IK Profigraf

INTERVJU ŽIVOTA

BLOGER: Veliko Možda

👩🏼𝙰𝚞𝚝𝚘𝚛: 𝑴𝒂𝒓𝒕𝒊𝒏𝒂 𝑺𝒓š𝒆𝒌 𝑲𝒐𝒑𝒊ć

📓𝙺𝚗𝚓𝚒𝚐𝚊: 𝑰𝒏𝒕𝒆𝒓𝒗𝒋𝒖 ž𝒊𝒗𝒐𝒕𝒂
🖋️𝙲𝚒𝚝𝚊𝚝: 𝑰 𝒕𝒆š𝒌𝒆 𝒑𝒓𝒊č𝒆 𝒛𝒂𝒔𝒍𝒖ž𝒖𝒋𝒖 𝒅𝒂 𝒃𝒖𝒅𝒖 𝒊𝒔𝒑𝒓𝒊č𝒂𝒏𝒆.
Nešto što sam naučila iz prve ruke: bez obzira na to kako netko izgleda ili se ponaša, doista nikada ne znate što se događa u njihovom životu. Upoznala sam ljude koji na prvu imaju osmijeh od uha do uha, iz kojih zrači pozitiva. Ali, ti isti ljudi nose izuzetno težak teret – traumatični događaj, mentalni poremećaj, bolest. Bore se sa mnogim stvarima u životu. Međutim, kada ih pogledate nikada ne biste pretpostavili. Voljela bih reći da sam prije bila osoba koja će reći: „Kako je njemu lijepo u životu, on ima sve što poželi”. Sve dok nisam upoznala te ljude i shvatila koliko zapravo nemam pojma što se događa u nečijem životu. Što je ironično jer vjerujem da se i sama ubrajam u skupinu onih ljudi koji smiješkom prikrivaju svoje probleme (a vjerujem da nas ima puno). Ova knjiga nije posebna, niti će biti moja recenzija. Ova knjiga vas neće naučiti nešto novo, kao što neće moja recenzija. Ali, Intervju života podsjetiti će vas kako postoji priča iza svake osobe, misli iza njihovih izraza lica, emocije iza njihovih osjećaja, a duša ispod njihove kože. Svatko od nas kroz život prolazi kroz trenutke, proživljava iskustva i susreće određene ljude koji će neminovno ostaviti traga na nama. Ovo je priča o Joshu, čovjeku koji je prošao pakao na zemlji. Zatočen, mučen, lišen svoga identiteta 1095.dana. Istom čovjeku koji je preživio to sve te na kraju ostao beskućnik i odbačen od društva. Odlučio je da mu je dosta patnje, odlučio je okončati svoj život jer nije pronalazio ništa lijepo u njemu. Sve dok mu jedan pas i žena, koja se i sama muči cijeli život budu spas koji nije mogao zamisliti. Martina u ovom surovom djelu bilježi trijumfe i borbe ljudi i njihovo iskustvo u tužnoj, traumatičnoj, ali u konačnici priči koja je puna nade, te čitatelje podsjeća da uvijek imaju na umu da ispod svake vanjštine postoji osoba, snažna, ali osjetljiva duša koja ima svoje rane i ožiljke, koja ima svoju priču.
𝑺𝒗𝒊 𝒔𝒆 𝒎𝒊 𝒃𝒐𝒓𝒊𝒎𝒐 𝒏𝒂𝒋𝒃𝒐𝒍𝒋𝒆 š𝒕𝒐 𝒎𝒐ž𝒆𝒎𝒐 𝒊 𝒖𝒎𝒊𝒋𝒆𝒎𝒐 𝒔 𝒌𝒂𝒓𝒕𝒂𝒎𝒂 𝒌𝒐𝒋𝒆 𝒔𝒖 𝒏𝒂𝒎 𝒅𝒐𝒅𝒊𝒋𝒆𝒍𝒋𝒆𝒏𝒆.
Dugo sam debatirala hoću li ili neću napisati vam radnju cijele knjige kako uvijek to i napravim jer zaista smatram da će ju svatko tko se odluči pročitati ju shvatiti na svoj način. Da budem u potpunosti iskrena, ovu recenziju pišem već tri dana jer ne mogu pronaći riječi koje bi vam pokazale koliko me ova knjiga oduševila. Ali, napisati ću onako kako najbolje znam, na svoj način, kako sam opisala prijateljima. Priča započinje sa Joshom, vojnikom koji je zatočen i mučen jer ne želi progovoriti. To mučenje traje tri godine – tri godine pakla za njega. Iako neću poreći da su scene mučenja napisane realistično i mučno, da vas svaki oblik mučenja koje Josh doživi – doživljavate i vi. Ali, Martina ne ide u veliku dubinu da vam knjiga postane gnjusna. Nego njeziniđ briljantnim umijećem pisanja pridodaje najviše važnosti njegovom umu i onome što mu prolazi kroz glavu dok to doživljavala. Kada se napokon dogodi čudo i Josh biva oslobođen – njegova bitka se nastavlja. On ne dobiva medalju i svoj život nazad. Realnost je ta da postaje beskućnik, te mu se život još jednom ruši kada dotakne dno. Josh bez obzira na njegovu situaciju i dalje razmišlja i brine o onima oko sebe. A to vam uvelike govori kakav je Josh Čovjek (namjerno veliko Č). Njegova djela pokazuju da bez obzira što je na dnu, on i dalje ima empatije prema drugima. Što iskreno ne mogu a da ne pomislim koliko sam i sama bila sebična kroz život. Koliko puta sam uzimala zdravo za gotovo stvari i ljude u svome životu, a netko bi dao sve na mome mjestu da ima to što ja imam.
𝑻𝒐𝒈 𝒅𝒂𝒏𝒂, 𝒌𝒂𝒅𝒂 𝒑𝒊𝒔𝒎𝒐 𝒏𝒊𝒋𝒆 𝒔𝒕𝒊𝒈𝒍𝒐, 𝒐𝒅𝒎𝒂𝒉𝒏𝒖𝒍𝒂 𝒔𝒂𝒎. 𝒁𝒏𝒂𝒍𝒂 𝒔𝒂𝒎 𝒅𝒂 𝒋𝒆 𝒔𝒉𝒗𝒂𝒕𝒊𝒐 𝒅𝒂 𝒐𝒏 𝒛𝒂 𝒎𝒆𝒏𝒆 𝒗𝒊š𝒆 𝒏𝒆 𝒑𝒐𝒔𝒕𝒐𝒋𝒊. 𝑼𝒎𝒓𝒐 𝒋𝒆 𝒑𝒓𝒊𝒋𝒆 𝒏𝒆𝒈𝒐𝒍𝒊 𝒋𝒆 𝒖𝒃𝒊𝒐 𝒎𝒂𝒎𝒖, 𝒔𝒗𝒐𝒋𝒖 ž𝒆𝒏𝒖.
Kada Josh dotakne dno, smatra da mu je jedini izlaz iz ove patnje njegova života da okonča svoj život. I zaista pokuša, sve dok ga pas po imenu Stinky ne spriječi u tome. Za njega je to znak, znak da ne smije odustati. I dok Josh i Stinky zajedno bivaju beskućnici na prljavim ulicama, imaju jedan drugoga. Njihov život se isprepliće sa Hope, ženom koja ostavlja novac Joshu kako bi nahranio Stinky. Na prvi pogled, vjerojatno bi svi mi zavidjeli Hope – zgodnoj, lijepoj i uspješnoj ženi koja gradi svoju karijeru. Ali, kako priča ide zapravo saznajemo koliko je njezin život zapravo tužan. Od ubojstva njezine majke, njezinog oca u zatvoru, bake koja ju uzima pod svoje, ali nažalost umire, pa sve do trenutka kada joj otac izlazi iz zatvora i pretvara život u noćnu moru. Kada čitate priču Josha i Hope zaista shvatite težinu rečenice “svatko ima svoju priču”. Nikada u potpunosti ne znamo kroz što netko prolazi i s čime se svaka osoba koju vidimo na ulici bori. A koliko mi u svojoj glavi stvorimo potpuno drugačiji dojam. Ja osobno znam da ću svaki puta prije nego što u moje misli uđe neka pretpostavka o drugim ljudima zaista stati i razmisliti. Za sada sam vam ispričala zaista ono najnužnije, ako ćete iskreno ovdje priča tek počinje. Josh i Hope spoji sudbina, u pokušaju da spasi dvoje slomljenih ljudi. Njihov put je sve samo ne lagan, ali vjerujte mi tako važan za pročitati.
𝑺𝒍𝒐𝒎𝒍𝒋𝒆𝒏𝒊 𝒍𝒋𝒖𝒅𝒊 𝒑𝒓𝒆𝒑𝒐𝒛𝒏𝒂𝒋𝒖 𝒋𝒆𝒅𝒏𝒊 𝒅𝒓𝒖𝒈𝒆 𝑱𝒐𝒔𝒉, 𝒔𝒌𝒓𝒊𝒗𝒂𝒍𝒊 𝒐𝒏𝒊 𝒑𝒐𝒈𝒍𝒆𝒅 𝒊𝒍𝒊 𝒏𝒆. 𝑻𝒐 𝒋𝒆 𝒋𝒆𝒅𝒏𝒐𝒔𝒕𝒂𝒗𝒏𝒐 𝒋𝒂č𝒆 𝒐𝒅 𝒏𝒂𝒔.
Ono što ova knjiga za mene predstavlja je razumijevanje i empatiju. Pola života provedemo pokušavajući dokučiti druge, a gotovo drugu polovicu procjenjujući njihovo ponašanje. Situacije koje se nama mogu činiti jednostavnima ili lakima za prihvatiti, ili u kojima se možemo jasno izraziti, možda neće biti tako lake za nekoga drugoga. Neki ljudi su beskućnici jer su ostali bez posla pa nisu mogli plaćati račune. Neki ljudi su na socijali jer zaista ne mogu pronaći posao i nemaju s čime nahraniti obitelj. Neki ljudi su izgubili roditelje, dok druge ljude roditelji maltretiraju. Netko ima depresiju, netko anksioznost. Nekome njemu blizak ima rak, a možda čak i on sam. Možda je netko jednostavno tužan, bez razloga. Svaka priča ima više od jedne strane; svako pitanje ima više od jednog odgovora. Da smo se našli u tuđoj koži, radili bismo drugačije stvari. Međutim, mi nismo oni, niti smo živjeli njihove živote. U većini slučajeva znamo tako malo. Vidimo ono što nam drugi ljudi dozvoljavaju da vidimo – a to je sve površno. Trebamo gledati dalje od očitog i površnog i imati na umu da svaka osoba ima svoju priču. Netko prolazi ono što mi ne bismo mogli ni u snovima. I nikada ne možemo znati zašto je netko postupio onako kako je i zašto se našao u situaciji u kojoj je. Uvijek imajte na umu da ispod svake vanjštine postoji osoba, snažna, ali osjetljiva duša koja ima svoje rane i ožiljke, koja ima svoju priču.