicu u zrak, a tvoje oči se postepeno rašire jer si shvatila kako je laganju došao kraj. Spustiš lonac na radnu površinu, a ruke prekrižiš na prsima.

„Nisam ti htjela ništa govoriti da se ne brineš bez razloga.“

„Da se ne brinem bez razloga?“ šokirano ponovim tvoju rečenicu. „Lili, ovo nije bez razloga“, mahnem maramicom. „Iskašljavaš li krv?“

„Nije to ništa.“
Odmahuješ glavom.

„Kako znaš da nije ništa? Jesi li provjerila? Jesi li bila kod doktora?“
Ponovno odmahneš glavom.
„Lili, igraš se sa životom.“

„Pa što?! Pa što onda, Zeke?! Imam li više uopće razloga za živjeti?“ probiješ led i u razgovor uneseš viku. Znao sam da ćeš otežati ovo. K vragu, otežat će se i ovako, ionako.

„Prošlo je tek mjesec dana otkada smo izgubili bebu. Ne možeš…“

„Ja! Ja sam izgubila bebu! Prošlo je mjesec dana otkada sam ja izgubila bebu!“
Uvijek si znala s riječima. Riječi su bile tvoje oružje i znala si kada ih treba upotrijebiti. No isto tako nisi znala koliko one, zapravo, bole.

„Lili…“ uzdahnem. Ne želim izgubiti temperament. „Ne želim izgubiti i tebe.“
Vidim ti u očima kako se ne želiš predati. Ne želiš napustiti ovaj svijet, ali umorna si i ne da ti se boriti. Razumijem to, no želim da se boriš za sebe, za mene, za nas i našu budućnost.
Brizneš u plač, te me stegneš u čvrsti zagrljaj. Plačeš mi na prsima nakon više od dva tjedna. Više nisi sabrana, ponovno mi pokazuješ svoje osjećaje.

„Oprosti. Oprosti zbog onoga što sam rekla. Nisam razmišljala o tebi. Otići ću doktoru. Obećavam.“

Ali doktor nije imao dobre vijesti za nas. Nakon dva tjedna otkada sam saznao da ti je loše, našli smo se u ordinaciji. Čvrsto sam te držao za ruku dok je doktorica skupljala snage za ono što nam ima za reći.

„Jako mi je žao, ali moram vam reći da imate karcinom.“
Osjetim kako je tvoj stisak popustio.
„Patite od raka pluća, gospođo James.“
Pustiš moju ruku te smjestiš laktove na koljena, a glavu u ruke. Prolazim dlanom po tvojim leđima pokušavajući ne briznuti u plač jer netko od nas mora ostati jak. Ja moram ostati jak za tebe.
„Što sada? Kemoterapija?“
„Možemo pokušati, ali nalazi mi se nipošto ne sviđaju.“
Pokušavam pratiti doktoričine riječi. Pokušavam se fokusirati i shvatiti što dalje, ali činjenica da je ovo žestoka borba mi visi za vratom. Strah da ćeš odustati mi šapuće na uho. Kako li ću biti jak za tebe, i za sebe?
***
„Ružna sam“, izgovaraš to dok ti šišam prekrasnu kestenjastu kosu. I meni je žao što je se rješavamo, ali to su samo vlasi. One će ponovno narasti čim ozdraviš. Vjerujem u to.
„Nisi ružna. Prekrasna si i izvana, i iznutra.“
„Nemoj me lagati na samrti.“
Ironično se nasmiješ.
„Ne lažem te i nisi na samrti.“
Obrijem i zadnju vlas s tvoje glave kada čučnem ispred tebe. Istina je bila da te rak pojeo. Bila si blijeda, mršava i krhka. Sve bih dao da uzmem tu tvoju bol. Sve bih dao da ja bolujem od karcinoma, a ne ti.
„Kada već misliš da si ružna, možemo biti ružni zajedno.“
Potegnem brijačem po sredini glave.
„Ti si lud!“
Udariš me po ramenu dok ti se oči pune suzama, a osmijeh ne napušta tvoje lice. Rupice su vidljive što znači da je taj osmijeh jedan od rijetkih, onaj iskreni.
„Lud za tobom.“
Otisnem poljubac na tvoje blijede usne.
Svakim danom se pitam kako bi naš život tekao da nisi oboljela? To je pitanje na koje vjerojatno nikada neću dobiti odgovor. Ali tu sam, bio sam tu za tebe. Bio sam jak za oboje. Njegovao sam te, pazio i mazio. Podario sam ti svu ljubav koju sam posjedovao. Najteže mi je palo kada to više nisam mogao činiti. Kada ti je toliko pozlilo da si završila u bolnici. Sada se naše zajedničko vrijeme svelo na bolničke posjete. Ovaj put je bilo drugačije. Ovaj put si ležala nepomično. Sjedio sam pored tebe i držao te za ruku dok sam gutao knedle bola jer suze sam odbijao pustiti. Nisam htio da me takvog gledaš. Bila si tanka kao šibica, blijeda kao snijeg, živi kostur. To me ubijalo. Sve bih dao da sam na tvome mjestu. Svaki pokret ti je postao težak. Držati oči otvorene izgledalo je kao da ti je to izazov. Govoriti je bio još veći izazov.
„Zeke…“ prošapćeš.
„Tu sam.“

„Obećaj mi nešto.“
Sklizne mi suza niz obraz koju nisam uspio zaustaviti.
„Obećaj mi da ćeš nastaviti živjeti. Obećaj mi da ćeš pronaći prekrasnu damu i osnovati obitelj. Ono što si oduvijek htio.“

„Ti si moja obitelj.“
Ispustiš uzdah koji je zvučao kao ciničan smijeh. Ti si takva, cinična. Zato sam taj uzdah tako i protumačio.

„Zeke, ja odlazim. Prestani to poricati.“

„Ne govori to.“
Ne zaustavljam suze. Puštam ih da teku. Izvlačiš ruku iz moje i polako je podižeš prema mome obrazu. Brišeš suzu koja se kotrlja niz njega. Pogledam u te blistave svijetloplave oči. Ovaj put nisu čeznule za životom kao prije, sada su čeznule za spokojem.

„Volim te. Uvijek ću te voljeti. Divan si čovjek i nisi zaslužio pola života provesti ovako, brinući se za mene.“

„Jesam. Ti si moja žena. U dobru i u zlu. U zdravlju i u bolesti. Zar si zaboravila?“
Izviješ kutak usne u osmijeh.

„Nisam. Hvala ti na tome. Nisam se niti jednom tijekom ove bolesti osjećala loše. Želim da to znaš. Tretirao si me kao kraljicu.“
Palcem prolaziš po mome obrazu, a ja žmirim pokušavajući upiti taj trenutak jednom za svagda.

„Ti si moja prva i jedina ljubav.“
Primim tvoju ruku ljubeći je.

„Nemoj tako. Neka sam prva, nemoj da sam i zadnja.“

„Volim te, Lili.“

„Vidimo se na drugoj strani.“
Gledam te kako zatvaraš oči i prepuštaš se drugim rukama, drugom svijetu. Sjedim pored tebe s tvojom rukom na ustima dok plačem kao kišna godina. Prolaze sekunde, minute, sati. A onda začujem pištanje. Okrenem glavu kako bih na zaslonu aparata koji pokazuje otkucaje srca ugledao kako se tvoj puls gasi. Otkucaji su postali jedna ravna linija. Skrušeno pogledam u tebe puštajući suze da pronalaze svoj put. I dalje te čvrsto držim za ruku jer nisam spreman pustiti te. Ali ti si napustila mene. Možda zvuči sebično, no osim tuge, osjećam bijes jer si se predala. Svjesnim me jedino drži činjenica što više ne patiš. I znam da ti je sada lakše. Znam da ti je življenje bio pakao iako si se toliko veselila životu. Tvoja glava je mirno ležala na jastuku. Izgledalo je kao da drijemaš. Ustanem te ti se približim. Položim dlan na tvoj obraz palcem prolazeći po njemu pritom brišući neprimjetnu suzu, a zatim ti otisnem posljednji poljubac u tjeme.
***
Ponovno sam tu. Stojim pored tvog groba i gledam u spomenik na kojem je urezano tvoje ime. Prošlo je deset godina, ali nikada neću zaboraviti tvoj rođendan. Ispunila si mi život. Naučila si me kako voljeti. Pokazala si mi kako je život kratak i nepredvidljiv. Bila si moja prva prava ljubav, ali i životna lekcija. Ne mogu ti dovoljno zahvaliti na svemu. Ljubav je kao nota, uvijek prisutna, piše na tvome spomeniku. To je bio tvoj citat.
Puštam suzu polažući buket cvijeća na tvoj grob. Nedostajanje dolazi u valovima, mislim kako se danas utapam. Više od ičega bila si moja prijateljica. Gubitak tebe značio je gubitak svega važnoga i dragoga. Svjestan sam da će jedan dio mene uvijek biti zaljubljen u tebe i da će te taj dio voljeti dovijeka. Taj dio ne mogu izbrisati, taj dio ne mogu zaboraviti.

Ne mogu te zaboraviti ni da hoću. Dijelimo previše uspomena da bi se to dogodilo. Proplakao sam noći da bih shvatio da te nijedna suza neće vratiti. Ti ne bi htjela da tako nastavim sa životom. Bila si neprocjenjiv borac. Nikada nisam sumnjao u svoju ljubav prema tebi jer ti nikada nisi sumnjala u mene i vidjela si samo najbolje, a taj najbolji dio mene si bila ti. Svijet je prazan jer nema anđela poput tebe, ali zato ga nebo ima. Gdje god bila, iskreno se nadam da živiš život koji zaslužuješ. Život bez patnje i boli.

„Tata, tata, tata!“
Malene nožice trče preko groblja u moj zagrljaj.

„Hej, ljubavi.“
Podignem ju u svoje krilo.

„Oprosti. Bilo ju je nemoguće zaustaviti.“
Približi mi se moja draga žena.

„Kada je tvrdoglava na mamu“, otisnem joj poljubac na usne. „Hvala što si je bar malo zadržala.“

„Naravno. Znam koliko ti ovo znači.“
Oboje pogledamo u spomenik.
„Žao mi je što je nikada neću upoznati. Lili zvuči kao najbolje biće na svijetu.“

„I bila je. Šteta što je više ljudi neće pamtiti. I šteta što nije napravila sve što je željela.“
Ava se okrene prema meni položivši dlan na moj obraz.

„Ti je pamtiš i mislim kako je to najvažnije“, palcem mi pobriše nadolazeću suzu. „Ostavit ćemo vas još malo same. Zlato, dođi mami. Idemo u auto slušati Cocomelon.“

„Cocomelon, jej!“

Ponovno ostanem sam na tvome grobu. Posegnem u džep jakne, te kao nekoć, izvadim snježnu kuglu s dvorcem. Čuvao sam je kod sebe cijelo ovo vrijeme, no nekako mislim da je ti zaslužuješ. Ipak je to moj dar tebi.
Čučnem kako bih položio snježnu kuglu pored tvog spomenika. Nadam se da tamo gore imaš svoj dvorac, da si pokretna, da ne nosiš masku nego imaš iskreni osmijeh i da te nota ljubavi nikada ne napušta. Naša sudbina nije imala lijep završetak, ali barem je naša priča imala lijep početak. Poljubim dva prsta, te ih prislonim na drugi natpis na tvome spomeniku.

Uživaj u životu jer postoji puno vremena za biti mrtav– Lili

CarlyCésaire