IK Profigraf

PRIČA KOJA JE POBIJEDILA NA NATJEČAJU ZA ZBIRKU “ČAROLIJA BOŽIĆA”

ČAROLIJA BOŽIĆA, Ivana Ljubić

Božić! Nešto predivno, najljepše što čovjek može zamisliti veže me za riječ Božić. Toliko predivnih simbola, stvari i događaja. Kad se samo sjetim svih lampica, kućica s fritulama, mirisa kuhanog vina, snježnih pahulja, izloga s božićnim čarolijama. Ajme, koje divote. Zatim božićne pjesme, duhovni koncerti, obiteljska druženja na klizalištima. Sve je to nešto predivno, ali žao mi je da je taj duh Božića prerano započne pa dok stigne pravo vrijeme adventa, čovjek se zasiti.
Puno sam kao mala odlazila na božićne praznike k baki i djedu na selo i to je bio pravi doživljaj Božića. Jer znate, ne čine Božić niti sarma, niti odojak i kolači, kao ni savršeno spremljena kuća puna darova. Božić čini bitnim jedan čovjek, čiji rođendan tada slavimo, a to je Isus. Bez njega Božić nema svoju puninu.
Nikada neću zaboraviti priču koju nam je baka pričala na Badnjak nakon obiteljske molitve. Voljela bih je podijeliti sa svima. Znam da neće biti svima zanimljiva kao meni, ali vjerujem da će vam barem jedna riječ ostati u sjećanju. Priča (bajka), se zove “Čudo na božićno jutro“, i rado je dijelim s vama moji cvjetovi. Kažu da je radost veća kada se dijeli s drugima, stoga i dijelim ovu priču s vama. Radosno!
„ČUDO NA BOŽIĆNO JUTRO“

U jednome vrtu živjela je obitelj šarenih cvjetova, od koji se jedan cvijet posebno isticao. Bila je to djevojčica Iris.
Mnoštvo djece, svi razigrani, bezbrižni, punih trbuščića i s mnoštvom igračaka. Pomislili biste, kao, dječja idila, što se i podrazumijeva pod normalno. Svatko normalan bi to poželio za svako dijete. Ali u jednome malenom gradu živjela je djevojčica po imenu Iris. Ona je bila sretno dijete bez obzira na neimaštinu njezine mnogobrojne obitelji. Kao najmlađa od sedmero djece, bila je okružena iskrenim i pravim prijateljima, braćom i sestrama. Ljiljan, Suncokret, Ruža, Tratinčica, Kala, Tulipan i Lavanda su njena braća i sestre.
Roditelji su naporno radili kako bi prehranili svoju obitelj. Majka Frajla je radila na pola radnog vremena kao čistačica, dok je ostalo vrijeme brižno skrbila o svojoj dječici. Bila je požrtvovna i puna nježnosti te je sve činila iz ljubavi prema njima i ništa joj nije bilo teško. Svakodnevno je kuhala, prala, spremala i hranila te oblačila svoju dječicu. Ponekad bi se uhvatila u koštac s monotonijom, ali onda bi se sjetila da svaki dan ima nešto svoje po čemu se razlikuje, baš kao i njena dječica koja su različita. Otac Oleandar je bio zaposlenik u jednoj firmi te je i uz bolest vrijedno radio. Mučili su ga bolovi u kostima te često ne bi mogao otići na posao zbog jakih bolova. Bio je marljiv i hrabar otac, uzor svojoj dječici.
Iris je imala svu potrebnu pažnju, brigu i ljubav, ali nedostajalo joj je ono osnovno, materijalno. Odjeću je nosila od starije braće i sestara, a hrane je uvijek manjkalo pa je Iris većinu vremena lijegala u krevet praznog trbuščića. O slatkišima da i ne govorimo, oni su bili nepoznanica za nju i za njezinu obitelj. Puno puta se znalo desiti da je kruh bio jedina hrana koju su taj dan blagovali. Ali njoj to nije predstavljalo problem. Uvijek je bila radosna i nasmijana u svom oronulom crvenom kaputiću s dugačkim plavim pletenicama. Svi su je susjedi i poznanici jako voljeli. Privlačila je svojom dobrotom nevina srca s punih sedam godina života.
Iris je bila posebna djevojčica iako je trpjela u dubini svoje duše od odbacivanja njenih vršnjaka u školi zbog njenog siromaštva, ali isto tako, odbacivanja i odraslih koji je nisu razumjeli. Pri tome mislim na njenu učiteljicu koja joj nikada nije uputila niti jednu riječ utjehe i ohrabrenja bez obzira na to što je dobro poznavala situaciju Irisine obitelji. Mogla je pomoći i materijalno, ali jednostavno Iris nije bila jedna od njenih miljenica. Tužna slika manjka empatije i profesionalnosti kod jedne takve učiteljice.
Iris nikada svoju tugu nije pokazivala tako da drugi to vide. Nastojala je samo ljubav i radost prenositi drugima. Radosno se igrala, voljela je pjevati božićne pjesme. Jedna pjesma joj je posebno draga, a to je „Sveti Niko svijetom šeta.“ Nekako je ta pjesma ulijevala nadu u njeno malo srce i bila svjetlo u tami. Stoga je jednog adventa poželjela da se za Božić ostvari njena najveća želja te je napisala pismo Svetom Nikoli koje glasi ovako:
„Dragi Sveti Nikola, znam da ima mnoštvo djece koji ti pišu i traže kojekakve darove, ali ja te molim samo jedno, a to je zdravlje moga oca kako ne bi više patio u bolovima. Molim te, izliječi moga oca. Uskoro će tvoj blagdan, oprala sam čizmicu, ali znam da će ona i ove godine ostati prazna. To nije bitno, važno mi je samo zdravlje moga oca. Puno si mi drag i volim te.
Tvoja Iris“
Zaista je pismo dospjelo u ruke Svetog Nikole. Ali on nije znao kako ispuniti tu želju, stoga je iskrena srca zavapio Gospodinu Bogu svome da usliši njegovu molitvu da Irisin otac ozdravi. Tražio je od Isusa čudo. Bio je pun vjere i nadao se da će se čudo uistinu dogoditi. Međutim, kako što su adventski dani prolazili, stanje Irisinog oca bivalo je sve gore.
Došao je blagdan Svetog Nikole i kao po običaju Iris nije ništa dobila od darova u čizmici, ali nije bila zbog toga tužna jer se veselila da će njezin otac ozdraviti, snažno je vjerovala u to. Ipak je jedna susjeda donijela nekoliko jabuka i podijelila svakome po jednu njoj i njenoj braći.
Dani su prolazili, advent se bližio svome kraju, upaljena je i četvrta svijeća na adventskome vijencu, osjećala se tuga i napetost u obiteljskom domu.
Irisina majka Frajla, svako jutro je išla na mise zornice s nakanom za zdravlje svoga supruga. Imala je snažnu vjeru i nije joj bio problem ustajati svako jutro prije šest sati. Nažalost, na koncu je otac na Badnjak legao u krevet od prevelikih bolova. Jednostavno više nije mogao stajati na nogama, čak mu se i ležanje u krevetu činilo kao prava muka. Otac je dosta trpio, ali duh mu nije klonuo do kraja. Nada se osjećala u njegovim očima i riječima.
Na božićno jutro, zaželio je svojoj dječici reći par riječi: „Djeco moja, znate da je situacija ozbiljna i da tata više neće biti s vama, bolest je uzela svoje. Bez obzira na sve, želim da uvijek budete poslušni svojoj majci i da se sjetite da se rad i trud uvijek isplate kako sam vas učio, te da sve možete postići uz Božju pomoć. Nisam vam mogao priuštiti materijalno, ali one temeljne kršćanske vrijednosti sam, Bogu hvala, usadio u vas.“
Djeca su briznula u plač i grlila oca i majku. Iris je u svome srcu zavapila gorko Svetom Nikoli da joj se želja ostvari. Majka je pozvala njihovog prijatelja svećenika i tražila bolesničko pomazanje za svoga supruga. Nakon toga i zajedničke molitve, otac je osjetio snažnu toplinu po cijelome tijelu te je nakon toga osjetio takav mir i spokoj u srcu da je pomislio kako lebdi i odlazi u nebo. Ali onda se nakon nekog vremena probudio i rekao: „Djeco moja, mene više ništa ne boli, živ sam i s vama.“ Otac Oleandar bio je presretan i od sreće zaplakao.
Iris je od sreće rekla na glas: „Hvala ti Sveti Nikola što si ispunio moju želju.“ Svi su se ostali članovi obitelji pogledali i znatiželjno upitali Iris što joj to znači. Iris im je objasnila da je napisala pismo Svetom Nikoli i zamolila za čudo da njezin otac ozdravi i eto, ostvarilo se. Iris je rekla svojoj braći i sestrama da čuda zaista postoje ako snažno vjeruju u njih.
Od toga dana više ništa nije bilo isto u njihovoj obitelji. Tako je na božićno jutro radost i toplina Isusova rođenja došla u obitelj malene Iris. Bolest je nestala i čudo djetešca Isusa je vratilo mir i radost u njihovu obitelj.
Bio je to najveseliji Božić u njihovoj obitelj. Naravno da kada Bog odluči promijeniti situaciju u našim životima, onda On to učini bolje nego što smo mi zamislili.
Irisin otac je sada mogao raditi uz posao u firmi i još neke dodatne poslove izvan radnog vremena gdje bi poveo i svoje starije sinove kako bi oni učili zanat. To je donijelo dodatan izvor zarade i obitelj više nije oskudijevala. Imali su sve potrebno, materijalno za svoju obitelj.
Majka je bila presretna i svaki dan je nastavila ići redovno na mise i zahvaljivati za sve blagoslove koje su primili od Boga. Učila je i svoju djecu moliti i obiteljska molitva nakon večere uvijek je bila prisutna kod njih. Iris je sada mogla nositi lijepe šarene haljinice, suknjice, majice i kaputiće. Time je zadobila nove prijatelje u školi iako je znala da nisu iskreni jer je sada cijene samo zbog vanjštine. I učiteljica je postala mrvicu bolja prema njoj.
Tužno, ali istinito koliko materijalizam utječe na odnose čak i u tako ranoj dobi. Ipak Iris to nije promijenilo u negativnom smislu, ostala je i dalje radosna i pomalo samozatajna djevojčica puna ljubavi za sve.
Ona vam želi poručiti na kraju ove priče da Bog sve okreće na dobro onima koji ga ljube!