IK Profigraf

ZLATNE PTICE

BLOGER: Ovisna o čitanju,

Ja već dugi niz godina čitam skoro pa knjigu dnevno. Nekada čak i dvije. Ne znam točno reći koji niz godina to radim, jer te podatke bilježim na svom blogu tek unazad godinu i pol dana, ali čitam otkad znam za sebe. No naše domaće autore sam otkrila nekako prekasno, na svoje žaljenje, i tek unazad par godina se trudim češće i više čitati naše pisce. To je i bio jedan od mojih razloga zašto sam osnovala i vlastitu izdavačku kuću, upravo kako bi domaći autori imali više šanse da njihovi rukopisi budu pročitani, i da ih oni jednog dana drže u svojim rukama u obliku tiskane knjige.
No s obzirom na to da toliko puno čitam, sve mi se više i više događa to da me rijetko koja knjiga baš jako oduševi. Onako, izuje iz cipela, izbaci iz takta, poremeti mi ravnotežu, ubrza rad srca, zaustavlja dah. Raspameti me do te mjere da o njoj imam potrebi razmišljati danima ili uzbuđeno i nesuvislo prepričavati njenu radnju svima oko sebe. Na takve knjige nailazim sve rjeđe i rjeđe, na žalost.
Pa zamislite onda moj ushit kad mi je u inbox službenog maila stigao ovaj rukopis. Tome je naravno prethodila priča ‘Afroditine ruže’ koja me odmah na prvom čitanju rasplakala i emotivno raštimala, pa nisam mogla puno čekati da uzmem čitati i ‘Zlatne ptice’, jer sam već znala da će to biti nešto zaista posebno. No ništa me nije moglo pripremiti na to što sam proživljavala i osjećala dok sam čitala rukopis knjige koju vi sada držite u rukama, jer iskreno rečeno, tako nešto nisam niti do sada čitala, a sukladno tome onda ni doživjela.
Mene je ova knjiga osvojila na prvom poglavlju. To je to, pomislila sam. Baš tako nešto i tražimo, nešto drugačije, nešto što naši čitatelji i kupci do sada nisu od nas dobili. Onda je uslijedilo drugo poglavlje, i tu sam već bila totalno ‘kupljena’, a kad sam pročitala i treće, počela sam Viktoriji slati, vjerojatno pomalo pomahnitale i totalno nesuvisle poruke u inbox, izražavajući svoje uzburkane osjećaje.
Kako su stranice odmicale, tako su moji osjećaji bili sve snažniji. Od početnog oduševljenja, do vrhunca ushita prelazila sam iz poglavlja u poglavlje od divljenja do dubokog poštovanja prema Viktoriji kao autorici, prema ogromnoj ljubavi koja je utkana u svaki redak ove knjige, prema strašno velikom trudu i uloženom vremenu koji si bili potrebni da se ovaj roman napiše, a obuzimalo me i snažno strahopoštovanje prema hrabrosti ove divne autorice da u ovom svom rukopisu obradi apsolutno sve relevantne teme svog rodnog kraja, počevši od 1919. godine, i završavajući u 2019-oj. Sto godina naše povijesti, ispričano kroz prekrasne priče, iz perspektiva likova toliko različitih kao što su i razdoblja koja oni predstavljaju u ovom čudesnom romanu, svaki od tih likova u uskoj povezanosti i usporedbi s jednom pticom koja obitava u tom kraju, a sve to začinjeno našom slavenskom mitologijom kroz odlomke u kojima nam se kao čitateljima obraća Mokoš, boginja plodnosti i zaštitnica žena.
Lakoća s kojom je Viktorija prikazala likove, svakoga iz njegove perspektive, prelazeći iz trećeg u prvo lice, poigravajući se različitim stilovima pripovijedanja na nezamislivo genijalne načine – od klasičnog udaljenog pripovjedača do dnevničkih zapisa jedne tinejdžerice, zaista je vrijedno divljenja i mog dubokog naklona.
Da zaključim, po meni knjiga koja u vama ne izaziva nikakve emocije nije knjiga koju biste trebali čitati. Ja smatram da je svaka umjetnost subjektivna, pa je tako i književnost ‘u očima promatrača’, dakle svatko od nas će doživjeti ‘Zlatne ptice’ na svoj način, ali duboko sam uvjerena da ćemo se svi složiti u jednome – ovo je zaista jedno vrhunski napisano remek djelo lijepe hrvatske književnosti koje zaslužuje biti na policama naših domova, kao podsjetnik na to tko smo, odakle potječemo, što smo sve proživjeli da bismo danas bili tu gdje jesmo, i kao nada da za nas postoji bolja budućnost. Sve preporuke!